U tjednima i mjesecima kad većina građana smatra da zemlja ide krivim putem, kad se na većini europskih ljestvica konkurentnosti i visine standarda Hrvatska nalazi na pretposljednjem mjestu, valja, između ostaloga, napraviti i različite dubinske analize. Valja razumjeti naše prilike iz različitih perspektiva, iz različitih konteksta, kako bismo uopće bili sposobni shvatiti gdje smo, zašto smo se našli na tom mjestu i koji su načini da se iz ove situacije izvučemo. Jedan od ključnih pokazatelja koji nepogrešivo svjedoči o našoj poziciji jest sudbina hrvatskog grada.
Kao što i hrvatsko društvo doživljava dekadansu (u smislu nazadovanja, propadanja), tako je doživljava i hrvatski grad. Dobrim su dijelom ta dva fenomena povezana – društvena dekadansa ima za posljedicu dekadansu grada, a istovremeno dekadansa grada neumitno vodi dekadansi društva.
Četiri najveća hrvatska grada (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek) u razdoblju između 1948. i 1981. više su se nego udvostručila – najmanje Zagreb, koji raste 106% (od 314.669 na 649.586 stanovnika), a najviše Split, koji se povećao 164% (od 64.262 na 169.322 stanovnika). Podaci o nešto kraćim razdobljima za pojedine gradove pokazuju svu brzinu rasta i dramatičnost promjena: Rijeka je od 1953. do 1961. narasla 34%, a potom do 1971. još 31%. Rast gradova, iako usporen, nastavljen je sve do 1991. godine. I šire gradsko područje Zagreba doživjelo je znatan porast stanovništva – tako da je Zagreb zajedno s okolicom od 448.444 stanovnika 1948. godine narastao na 933.914 stanovnika u godini 1991., što znači porast od 108%.
Izgrađivali su se, rasli i gospodarski jačali i drugi, za nijansu manji gradovi. Karlovac, koji je 1971. bio peti po veličini u Hrvatskoj, od 1948. do 1971. narastao je sa 26.690 na 47.543 stanovnika (78%). Zadar, koji je u međuratnom razdoblju stagnirao, između 1948. i 1971. godine, dakle u samo 23 godine, narastao je za 209% (sa 13.954 na 43.087 stanovnika). I neki su se drugi gradovi više nego udvostručili, poput Slavonskog Broda (od 18.605 na 38.705 stanovnika ili rast od 108%) ili Siska (s 14140 na 38458 stanovnika ili 172%). Poseban je slučaj Pule, koja je od 1948. do 1971. isto tako značajno narasla (sa 21.065 na 47.498 stanovnika ili 125%), ali time jedva prešla broj stanovnika u međuratnom razdoblju (44.568), a bila još daleko od broja stanovnika početkom 20. stoljeća (59.610), kad je bila glavna austrougarska ratna luka. U kontekstu litoralizacije stanovništva važan je i rast Šibenika (sa 15.353 na 30.066 stanovnika ili 96%) i Dubrovnika (sa 16.735 na 31.182 stanovnika ili 86%), pa i drugih, manjih primorskih gradova od Istre do crnogorske granice (poput Makarske i Omiša, koji rastu za 205% odnosno 152%, da se ne spominju Ploče, koje zbog luke rastu za 447%).
Osnovni razlog, pa i preduvjet toga porasta stanovništva bio je razvoj industrije. Djelomično su to bili posve novi pogoni, dijelom pogoni koje je država preuzela nakon 1945. godine, a onda se u idućim desetljećima broj radnika povećao nekoliko puta.
U Sisku su podignute željezara i rafinerija, u Varaždinu tekstilna industrija “Varteks” (predratni “Tivar”), u Koprivnici prehrambena industrija “Podravka”, u Šibeniku aluminijska industrija, u Slavonskom Brodu “Đuro Đaković”, u Vukovaru tvornica gume i obuće “Borovo” (23.000 zaposlenih), u Petrinji “Gavrilović” (6000), u Kutini tvornica umjetnih gnojiva, u Solinu/Splitu proizvodnja plastičnih masa “Jugovinil”. Naravno, za čitav priobalni pojas ključan je bio razvoj turizma.
