U prošloj smo kolumni zagrebali po više puta načimanoj, ali uvijek nedovršeno zatvaranoj temi smisla i uloge predsjednika države kakvog imamo od 2000. godine. Osim ustavnih nedorečenosti i neusklađenosti s drugim razinama vlasti, postoje i demokratske zablude o ulozi predsjednika države u našoj verziji. Jedna je od teza da je uloga predsjednika države sadržana u kontroli i podjeli vlasti. Tu se još dodaje argument o takvoj poziciji kao jamstvu demokracije. Takva uloga predsjednika države pravda se slabim Saborom i “nadmoćnim” predsjednikom Vlade, pa ga netko treba kontrolirati i s njime dijeliti vlast.
U ovom trenutku uopće nas ne zanimaju imena i prezimena onih koji “popunjavaju” najviše točke vlasti u Hrvatskoj, nego nas zanima jesu li ti odnosi dobro uređeni i jasno postavljeni. Potiču li ti odnosi više ili manje demokracije u društvu. A demokracija, krhka i žilava, lijena i aktivna, anarhična i prenormirana u istom trenutku, održava se dominantno provjetravanjem ustajalih oblika.
Krenimo od temelja demokracije. Uz ono školsko ponavljanje da je temelj demokracije u trodiobi vlasti na zakonodavnu (parlament), izvršnu (vlada) i sudsku, dodajmo i to da je ključ demokracije u proceduralnoj jasnoći i ograničenoj mandatnosti. Najbolju kontrolu vlasti vrše oni koji su i najzainteresiraniji doći do nje u sljedećem mandatu - oporba. Naravno, oni to mogu raditi loše (što zorno vidimo iz dana u dan) kako u parlamentu tako i u javnosti. Ali oporbu se ne da izmisliti tamo gdje je nema, a najmanje se njezina uloga može kvalitetno odrađivati tamo gdje je to institucionalno nemoguće - u osobi predsjednika države.
Potpuno je jasno da parlamentarna i izvanparlamentarna oporba grade svoje politike na natjecanju s vlašću te ih javno komuniciraju u nadi da će birači povjerovati njihovim rješenjima (koja ne moraju biti bolja, ali se natječu takvima barem prikazati). No, čije politike zastupa jedna osoba koja završi u stolcu predsjednika države? Demokratski falsifikat se već događa činom formalnog iščlanjivanja iz vlastite političke stranke (ako je kandidat to bio ili bila). S kojom porukom? Da bi ta osoba postala “predsjednikom svih građana”!? To je demokratska laž. Ja osobno ne želim da netko s kim se ne slažem postane “moj predsjednik”. Ja jedino želim da bude predsjednik moje države sukladno ovlastima i da ima jasno vremenski ograničen mandat, kako bih dobio šansu za koju godinu opet glasovati za nekog drugog. Želja da netko postane opći predsjednik sviju izvire iz jedne sasvim druge nedemokratske tradicije - kraljevske pozicije suverena. To što su svi bili njegovi podanici, ovdje je zamijenjeno obrnutom logikom istoga - da on sve jednako predstavlja. To je ista patronistička uloga - “oca” ili “majke” - koja na lažni način od svih građana stvara štićenike. I to takve koji tobože ne znaju poštivati i onog s kim se ne slažu (a izabrala ga je neka druga većina građana), pa im se on mora približiti kao udobrovoljeni zaštitnik spreman odreći se i samoga sebe i svojih predizbornih stajališta (koja su najčešće suprotna stajalištima protukandidata, pa možda i onog za kojeg sam “ja” glasovao, dakle i mojim stajalištima) kako bih ga i “ja” prigrlio kao svojeg predsjednika. A “ja” sam dovoljno demokratski izgrađen (ili bi bilo dobro da jesam), pa da mogu podnijeti (i poštivati ga čak i kao neistomišljenika!) nekoliko godina i predsjednika s kojim se ne slažem, ali poštujem činjenicu da ga je izabrala većina mojih sudržavljana.
Takvi poopćeni nisu izvršni predsjednici (SAD ili Francuska), jer oni su dobili mandat upravljanja državom, makar se to i dalje nekome (oporbi) ne sviđalo. Obama je predstavljao jednu sliku Amerike (i bio je predsjednik i onima koji ga nisu birali, pa ni zavoljeli tijekom cijela dva mandata), a Trump predstavlja sasvim drugu sliku Amerike (i predstavlja državu čiji su državljani i oni koji ga ne mogu smisliti, pa to niti ne skrivaju) - demokratska kvaka je samo u tome što to mogu činiti najviše 10 godina. Da je najbolji na svijetu, neće dobiti treći mandat. Jer se tako čuva demokracija od mogućeg “neprijateljskog preuzimanja”.
