Milan Kundera proslavio se na Zapadu antologijskim romanom “Šala”. Budući da je u to vrijeme, pogotovo na ljevici, bilo mnoštvo simpatizera realsocijalističkog eksperimenta iza željezne zavjese, roman “Šala” bio je nešto poput otrežnjujućeg priručnika “Komunizam i socijalizam za početnike na Zapadu”, za naivce. Onkraj visokih teoretiziranja Kundera je orisao narav sustava u kojem je živio činjenicom da se zbog humora, zbog banalnog vica može završiti iza rešetaka. Svaki totalitarni projekt, svaka totalitarna vlast, bilo da se radi religiji ili politici, najlakše će biti raskrinkana kao opasna ideologija koja porobljava ljude ako je testirate humorom.
Je li naša epoha na Zapadu koja se busa u liberalno demokratska prsa totalitarna? Testirajmo je humorom.
Tri znanstvenika lijevoliberalnog svjetonazora, k tome i ateisti, odlučili su testirati znanstvenu ozbiljnost vrhunskih svjetskih časopisa koji se bave identitetskim (prava LGBTYQ... osoba i emancipacija žena) ili kulturnim studijama (antirasizam) tako da su se išli našaliti. Radi se Peteru Boghossianu, profesoru filozofije na Portland Universityju, matematičaru Jamesu Lindsayju te Helen Pluckrose, urednici časopisa Areo. Kad su vidjeli kako bujaju nevjerojatne znanstvene studije o pojmovima kao što transinterseksualna diskriminacija, heteropatrijarhat, toksična muškost, metarasizam, falusna interkulturalna dominacija..., a sve skupa se trpa pod znanost, odlučili su pod pseudonimom Helen Wilson napisati neke “znanstvene” radove kakve takvi časopisi vole, koji su na rubu bizarnosti, ali im se klanja kao “znanosti”. Njihov motiv je bila – šala.
U jednom od najprestižnijih časopisa koji se bave rodnom ideologijom Place& Culture (od naših znanstvenika u tim časopisima je objavljivao i naš čuveni seksolog Aleksandar Štulhofer) napisali su članak pod naslovom “Ljudske reakcije na kulturu silovanja i na queer performativnost u urbanim parkovima za pse”. Članak je uredno prošao recenzijski postupak, objavljen, jer autorica (njih troje pod pseudonimom) “dokazuje” kako bi se muškarce, kao i pse, moglo izdresirati kako bi se prevenirala “kultura silovanja”. Sve to u jeku #MeToo terora gdje se krenulo u lov na muške nasilne seksističke vještice koji, čim pogledaju ženu, čine nasilje.
Dečki su skužili što je to “znanost” te “rodne i identitetske studije” – jednostavno, “piči” po muškarcu, bijelom zapadnjaku, i brani “ranjive skupine”, od žena, muslimana do drugih manjina i ranjivih skupina, uključujući homoseksualce, i stvar prolazi. Objavili su potom još jedan članak sa sadržajem: “Ući na zadnja vrata: izazovi homohisterije i transfobije heteroseksualnih muškaraca putem sex toys penetrativa”. Ovdje oni znanstveno dokazuju, šegače se, da mi heteroseksualni muškarci homofobiju, transfobiju i homohisteriju možemo uspješno liječiti ako si svako malo guramo vibrator u šupak. Članak opet uredno prošao recenzijski postupak, pohvaljen, jer raskrinkava tog bijelca, homofoba, heteroseksualca koji je, kako kaže Američko psihološko društvo rabeći pojam “tradicionalna muškost” kao “toksična muškost”, u sebi nasilan i poremećen, kao takav.
Profesor Boghossian i društvo, kao u Kunderinoj “Šali”, htjeli su te antirasne, antidiskriminacijske, rodne i feminističke studije i teorije staviti na test humorom, raskrinkati kao pseudoznanost, kao ideologiju. I dok su svi očekivali da će njihove matične znanstvene institucije to prihvatiti kao nominaciju za naj šegu u 2018. godini, sve troje autora koji su se zbog svoje šale “autali” je pometeno, ekskomunicirano, kažnjeno. Kao nekoć s Komunističkom partijom, s feministicama, homoseksualcima, transseksualcima, antirasistima i njihovom viktimističkom ideologijom nema šale. Kao u Čehoslovačkoj iz Kunderina vremena, slijedi ekskomunikacija, a neprijatelji naroda samo su postali neprijatelji civilizacije i napretka. Napredne snage i sukladni totalitarizmi samo mijenjaju lice, no u biti su isti – alergični na humor. Iako je u njihovu obranu stao čuveni antiteist, biolog Richard Dawkins, oksfordski profesor, i drugi slične nosivosti, nije im bilo spasa. Dawkins je skužio upravo ono što je Kundera napisao o tome kako najlakše detektirati totalitarni režim ili um, misleći na humor i rekao: “Vaše kolege bez smisla za humor koji su doveli do disciplinskih mjera očito žele da Portland University postane predmet sprdnje cijelog akademskog svijeta.” I poentirao: “Kako biste reagirali kada biste vidjeli sljedeći tekst: Poštovani gospodine George Orwell, utvrdili smo da Vaš roman ‘Životinjska farma’ pridaje svinjama sposobnost govora i hodanja na zadnjim nogama. To je, gospodine Orwell, izravno u suprotnosti s utvrđenim biološkim činjenicama, stoga vas optužujemo za lažiranje činjenica i podataka.”