Značajan je bio i razvoj velikih brodogradilišta, koja su bila nosilac razvoja Rijeke, Pule, Kraljevice, Trogira i Splita. Najveći je bio pulski “Uljanik”, koji potkraj sedamdesetih zapošljava više od 6500 radnika (s kooperantima čak do 10.000) te gradi brodove do 277.000 tona nosivosti (i duže od 300 metara), najveće ikad izgrađene u hrvatskim brodogradilištima. Ukupna zaposlenost u Hrvatskoj je od 1955. do 1984. godine narasla 150% (za usporedbu – u Hrvatskoj je 1990. bilo 1,618.204 zaposlenih radnika, danas ih je 1,380.000).
Za takav je razvoj gradova važna bila i administrativna podjela provedena 1952. godine, kada je Hrvatska podijeljena na 109 općina. Općinska središta, pogotovo ako se radilo o manjim sredinama, koja 1952. i nisu imala sve urbane karakteristike, idućih su se desetljeća izgrađivala kao centar jedne uže regije: stvorena je solidna administracija, sudstvo, osnovno i srednje školstvo, zdravstvo (ambulante, čak i bolnice), industrija, razvija se kultura (preko institucije domova kulture, ali i na druge načine). Osobito su važni bili pozitivni trendovi u gradovima/gradićima u tzv. pasivnim krajevima, poput Knina, koji je od 1948. do 1971. narastao za 164%, Gline (113%), Sinja (82%), Gospića (73%), itd. Rasli su i još manji gradovi, zapravo gradići – naprimjer Korenica (173%), Dvor (129%), Slunj (106%), Benkovac (91%).
Poseban su problem bili gradovi na otocima, koji su i u to vrijeme gubili stanovništvo (poput Lastova ili Visa), ali bilo je i onih koji su rasli – poput grada Hvara.
U svim tim manjim gradovima izgradnjom urbanih atributa barem su se donekle stvarali uvjeti za dugotrajniji opći napredak kako u njima, tako i u okolici koja im je gravitirala.
Međutim, takav snažan razvoj imao je i naličje, koje se idućih desetljeća pokazalo na dramatičan način: industrijalizacija dobrim dijelom nije bila zasnovana na tržišnim kriterijima, nego je prioritet imalo ekstenzivno zapošljavanje novopridošlog stanovništva u gradove, te je produktivnost tih novih radnih mjesta često bila vrlo niska. Partijska su rukovodstva forsirala podizanje industrijskih pogona po svaku cijenu u nekim sredinama, kako bi se zaposlilo domicilno stanovništvo. Bilo je stoga puno promašenih investicija, poput tvornice glinice u Obrovcu, za koju su realisti još dok je bila u planovima znali da nema šansi biti rentabilna. Bio je i krajnje nerealnih predviđanja, pa je tako u planu razvoja Rijeke iz 1970. procijenjeno da će grad do 2000. narasti na 400.000 stanovnika.
Sve u svemu, u gradovima se nije stvarala dugoročna osnovica zdravog gospodarskog i društvenog razvoja, jer je značajan dio novostvorenih poduzeća bio preslab da bi izdržao imalo jaču tržišnu utakmicu. Uz to, bilo je mnogo ekstenzivnog zapošljavanja, dakle u sektorima koji su angažirali uglavnom slabije kvalificiranu radnu snagu – primjerice u tekstilnoj i kožarskoj industriji. Istovremeno, nekontrolirani rast gradskog stanovništva proizvodio je komunalne i prometne probleme, preveliko zagađenje, itd., što je rezultiralo niskom kvalitetom života.