Ali predsjednici koji ništa bitno izvršno ne znače u hijerarhiji upravljanja državom (pa nisu ni za što ni odgovorni), a imaju snažan izravni izborni legitimitet (znači da im izborno dajemo golemu važnost) zapravo su demokratski bijeg u ofsajd neizgrađenih parlamentarnih sustava. Dubrovačka Republika imala je još brže provjetravanje kneza i zabranu kulta ličnosti. A mi kažemo da nam demokraciju treba čuvati institucija koja nema druge poluge važnosti od suvremenog “kulta ličnosti” zvanog PR.
Poštujem svaku osobu kao osobu (i kad se s njom ne slažem), poštujem svaku demokratsku-državnu instituciju kao instituciju (i kad je ne smatram dobrom, pa o njoj raspravljam dok kao takva postoji, zalažući se da prestane postojati), ali ne prihvaćam zablude da treba poštivati kvazipozicije osoba-institucija kao zaštitnika nekih općih sadržaja, jer je to nemoguće. Poštujem političke borbe Stjepana Mesića do 2000. godine, ali tada je kao predsjednički kandidat obećao povrat svega opljačkanoga u Hrvatsku, a onda je “opljačkao nadu” birača glumeći 10 godina predsjednika građanina u rezidenciji koje se ne bi posramio nijedan kralj. Poštujem političko djelovanje Ive Josipovića do 2009., pa čak i obećanje da će “zacrveniti Hrvatsku” (iako se s time ne slažem), ali ne i nekakvu trenutačnu metamorfozu da je u samo jednom danu postao i “moj predsjednik” koji bi valjda i mene predstavljao (pa i protiv moje volje). Poštujem politički put Kolinde Grabar-Kitarović do 2014., ali ne pristajem da je njezina uloga lažna korekcija bilo koje razine vlasti, kao što je u kampanji jednako morala znati da ona kao potencijalna predsjednica nema alate da Hrvatsku pretvori u Švicarsku. Pa kad je to obećavala, neka to sada i ispunjava bez operativnih ovlasti, jer jedna se “predizborna laž” ne da zamijeniti drugom - da ona može išta ozbiljnoga s ove pozicije učiniti za demokratizaciju i napredak države. Nek se vrati u HDZ, pobijedi, pa postane predsjednica Vlade i “skinut ću joj kapu” kad (ako) nas demografski “vrati iz mrtvih”, porezno rastereti, a klijentelistički oslobodi.
Predsjednik države kakvog imamo u demokraciji ne može mijenjati i spašavati nekim vlastitim angažmanima slabu poziciju Sabora u odnosu na Vladu, a još manje slabu poziciju oporbe u odnosu na vladajuću većinu u Saboru. Parlamentarne deficite treba popraviti tamo gdje su neizgrađeni - u parlamentarnoj zoni. Tko će to učiniti? Nadajmo se sljedeći izborni pobjednik koji neće biti HDZ i SDP. Ili čak i oni, shvate li da su potrošeni svi krediti pobjeda bez promjena.
Predsjednik kakvoga imamo ne može glumiti ni korektora Vlade, jer osim čiste vlastite kampanje nemamo nikakvog drugog jamstva da bi išta od onoga što predbacuje Vladi sam provodio da je u odgovornoj izvršnoj poziciji.
Predsjednik kakvoga imamo ne može korigirati ni sudsku vlast (koja je u Hrvatskoj u jednakoj krizi kao i prve dvije). Njezina korekcija može doći samo kroz zakonodavnu vlast u smislu jasnih okvira u kojima se ova treba kretati, ostavljajući joj samostalnost u sadržaju vlastitog djelovanja.
