Kad svi vodeći dnevni listovi objave zajedničko priopćenje, braneći se od pokušaja utjecanja politike na uređivačku politiku, onda nemate što drugo nego pomisliti da vladajuća politička garnitura pokušava “disciplinirati” medijski prostor u svoju korist. Kad najtiražniji dnevni listovi izlaze s naslovima poput “Vodeći listovi protiv gušenja medijske slobode”, onda nema druge negoli da se vlast malo zaigrala propisivanjem “mišljenja”.
No, kad u nastavku pročitate da se mediji zapravo organizirano brane od oporbene stranke, onda ne znate čitate li ozbiljan tekst ili ste nasjeli na neku satiričnu rubriku kakvih je sve više i u ozbiljnim medijima. Kao kad se čovjek, suočen s nečim previše neobičnim na ulici, osvrće oko sebe i provjerava nije li negdje skrivena kamera, tako se i vi trudite prepoznati je li u pitanju neki “jesam te” novinarski kutak u koji ste slučajno upali.
Ali ne, niste u zabludi. Pet redakcija najtiražnijih listova ujedinila je oporbena stranka učestalim slanjima demantija “u kojima se činjenično ništa ne demantira, već se polemizira s autorima tekstova”. SDP se zaista nalazi u neobičnom fokusu javnosti, ali kao osoba koja prati politiku mogu samo reći da su novinari s dozom nevjerice začuđeni nad količinom gafova koje je u kratko vrijeme ničim izazvana proizvela ta stranka. Mogu čak primijetiti da je nekakva zluradost objava negativnih tekstova i komentara o SDP-u manja od “integralnog materijala” koji ta stranka sama proizvodi. Čini mi se da već i sami novinari, poput Stipe Miočića, sve češće pogledavaju prema “sucu” s molećivim izrazom lica da već jednom zaustavi nepotrebno ponižavanje suparnika. Ali SDP nema u medijima toliko suparnika, još manje protivnika, koliko u ovom trenutku u vlastitim redovima ima “troublemakera”. Od ogranaka u koje si sami pozivaju policiju do samog vrha koji sam poziva medije da im javno “peru rublje”.
A mediji pri tome ublažavaju ponuđenu “brutalnost” prema SDP-u, jer ih većina i dalje smatra da je hrvatskoj potrebna ozbiljna politička oporbena stranka te se nadaju da se SDP još nekako može održati kao takva (ako već s ovakvim kapacitetima ne može postati vladajuća). Da je pet najtiražnijih domaćih listova bilo primorano na ovakvu reakciju zbog, recimo, HDZ-ovih prijetnji u vrijeme oporbenog Tomislava Karamarka, tjednima bi se ta tema vraćala na naslovnice. SDP pak nije doživio ni da se (u najtiražnijim listovima) ta tema uopće ozbiljno i namjerno nametne dva dana. A mogli su je ti isti najtiražniji listovi nametati koliko su htjeli. Zapravo su, ma što o medijima mislili, zaslužili sasvim iskrenu, nesatiričnu i glasnu ispriku Predsjedništva SDP-a.
A kad je riječ o medijskim sadržajima utemeljenima na “neimenovanim izvorima”, SDP, kao i sve druge stranke, jako dobro zna da je metoda offova i spinova jednako (ako ne i više) proizvod sladak upravo strankama i “izvorima” koji sami žele biti takvi – neimenovani (i zaigrani) – i ne smeta im to kad su predmet spinova oni drugi.
No, zbog takve prirode “izvora” zaista se često nema što demantirati, a i demantiji – budimo iskreni – nikad nemaju doseg izvorne vijesti, pa je meni u ovom slučaju znatno više zapelo za oko nešto drugo. U navedenoj reakciji mediji ističu da SDP u svojim demantijima pokušava “polemizirati” s autorima, a ne demantirati neispravno prenesene činjenice. Upravo ta forma – polemika – zavređuje puniti medijske stupce, a polako nestaje iz javnosti. Ali polemika kao javna stvar, a ne polemika u “prijetećim” demantijima izvan javnosti.
Polemike u hrvatskoj javnosti postale su rijetke kao izumiruće vrste. Polemike ne traže samo argumente. Polemike traže vrijeme. A naše je vrijeme deficitarno upravo tom stvari – vremenom. Ni naši mediji nemaju vremena za vrijeme. Sve se mora dogoditi brzo i trajati kratko. Stvari koje predugo traju ne samo da se s vremenom slabije prodaju nego i ulaze u dublje sadržaje, koji se jako malo prodaju. Intenzivna koncentracija, koja se najbolje prodaje, zapravo je vrlo kratka i površna.
I u politici, a ne samo na osobnoj razini, prvenstvo su preuzele kratke forme, FB i Twitter, a sms su iz modela jedan-na-jedan lančano nadogradili Viber, WhatsApp... Iako takvi alati sami po sebi nisu krivi za sadržaje kojima se pune, takve su forme pridonijele snižavanju razina sadržajnosti komunikacije. Tako danas gotovo da i nemamo spomena vrijednih političkih polemika, nego samo infantilnih, pubertetskih, čangrizavih svađa bez ikakvih relevantnih sadržaja i argumenata. Iz godine u godinu razina političke kulture i u Hrvatskoj se dramatično snizila.
