Vrag je stigao u Hollywood

U najbolje režiranoj sceni filma, a možda i naj­bolje režiranoj sceni u čitavoj njegovoj karijeri, Michael Bay, u 11 godina starom akciću Bad Boys 2, kamerom prati murjake Willa Smitha i Martina Lawrenca dok upadaju u gnijezdo haićanske narkobande negdje u slumovima Miamija. Zaboravite suptilnost, Smith odmah vadi pištolje, Haićani dvocijevke i strojnice, pa kreće suludi okršaj. Fijuču meci, pucaju stakla, ljudi vrište i psuju, krv prska, a cijela soba je u oblaku kreča i dima.

Scena je koreografirana manično, kao da je riječ o visokobudžetnom hip-hop spotu. Kamera u dugom, neprekinutom kadru velikom brzinom leti u krug, od jednih do drugih, prolazi kroz rupe u prozorima, kroz rešetke na krevetima, čak i kroz ventilatore, pa se odbija o zidove i vrti oko protagonista.

Usred kinetičkog orgazma, koji istovremeno izaziva divljenje i mučninu, bijesni Haićanin, stvarno gadna dilerska njuška s prstom lakim na obaraču, urla: Tko je to došao u moju kuću?

“Ja sam Vrag”, odgovara mu ljutiti Will Smith sa svoje strane zida.

Michael Bay, redatelj koji je sve to skupa orkestrirao, vjerojatno i jest sam Nečastivi.

Nazivaju ga najgorim redateljem današnjice, suludim egomanijakom, neodgovornim čovjekom bez duše, robotom i grobarom Hollywooda.

Bay je čitavoj jednoj generaciji američke filmske kritike dignuo tlak jer je baš poput Willa Smitha u to dilersko gnijezdo, u američku kinematografiju upao sa izvučenim pištoljima ljutito urlajući da je Vrag.

Genij ili protuha Entertainment Weekly još je 1998. godine u jednom od svojih polemičkih tekstova postavio isto pitanje: Je li Michael Bay Vrag?

Iako danas u Americi možete kupiti majice na kojima na to pitanje stoji otisnuto DA, do danas nije jasno koji je na njega konačni odgovor.

Debata o tome je li Bay genij ili protuha koji će sahraniti to malo kredibiliteta što je ostao američkoj kinematografiji sada se ponovno užarila kad je u kina prošlog tjedna stigao sada već četvrti nastavak njegove franšiže Transformers.

EW koji uz Rolling Stone i Salon jaše na vrhu vala kritičarskog rata protiv Baya, u recenziji Transformersa 4 ovako zaključuje na njenom kraju:

Prvo, ovo je najgluplji film godine.

Drugo, zaradit će milijardu dolara.

I doista, film je u kina krenuo prošlog četvrtka i razvalio blagajne. Unatoč poraznim kritikama i sprdnji struke postao je top-tema jer je samo u prvom vikendu i samo na američkom tlu zaradio točno sto milijuna dolara, čime je u inače slabašnoj blockbuster sezoni preuzeo vodeće mjesto na listi najboljih otvaranja u kinima ove godine.

Iza sebe je ostavio dobro ocijenjene nastavke Captaina Americe, Spidermana 2 i novog X-mena koji su pretendirali postati najveći blockbusteri sezone.

Da Transformerse, filmsko čudovište u trajanju od 2 sata i 45 minuta, uopće snimi, Bay je spiskao oko 200 milijuna dolara. Samo u prva četiri dana na 37 svjetskih teritorija zaradio je 201 milijun dolara, što s američkim rezultatima čini total od više od 300 milijuna. U Kini je film oborio rekord najboljeg otvaranja nekog stranog filma u povijesti, a isti je rekord srušen i u Hong Kongu. U Rusiji su Transformersi polučili drugo najbolje otvaranje nekog filma ikad.

Na dobrom je putu da do kraja prikazivanja prevali milijardu.

Čitava franšiza, sva četiri nastavka, dosad su samo od prikazivanja u kinima okrenula 2,7 milijardi dolara. Tome se treba pridodati zarada od prodaje DVD-ova i igračaka.

Ponovimo to još jednom: 2,7 milijardi dolara.

Nije loše za papazjaniju o međugalaktičkom ratu robota koji se pretvaraju, od svih stvari u koje se mogu pretvoriti – u superluksuzne automobile i ulickane kamione i usput drobe američke gradove i ljudima dijele lekcije o – humanosti.

Veliki Peter Travers iz Rolling Stonea zadnjem je filmu hladnokrvno dao nulu.