I opet smo na istom: ili vratimo izvršnog predsjednika koji je i odgovoran za svoje poteze ili završimo proces prijelaza na punu parlamentarnu odgovornost. Mantra o prevelikoj koncentraciji vlasti u “jednoj točki” je upravo strah od demokracije, a ne spašavanje demokracije. Jer sustavno disfunkcionalna i neučinkovita podjela (o)vlasti je gora od jednokratno loše vlasti koja će nakon četiri godine zbog toga pasti. Demokracija je zaštićena u proceduralnoj strogosti i smjenjivosti, a ne u lažnoj patronizaciji onoga tko je voljom birača dobio jasan i mandatno ograničen mandat i punu odgovornost da provede svoj program. Ako i trebamo nadzor, onda je to nadzor poštivanja ustavnog i proceduralnog okvira, a ne nadzor institucije koja je zapravo osuđena na subjektivizam jedne jedine osobe. Ako trebamo određenu jasnoću posla Sabora u odnosu na upravljanje njime iz Vlade, onda to treba popravljati, a ne se lažno nadati da će nam u tome išta pomoći ovakva uloga predsjednika države. Ako je Zoran Milanović bio “šerif” koji je uzeo svu vlast u ruke i u Vladi i u Saboru, što je protiv toga učinkovito mogao poduzeti Ivo Josipović? I što danas, osim svađe, može predsjednica učiniti Andreju Plenkoviću i Gordanu Jandrokoviću? Narediti prvom da sluša drugoga, ako je odnos snaga suprotan? Nažalost, ona se - koristeći poziciju predsjednice države - praktično može miješati u samu stranku iz koje je došla tako da u njoj traži i ima svoju struju, nasuprot predsjedniku Vlade. Ali, to zaista nema veze s brigom za demokraciju. To je poigravanje institucijama vlasti za interne stranačke odnose. To je opasno za državu. To je disfunkcionalno formalno dvovlašće zlorabljeno u interesne borbe jedne političke opcije. To je suprotno članku 94. Ustava. Da bi se država zaštitila od internih hrvanja, već danas predsjednica treba objaviti da na izbore ne ide kao kandidat stranke s čijom se Vladom ne slaže ili ta stranka već danas treba objaviti da joj kandidat za predsjednika države neće biti osoba s kojom se ne slažu u oblikovanju javnih politika.
A dvojimo li (populistički) u zrelost “naroda” koji će (ako ga nema tko “voditi”) - jadan - tko zna kamo odvesti državu, onda je jasno da mi zapravo ne zalažemo za demokraciju, nego za “prosvjećeni korektivizam”.
Da, snaga demokracije je u podjeli vlasti. Ali na jasne i odgovorne aktere. Još je veća snaga demokracije u smjenjivosti loših vlasti u zadanim rokovima. Ako birači ne smijene lošu vlast, onda to nije problem demokracije, nego naroda koji nije u stanju iznjedriti bolju oporbenu alternativu. A u tome mu neće pomoći lažna funkcija nekog posebnog kvazizaštitnika demokracije, nego će mu takva lažna nada samo još oslabiti refleks na borbu tamo gdje je ta borba moguća i učinkovita.
Posebno nas građane zaplaše tvrdnje da nam je korektivna uloga ovakvog predsjednika države potrebna zbog izbjegavanja “političkog monopola” predsjednika Vlade (kojemu Sabor služi kao kratkoročni “zakonomat”). Opet krivi lijek za moguću bolest demokracije. Nije demokratski lijek cjepkanje izvršne odgovornosti. Dapače, izvršna odgovornost mora biti potpuna, bez institucionalnih “podmetača nogu”. Ključ je u institucionalnim mehanizmima nadzorne moći, a ne izvršne “podjele vlasti”. Ključ je i u tome da si vladajući ne mogu samoinicijativno produljiti “rok trajanja” (a ima država u kojima je to korekcijama najviših akata omogućeno). Ključ je i u tome da se nikakvim vladajućim utjecajem ne mogu ograničiti prostori i prava oporbe (a imamo i takvih - milom ili silom - pokušaja u demokratskim državama, za koje onda sumnjamo da su demokratske). Jasna uloga vladajućih i oporbe, pa onda i silna odgovornost vladajućih - na točno ograničeno vrijeme mandata! - nije stvaranje “političkog monopola”, nego funkcionalne učinkovitosti. A “politički monopol” vladajućih onemogućava se (institucionalno zaštićenom) silnom energijom oporbe da učinkovito nudi bolja rješenja u slučaju svoje buduće pobjede.
A uloga “ostatka javnosti” je polemičko propitkivanje najboljih modela upravljanja i nadzora, pa je dobro da se i ova rasprava o predsjedničkoj poziciji samo još više razbukta, a ne ušutka.