U isto doba dotad prenaseljena sela se prazne, što je bilo dobro, ali to je izazivalo nove probleme: iz njih odlazi gospodarski i demografski najproduktivnije stanovništvo, što je dugoročno vodilo u katastrofu hrvatske poljoprivrede. Naime, proizvodnja u tom sektoru u Hrvatskoj između 1955. i 1984. godine povećala se 107%, ali to je bila najniža stopa rasta među svim jugoslavenskim republikama. U Crnoj Gori, koja se može uspoređivati s nekim planinskim dijelovima Hrvatske, poljoprivredna je proizvodnja u tom razdoblju narasla za čak 383%, a u Vojvodini, koja se može uspoređivati sa Slavonijom, ipak za mnogo većih 195%.
Iako se u načelu razvijalo društvo ravnopravnih, nisu svi imali iste šanse. Socijalne razlike između republika ili dijelova pojedinih republika uglavnom su ostale, ili su se čak povećale. Isto tako, socijalna pokretljivost i prohodnost ostali su vrlo mali. Prema podacima s kraja šezdesetih (a odnosi se u idućem razdoblju nisu mnogo izmijenili), u Jugoslaviji je studiralo svako treće službeničko dijete, svako 24. radničko i svako 40. dijete zemljoradnika. Mnoga su se elitna i unosna zanimanja (naprimjer liječničko, odvjetničko) prenosila s roditelja na djecu, što je bio dokaz društvene okoštalosti.
Društveni standard je rastao, po mnogim pokazateljima. Tako se smrtnost novorođenčadi smanjila s 91,8 promila 1954. godine na 15,8 promila u 1984. godini. Očekivani životni vijek produžio se u razdoblju između 1953. i 1981. s 59 na 67 godina za muškarce, odnosno sa 63 na 75 godina za žene. Godine 1960. jedan je privatni automobil u Hrvatskoj dolazio na čak 275 stanovnika, a već 1973. godine jedan automobil dolazio je na samo 16 stanovnika.
U sedamdesetima i osamdesetima rast gradova se usporio, iz mnogo razloga – priljev stanovništva se smanjivao, jer se smanjivao i demografski višak na selu koji je mogao migrirati u gradove (naposljetku se u idućim desetljećima on posve iscrpio), prirodni prirast se također smanjivao (iako se životni vijek produžavao, natalitet je bio sve niži). Općedruštvena i ekonomska kriza u osamdesetima donosila je gradovima sve više problema: nezaposlenost je počela rasti – sredinom pedesetih (1955.) gotovo je nije bilo: u Jugoslaviji je iznosila 0,64%, a u Hrvatskoj 0,75%. Godine 1984. u Hrvatskoj je bila već osjetnih 5,2%, s tendencijom rasta u idućim godinama. Društvene su se napetosti intenzivirale (prvi štrajkovi, itd.). To je već bilo predratno vrijeme, pa su u nacionalno mješovitim sredinama počele priče o tome tko koga eksploatira i ima li privilegiranih po nacionalnom ključu.
Destrukcija hrvatskih gradova, pogotovo onih manjih, počela je još prije rata, kada su iz njih bili protjerivani ili bili prisiljeni otići oni “drugi” i “drugačiji”. Vrsnog liječnika, inženjera ili profesionalca neke druge struke bilo je teško nadoknaditi, u mnogim se slučajevima nije ni uspjelo.
Rat je s užasavajućom žestinom pogodio Hrvatsku, u svakom pogledu. Uvelike je destruirao i gradove – mnogo je ljudi ubijeno, raseljeno, osiromašeno. U gradovima su uništavani pogoni, javne zgrade, privatne kuće. Na privremeno okupiranim područjima i uz liniju razgraničenja bilo je najgore, ali ni u drugim dijelovima zemlje nije bilo dobro. Luka Rijeka tih se godina iz mnogo razloga svela na jedva 10% predratnog prometa, Split i Dalmacija bili su izolirani od ostatka zemlje, itd.