“Dosadno i glupo, isisat će vam dušu. Bay je učinio nemoguće i snimio najgori i najbezvredniji nastavak Transformersa dosad. A to je teško povjerovati, znam”, napisao je.

Gaziti Michaela Baya postao je opet omiljeni sport diljem svijeta, a kao što je to slučaj sa svim njegovim filmovima, opet ih svi gledaju. Američki mediji natječu se tko će ga više i orginalnije izvrijeđati, a gledatelji tko će Transformerse više puta pogledati.

“Znam da će kritičari mrziti Transformerse, ali na kraju će ih svi pogledati, makar samo da ih popljuju. Meni je i to dovoljno. Uostalom ja radim filmove za tinejdžere. Zar je to toliki zločin?”, brani se Bay.

Čovjek priznaje da proizvodi smeće od filmova, ali diskusija o njemu otišla je toliko daleko da ga sada intelektualci s obje strane Atlantika proglašavaju, pazite sad ovo – autorom.

Upozorio me na to i kolega iz redakcije, njegov veliki fan, što za ozbiljno, što iz ironije, dodajući da ako se na redatelje današnjice gleda kao na autore, onda je Michael Bay jedan od najvećih živućih.

Pretjeruje naravno, ali u jednom dijelu ima pravo: ako autorstvo redatelja danas shvaćamo na način da se iz dva-tri kadra odmah može prepoznati čiji film gledaš, onda je čovjek u pravu kad kaže da je Bay stvorio dovoljno kredibiliteta da ga se može zvati autorom.

(Doduše taj isti kolega posjeduje kolekcionarsku ediciju dvd-ova sa svim epizodama Poroka Miamija čije je kućište iznutra obloženo baršunom, a izvana bijelom zmijskom kožom)

Debata o Michaelu Bayu sada je ustvari postala debata o tome ima li trash ikakvu umjetničku vrijednost?

poput eda woodaUostalom, baš Amerikanci uživaju mrtvi ozbiljni debatirati o trashu kao sasvim legitim­nom dijelu njihove pop-kulture. Na takvim temeljima ponikli su i postali važni, svatko u svojim okvirima i na svoj način, i Quentin Tarantino, i Robert Rodriguez, ali i primjerice Josh Whedon, kojeg autorom nazivaju već zato što zna napraviti film o superherojima.

Isti kritičari koji pljuju Transformerse, hvale Buffy-ubojicu vampira.

Baš kao nekad davno Ed Wood ili nešto manje davno John Waters, Michael Bay danas kanalizira ideju da postoje filmovi koji su toliko loši da s vremenom postaju kultni i nezaobilazni za fanatike sedme umjetnosti. Pa ako baš hoćete i Chuck Norris i Steven Seagal danas su cijenjeni na bizaran način jer njihovi radovi vječno žive kroz more viceva ili beskrajne reprize na domaćima tv-programima.

Pogledajte samo gušt s kojim ih Robert Rodriguez unajmljuje da mu glume u franšizi Machette. Slično je napravio Tarantino s Travoltom i Pam Grier.

Živimo u vremenu kad postaje pitanje statusa poznavati takve filmove i takve glumce i citirati njihove sulude dijaloge i scene. I u njima tražiti tračke, ako ne već umjetnosti, onda manijakalnog nadahnuća.

Netko je to jednom dobro primijetio: ako stvaraš trash i stvaraš ga dovoljno dugo i uporno, netko će to negdje na kraju proglasiti umjetnošću. Samo ga moraš dobro upakirati.

A Michael Bay to radi odlično.

Jer, možda mladi Amerikanci ne znaju puno o povijesti i geopolitici, ali svi znaju od čega je sačinjen svaki film Michaela Baya.

Nabrijani, do perverzije ulašteni skupi automobili. Što češće i što žešće eksplozije. Usporeni kadrovi lijepih žena na rubu punoljetnosti. I pištolji, naravno, hrpa pištolja, svih vrsta i veličina.

Uz to helikopteri u brišućem letu, vojni lovci u brišućem letu, ljudi u brišućem letu, auti u… razumijemo se valjda.

Bay dobro zna što znači termin eye-candy, ustvari doveo ga je do tolikog ekstrema da uz taj termin u enciklopedijima trebaju stajati kadrovi iz njegovih filmova.

Evo i nekoliko skromnih prijedloga.

U akcijskom filmu The Rock iz ’96. koji se mrtvo ozbiljno bavi terorističkom opsadom Alcatraza, Sean Connery se u apsurdnoj sceni, prije nego što će ga privesti FBI, oprašta od svoje kćeri. Bay od scene privođenja radi travestiju, pa po Conneryja stiže čitava ergela bojnih helikoptera iako bi bila dovoljna dva islužena FBI agenta u neoznačenom automobilu.