Boghossianu i društvu jamačno više nije do šale, kada se zbog nje ostane bez kruha, degradira ili baci na ulicu. S Centralnim LGBT i feminističkim komitetom nije se šaliti.
Upravo u to vrijeme, iziritirana feminizmom, #MeToo-histerijom i svim tim kulturalnim i identitetskim studijama, jedna od najglasovitijih francuskih filozofkinja Berenice Levet napisala je žestok članak pod naslovom “Protiv neofeminizma”, gdje, jednako kao Boghossian i ekipa, cinizmom napada iste kao manipulaciju, kao pseudoznanost i totalitarnu misao, ideologiju.
Pozivajući se na studije druge velike žene, Heideggerove učenice, Hanne Arendt, o totalitarizmu i ideologiji, koja ovu potonju, ideologiju, definira kao “logiku jedne ideje”, Levetova zaključuje s njom kako “sve druge ideje ili fakti koji se u tu logiku samo jedne ideje ne uklapaju treba ili eliminirati” ili reći “to gore po činjenice”. To je bit isključivosti bilo (neo)feminizma, bilo LGBTYQ... ideologije, bilo tzv. kulturalnih studija, svake totalitarne ideologije, bez razlike.
(Neo)feministice najveću štetu čine zapravo ženama prikazujući ih stalno kao slabe, kao nezaštićene, uvijek kao žrtve, de facto nesposobne da žive u svijetu a da nemaju status žrtve, bez svojih zaštitnica, feministica, dakako. Mnoge žene, pa i Levet, to odbijaju, pri čemu se ne negiraju silovanja, nasilja nad ženama, ali na temelju toga stvarati sliku žene kao vječite žrtve i muškarca kao tek potencijalnog predatora budalasto je. One svjesno svađaju žene i muškarce viktimističkim diskursom izvan svake pameti.
Sumanutost ove #MeToo-paradigme muškarca i žene Levet pokazuje na “arheologiji zlog patrijarhata”, na primjeru jedne od najvećih francuskih antropologinja, profesorice Françoise Héritier, koja muškarce optužuje i za to što žena ima slabiju muskulaturu od muškarca, što je izvor i istočni grijeh svih tlačenja žena do dana današnjeg. Tako ova antropologinja, znanstvenica, tvrdi da razlog slabije ženske muskulature i snage seže još u prethistoriju kada su muškarci u pećinama nakon lova najbolje meso davali sebi, a najgore ženi, pa je takva milenijska uskrata proteina od strane muškarca prema ženi dovela do korijena zlostavljanja svih zlostavljanja. Ova budalaština zove se – znanost.
Idiotizam feminizma i svih tih “ranjivih skupina i identiteta” sastoji se u tome da odnos muško - žensko čitaju samo u terminima odnosa moći i supremacije, što je totalno odljepljenje od stvarnosti, jer je odnos muško - žensko označen valjda i suradnjom, a ne tek borbom za moć muškarca i žene, što su homoseksualci još podebljali, kao “ranjiva skupina”, pojmom heteropatrijarhat, ma što to značilo.
Prikazivati ženu kao žrtvu svagdje i posvuda vrijeđa bit same žene, stalno joj daju ulogu podčinjene, kao da žena nema svoje moći, svoje sposobnosti zavođenja i društvenog probitka, svoju inteligenciju i ne treba joj feministička poza žrtve da bi ostvarila svoje ciljeve.
No kad je nasilje u pitanju, ove feministice, antirasistice, progay aktivistice pokazuju dvostruka mjerila. Kada je afera Weinstein u pitanju (bijelac, heteroseksualac, bogat, moćan, u pedesetim zrelim godinama) kokodaču i tvrde i što jest i što nije, da bi preko njega simbolički, kao Krlju na fašniku, spalili cijeli muški rod. No kada su masovna silovanja muslimana nad zapadnjakinjama u pitanju, u Köln najpoznatije, šute kao zalivene, jer su muslimani, obojeni, manjina, kao i homići, “ranjiva skupina”. Tu se prikazuje sva demagogija ovih “znanstvenih” struja i pokreta na viktimističkoj matrici koja kaže: “Zvati sebe progonjenim samo je uvod u progon drugoga.” To je taktika svih tih ranjivih skupina i jamačno će ovaj tekst proglasiti “govorom mržnje” jednog bijelca, heteroseksualca i još k tome katolika.
Ovo što rade sve te ranjive skupine nerijetko je tek krinka u kojoj se viče – ja patim samo za to što sam žensko, musliman, homo, crnac... To generaliziranje patnje raskrinkao je pisac Philip Roth napisavši kako “kada se generalizira patnja (i njezini uzroci), imamo komunizam”, a kada se “patnja partikularizira, imamo literaturu”, dakle Kunderinu “Šalu”, nasuprot totalitaristima bilo kojih boja, pa i ovih u ime političke korektnosti ili antidiskriminacije, s kojima nema šale. Meni osobno ih je pun kufer, ali ne kao ljudskih osoba, već “znanstvenika” i falsifikatora istine, društvenih uloga i njihova odnosa.
Protiv ovih svih “ranjivih skupina” koji nemaju smisao za humor, uključujući feministice, Levetova zaključuje: “Oni su postali dominantna iliberalna misao koje se trebamo osloboditi.” Iliberalno, pa zar se to ne odnosi na tipove poput Orbána? Opet se netko šali...