Političke vrhunce opravdano je očekivati od oporbe, jer si ona (budući da nema potrebe čuvati osjetljivost upravljanja) može dopustiti više retoričke slobode. Najčešće se u Hrvatskoj sjetimo Vlade Gotovca. Tko je danas uopće usporediv s Gotovcem, a da to ne bude uvreda za riječi koje je on izgovarao? Ni Tonči Tadić mnogima danas nije mjera s kojom se mogu mjeriti. Jeftino podbadanje kojim dominiraju u Saboru “najaktivniji” zastupnici i prizemni ad hominem spinovi kojima se zadovoljava “rasprava” u javnosti najveći su dosezi današnje hrvatske politike kad je riječ o komunikacijskim razinama. Mnogi misle da polemizirati znači “svađati se”, no “svađa” je upravo slabost prave polemike.
Razlikovanje između polemike i svađe radi svađanja možda ćemo najlakše razjasniti preko jednog paradoksalnog primjera. Uoči borbe za obranu pojasa svjetskog prvaka Stipu Miočića pokušavali su natjerati na javne promocijske svađe (“trash talk”) s protivnikom Francisom Ngannouom, no on na to nije pristajao. Ngannou je, potpomognut medijima i vlasnikom UFC-a, izbacivao svađalačke udarce gdje god je stigao. Neki su i prevršili mjeru, pa su govorili i o mogućoj pogibiji Miočića u “oktogonu”. Miočić je uglavnom šutio. A onda je u borbi pokazao sav svoj “polemički govor”, dok je njegov brbljavo prijeteći protivnik više vremena proveo na podu nego na nogama. Na kojima na kraju borbe gotovo i nije mogao stajati. To je slika odnosa prave polemike i “trash talka”.
Nažalost, u tri oporbene političke opcije koje drže rejting iznad praga (jer o vladajućoj ne govorimo samo zato što je interes kvalitetne polemike u oporbenoj polemičkoj inicijativi), kao da je na djelu natjecanje za “trash talk” političara. Budući da oporbe nema ni u Vladi, pa ni na Pantovčaku (tamo su vladajući), ne znam zašto oporba ne shvaća što to znači kad je Sabor taj koji je najlošije ocijenjen prema svim anketnim istraživanjima. To znači da je najgore ocijenjeno tijelo u kojem se očekuje natjecanje vladajućih i oporbe – to znači da je i sama oporba najlošije ocijenjena. I što se više u javnosti ponavlja da besadržajna, svađalačka politika oporbi ne donosi popularnost, oporba to jače skače i sve nas prska mutnom vodom iz političkog plićaka! I hoće demantirati samu sebe ljepšom slikom u javnosti! Ili, poput Petrova (optuženog od kolega potpredsjednika – lijevih i desnih – da ne radi svoj posao, a prima za to sve materijalne i financijske benefite), oporbenim cinizmom, bez ijednog argumenta. Kao da je cinizam sam po sebi argument.
Polemika počiva na neslaganju sa stajalištima i argumentima sugovornika, bez obzira na to je li nam polemički sugovornik drag (“Platon”) ili nam nije drag. Ako se u polemiku kreće od omalovažavanja sugovornika, onda se najčešće i njegov tekst čita s “potezom na dodanu vrijeđanost”, pa u njegovu iščitavanju često završe više vlastite projekcije negoli poruke samog autora.
Najbolji osvrt na cijelu situaciju oko dolaska predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatsku dao je Gordan Duhaček u Indexu pod naslovom: “Vučić nije ni stigao u Zagreb, a već je pobijedio Kolindu i Plenkovića” (Index.hr, 10.2.2018.).
Ovdje ne mora biti riječi o nekoj budućoj sadržajnoj pobjedi ili porazu, nego o sadašnjem javnom percepcijskom trenutku. Autor ima svoj stil i svoj rječnik (u čemu se ne moramo podudarati), ali se slažemo u ključnim tezama. Hrvatska politika ima (minimalno) dvije vanjske politike – to nije dobro, ma što bio razlog takvu stanju. Problematičan sustav s dvije ustavno loše hijerarhijski uređene pozicije ili dva ega koja se ne trpe. Ako sustav dopušta ili jedno ili drugo, on nije dobar. A hrvatska pozicija tom dvojnošću poruka nije “razumna i odgovorna” kakva bi bila da se “zauzeo jedinstven stav i agenda” – kaže Duhaček, a ja se slažem.
Preskočit ću i druge teze s kojima se poprilično slažem, ali jednu ću još izdvojiti: “Kako Vulin svira, tako hrvatske veteranske udruge plešu”. U ovoj se rečenici ogledaju ne samo kontraproduktivne aktivnosti braniteljskih udruga kad pokušavaju nadjačati razne “Vuline” nego i kad u domaćoj javnosti često s pozicije “braniteljstva” i “statusa” reagiraju na razne društvene teme u kojima samo troše kredibilitet tamo gdje ga ne trebaju trošiti. Svatko tko bez predrasuda pročita Duhačekovu poruku, čak i ako se ne slaže sa svim tezama i sa svim zaključcima, mora primijetiti da je to jedan od najzrelijih tekstova posvećen “gunguli” oko Vučića objavljen ovih dana u hrvatskim medijima.
Ali, budući da u hrvatskoj politici nema ozbiljnih polemika, ni taj iznimno hrvatskosuverenistički tekst nije izazvao nikakvu reakciju. Možda oni koji ne poštuju Duhačeka kao osobu ne žele polemizirati s Duhačekom kao sugovornikom, iako bi najradije demantirali njegove navode, jer možda misle da su antihrvatski. Ali ne mogu. Jer bi tada morali polemizirati. A ne usude se...
I tako smo na početku. Nigdje demantija kao demantija. Nigdje polemike kao polemike. Ako je netko nađe, neka je prijavi – trebalo bi je zaštititi kao nematerijalnu baštinu.