Zašto?

Jer crni helikopteri prokleto dobro izgledaju u kosom kadru.

U nevažnoj maloj sceni Armageddona iz 1998. grupa bušilaca nafte kojima zapovijeda Bruce Willis u pustinji treniraju slijetanje na meteor koji prijeti Zemlji.

Bayu nisu bili dovoljan nepregledni pijesak, ogromni komad vedrog plavog neba, nabildani Ben Affleck i futuristički NASA-in rover u pozadini.

Čisto za efekt, da popuni kadar, nebom nadlijeće F-16, a negdje u kutu stoje nekakve ispušne cijevi iz kojih bez potrebe suklja vatra.

Zašto?

Jer to izgleda odlično.

U jednoj od scena iz filma Pearl Harbor ranjeni mornari transplantaciju krvi izvode pomoću staklene bočice Coca Cole. U Pain&Gain, dosad najboljem Bayevu filmu, Mark Whalberg radi zgibove na vrhu zgrade…

Ovako možemo nabrajati do beskraja – uostalom baš se Bad Boys 2 može ‘podičiti’ najbolesnijom potjerom ikad snimljenom.

Da se razumijemo, nije to kultna potjera iz Francuske veze, suptilna igra živaca u otvornom naganjanju iz Drivea Nicolasa Winding Refna, ili tehnički besprijekorno režirani kaos kakav je Greengrass do vrhunca doveo u filmovima o Jasonu Bourneu.

Bay od istog materijala radi studiju iz pretjerivanja.

U sceni notorni Haićani bježe iz policijskog obruča. Prvo iz svojih strojnica i pumperica izbljuju čitave rijeke hitaca kojima iskasape čitavo jedno raskršće puno automobila, što pomalo podsjeća na epski završni obračun u odličnom filmu Vrućina Michaela Manna, samo da ju je Mann režirao na, recimo, speedu. Kad jednom krenu bježati Haićani, koji su stereotipno predstavljeni kao cestovni gusari s lošim naglaskom, odabiru – teretnjak nakrcan automobilima.

Smith i Lawrence ih ganjaju – u Ferrariju.

U jednom trenutku Haićani s prikolice krenu ispuštati jedan po jedan automobil na cestu pred policiju i nastaje krš za kršem.

Sve to traje punih 12 minuta, a autocestom u jednom trenutku lete čak i gliseri. Olupine automobila vise na lancima i drobe druge automobile, na svakom koraku eksplozija, a kamera leti oko auta, kroz njih, ispod i iznad njih i vrti se kao pijani baletan.

I da, Will Smith je sve vrijeme u bijelom lanenom odijelu. Nema puno redatelja koji će s ovakvim guštom rasturiti pola autoceste i dignuti živce polovici filmski obrazovane planete.

Prva lekcija Ono što ih/nas sve skupa najviše nervira jest to da se Bay, osim što radi filmove za tinejdžere, i sam ponaša kao jedan od njih, samo što ima ADHD poremećaj. Filmovi su mu neodgovorni, cinični, puni eksploatacijskih kadrova obnaženih žena, njihovih bujnih dekoltea, punih usana i nauljenih stražnjica. Fetišistički je opsjednut autima i eksplozijama.

Konačni proizvod mu je kaotičan, bez suvisle radnje, težak za prožvakati i lišen bilo kakvih pretenzija o stvaranju značajnog ili umjetnički kvalitetnog filma.

Ili riječima njegovih poklonika – filmovi su mu predivni.

No, iza svega toga krije se i lukrativna ekonomska računica i način na koji hollywoodski producenti, iako se toga javno zgražaju, obožavaju i žele snimati filmove.

Kad je radio prvi nastavak o Transformersima, što je ponavljamo, film o robotima koji se pretvaraju u aute, Bay je morao moliti velike auto proizvođače da mu ustupe vozila za film.

“Sada me, i ne šalim se, svaka kompanija na svijetu moli da mi avionom dopreme svoj automobil, pokažu mi što sve može, samo da ga uvrstim u novi nastavak”, govori i dodaje kako im je svima bitno da automobil bude na strani dobrih robota.

Heroji se bolje prodaju.

Za najnoviji četvrti dio, koji je inače, ako koga zanima, podnaslovljen ‘Doba izumiranja’, Bay je uspio srediti Lamborghini Aventador da mu glumi galaktičkog lovca na ucjene.

Daimler mu je osigurao najnoviji model Freightliner Argosy da glumi najvećeg negativca.

“Potrošili su milijun i pol dolara da ga dizajniraju samo za ovaj film. Oni razumiju vrijednost ovog filma za američku industriju, tvrdi Bay dodajući da je glavešinama kompanija poručio: Budite spremni, kupci će, kad film izađe, jako željeti ova vozila.

Međutim, stvari za danas 49- godišnjeg enfant terriblea financijski na početku nisu izgledale jako dobro. Bay je u svijet filma stigao, kao i ostali omraženi/obožavani redatelji te vrste iz svijeta reklama i video spotova i iz njega je sa sobom donio vizualnu estetiku pretjerivanja i ulickivanja te kredo po kojem je stil važniji od sadržaja. Drugim riječima, nije važno je li glupo, važno je da dobro izgleda.

Prvu je lekciju naučio na setu svog prvog dugometražnog filma, Bad Boys iz 1995. godine koji je od Will Smitha napravio akcijsku zvijezdu.

Bay se sjeća kako je od Smitha tražio da raskopča košulju dok trči za negativcima na što je Smith prosvjedovao. Bojao se da će izgledati glupo.

Kad su scenu odradili Smith ju je pogledao i rekao: Sranje, stvarno izgledam dobro!

Bad Boys stajao je samo 19 milijuna dolara i za zloglasnog producenta Jerrya Bruckheimera označio veliki uspjeh jer je zaradio 141 milijun dolara bruto.

No, kad je Bay želio snimiti još jednu eksploziju, kojom je htio finiširati film, Bruckheimer ju je odbio financirati.

Stoga je Bay uložio vlastitih 25 tisuća dolara u snimanje scene, i unatoč kasnijem komercijalnom uspjehu filma, koji su kritičari, uzgred budi rečeno sasjekli, morao je moliti studio da mu ih vrate.

Otada je promijenio strategiju i postao raritet u Hollywoodu. Naime, svoju zaradu ugovara na temelju konačnog čistog profita filma, kad studio od zarade odbije marketing i cijenu produkcije. Uzima trećinu.

A to je brdo love.

Kao redatelj koji svoje ekstravagancije isporučuje na vrijeme, unutar zadanog budžeta i sve su komercijalno isplative, postao je omiljeni čovjek za prljave zadatke.

Na drugi nastavak Transformersa iz 2010. godine potrošio je 198 milijuna dolara, ali film je zaradio tada ogromnih 836 milijuna. Bay kaže da bi potrošio i više ali od GM-a i američke vojske je dobio besplatne automobile, avione i helikoptere.

Od profita prvih Transformersa zaradio je ukupno 80 milijuna dolara, od drugog isto toliko. Dobiva osam posto od svih prodanih igračaka iz serijala Transformers, samo Lucas dobiva više od igračaka iz Star Warsa (oko 15 posto).

Neskrivene reklame Njegov, od kritike izmesareni, povijesni spektakl Pearl Harbor zaradio je 450 milijuna dolara, a on je od toga dobio 50 milijuna. Producenti su ga tada hvalili da im je uštedio puste milijune jer je koristio muzejske primjerke aviona i brodova iz II. Svjetskog rata. Više od radnje koja je lažno predstavljana kao romantični ratni film starog kova, Baya je zanimalo kako da snimi kadar koji će bombu iz japanskog aviona pratiti u padu direktno do utrobe bojnog broda.

Scena napada na Pearl Harbor traje preko 20 minuta i pravo je remek-djelo specijalnih efekata i koreografirane akcije. Radnja je sranje, a ostatak filma je užasan.

Svejedno je zaradio.

A Bay je za Bad Boyse dobio tek 125 tisuća dolara.

Budžet svojih filmova, pa tako i Pearl Harbor dodatno krpa očitim reklamiranjem proizvoda u filmovima. Sve za još jednu eksploziju. Kad mu zbog toga prigovaraju da se prostituira, Bay odgovara: “Reklame su dio svačijeg života. Ako mi kažete da ih ne smijemo imati u filmovima, niste normalni.”

Bay je rođen u okolici Los Angelesa i studirao je filmsku režiju. Do 26. već je snimio nagrađivane reklame za Coca Colu, Levi’s, Bud i Nike. Snimao je spotove za Meat Loafa i Aerosmith.

Na početku karijere kao student je stažirao na Spielbergovim Otimačima izgubljenog kovčega, možda i najboljem filmu iz serijala o Indiani Jonesu. Godinama kasnije Spielbergu, s kojim sada poslovno surađuje na Transformersima, priznao je da se tada bojao da će Otimači biti smeće.

Unazad posljednjih godina krenula su i šuškanja kako se prema glumcima ponaša kao pravi tiranin. Da više voli aute i specijalne efekte od glumaca. Kate Becking­sale ga je otpužila da joj je na setu Pearl Harbora rekao da je ružna.

“Nije točno, rekao sam joj da mora više vježbati”, tvrdi Bay.

Na setu Armageddona posvađao se i s Benom Affleckom i Bruceom Willisom koji su uz Liv Tyler bili zvijezde filma.

“Mali, možda si zgodan tajnicama dok šećeš parkiralištem, ali više ne snimaš indie filmove s Kevinom Smithom. Ošišaj se, a mi ćemo ti platiti teretanu i zubara. Dobit ćeš nove zube, budi sretan”, rekao je Afflecku, a Willisa, koji je htio mijenjati scenarij filma, glatko je odbio i poručio mu da se drži onoga što zna.

Radnja je možda, složit ćete se s kritičarima i Willisom, patetična i glupa, ali Armageddon je na kraju zaradio više od pola milijarde dolara samo od prikazivanja u kinima. Zaradio je više od Spašavajući vojnika Ryana.

Dobio četiri Oscara.

Bay je dosad režirao ukupno 11 filmova, koji su zajedno zaradili više od 5,5 miljardi dolara, a goleme profite donosi mu i filmska kompanija Paltinum Dunes, koju je nazvao prema svom prvom studentskom filmu i koja se specijalizirala za remakeove horor-klasika iz sedamdesetih i osamdesetih.

Nova verzija Teksaškog masakra motornom pilom donijela mu je sto milijuna dolara zarade. Nova verzija Strave u ulici brijestova dodatnih sto, isto kao i remake Amityville horrora i Petka 13-og. To je novih pola milijarde u džepu, kog briga što je oskvrnuo klasike žanra.

Čovjek je možda Vrag, ali je istovremeno i zlatna koka Hollywooda.

U jednom od najboljih pokušaja da se razotkrije fenomen Michaela Baya nezavisni kritičar i esejist Kevin B. Lee je uoči premijere zadnjih Transformersa na You Tube pustio dokumentarac koji je sam sklepao.

Film traje 25 minuta i sklopljen je od snimaka koje su fanovi, koji bi nabasali na snimanje filma, sami objavili na internetu. Zove se Transformers: The Premake i najbolje dočarava način na koji Hollywood, a onda i Bay kao njegovo neželjeno, ali korisno kopile operira.

Prije svega snimke koje su fanovi napravili svojim smartphoneovima stvorili su besplatnu reklamu za film koja je bez premca u dosegu i načinu oglašavanja.

I sve su vrlo slične: prolaznici se okupe oko seta, Bay digne u zrak nekoliko automobila, preleti helikopter, svi uzdišu, dive se i plješću. U kutu je zgodna koka, Mark Whalberg koji je glavni glumac repetira neko svemirsko oružje. Robota naravno nema, Bay će ih kasnije u film ubaciti digitalno.

Novo tržište Nadalje, film pokazuje kako je Kina postala najvažnije tržište na svijetu. Filmaši poput Baya namjerno odabiru lokacije za snimanje u Kini, ubacuju kadrove s Kinezima u film, pa čak daju i cenzorima da neke scene za njihovo tržište izbace, sve kako bi kasnije u njihovim kinima mogli enormno zaraditi.

Nije stoga čudno da je Bay u Americi u četiri dana zaradio sto milijuna dolara, a u Kini još 90. Takav način zarade omogućuje mu da radi filmove koje će Amerikanci možda prezirati, ali Kinezi obožavati i financirati nastavke.

Dokumentarac sjajno otkriva i novi trend u snimanju visokobudžetnih filmova u kojima se razaraju veliki gradovi. Nakon što su luđaci poput Rolanda Emmericha izlizali uništavanje New Yorka, Pariza i Washingtona, na red su u Transformersima došli Chicago i Detroit, ali ne zato što ih je Bay odabrao svojim kreativnim odlukama. On je Detroit odabrao jer je za snimanje u tom gradu dobio veliku poreznu olakšicu.

U konačnici, kako zaključuje Darren Franich, kolumnist EW-a, možda i najveći filmski geek među američkim kritičarima: Hollywood je postao ultimativna propagandna mašina. Neki od najkvalitetnijih američkih filmova u prošlosti su ustvari produkt pogrešaka u toj mašini. Sada kada je Bay mašinu doveo do savršenstva, Transformersi su budućnost američke filmske industrije.

Ili kako to kaže Travers komentirajući činjenicu da se u zadnjim Transformersima pojavljuju čak i dinosauri roboti:

Transformersi pričaju priču o moći da se organsko pretvori u metal. U filmskom svijetu, tu moć ima Michael Bay. I zbog toga će nam svima biti loše.