Istovremeno su Hrvatsku pogodili negativni demografski trendovi – broj rođene djece iz godine u godinu se smanjuje. Useljavanje iz Bosne i Hercegovine i drugih država samo je to djelomično mogao kompenzirati. Brojčani pad stanovništva, prema popisu iz 2001., prvi put nisu imale samo ruralne regije nego i neki gradovi. Zbog promjene metodologije teško su usporedivi rezultati popisa iz 2001. s onim iz 1991. godine, ali je, sigurno, broj stanovnika pao u Vukovaru, Dubrovniku, Petrinji, vjerojatno i u Karlovcu. Naposljetku, nakon međusobnog protjerivanja i masovnih odlazaka 1991. i 1995. godine, te povratka tek manjeg broja izbjeglih i prognanih, u Lici su 2001. živjela 42.694 stanovnika, dok ih je 1900. živjelo 193.470, što znači tek 22% u odnosu na sto godina ranije, s tendencijom oštrog novog pada.
Dalja sudbina gradova u samostalnoj Hrvatskoj sukladna je sudbini čitave zemlje. Industrijski su pogoni, pogotovo oni veliki, gotovo svi propali. Doduše, istovrsni ili slični procesi događaju se i u drugim članicama EU, ali što je zemlja razvijenija i uređenija, u njoj se više gradova ipak uspije transformirati u centre tercijarnog i kvartarnog sektora. Kod nas se, uz rat, dogodila i divlja privatizacija, postavljane su nekompetentne uprave, vođene loše državne politike, što je upropastilo dobar dio industrije, pa se i gradovi urušavaju.
Iako je bilo i pozitivnih trendova – poput širenja visokog školstva, čak osnivanja sveučilišta, iz puno razloga ti projekti nisu značajnije podigli gradove u kojima su pokrenuti.
Od početka 21. stoljeća, sve do danas, trendovi depopulacije još su izrazitiji. U Osijeku, koji je 1991. imao 104.761 stanovnika, danas, prema donekle informiranim krugovima, ne živi više od 60.000 stanovnika. Samo od 2011. Vukovar je ostao bez svakog šestog stanovnika.
U velikoj većini gradova broj stanovnika je u padu, iako ne tako oštrom kao u Vukovaru i Osijeku. Nestaju kina, knjižare, i neki drugi sadržaji koji neku sredinu čine urbanom. Iz tih sredina natprosječno odlaze obrazovaniji i slobodnomisleći, što problem dodatno čini težim. Razvoj nekih usluga, ponajprije turizma, nije rješenje, čak ni u razvikanim turističkim destinacijama poput Dubrovnika i Splita.
Ima li nade za hrvatske gradove? Ima, ali to znači radikalnu promjenu politike, pa i atmosfere u društvu i u zemlji.
Jedno od njih ponudio je grof Franjo Patačić prije gotovo 250 godina. Naime, njemu je 1770. Hrvatsko kraljevsko vijeće u Varaždinu povjerilo da napiše elaborat o naseljavanju Židova: “...sa stanovišta religioznog ogriješuje se u vjeri svojoj, tko je netolerantan prama drugim vjeroispovjestima, dok ovi ne sprečavaju blagostanje zemlje. Ni sa stanovišta političkog ne može ništa protiv Židova navesti, osim onoga općenitog prijekora, da varaju. Ali ako je ovaj prijekor istinit, zašto postoje zakoni negoli da se zločini i prijestupnici kazne? Uostalom, čovjek se ni od prijevare sljedbenika drugih (nežidovskih) vjeroispovijesti ne može drugačije obraniti, negoli da se oštrinom zakona protiv njih povede postupak. U prilog Židova valja pako navesti stanovište gospodarstveno: oni su većinom trgovci, a trgovinom cvatu gradovi. Oni će veće poreze plaćati, podizati tvornice, trgovinu sa rukotvornom robom rade, neće robu donašati iz inozemstva, nego domaće proizvode izvažati i tako novaca u zemlju donesti.”
Citirajući grofa Patačića, nisam mislio na imigraciju Židova, nego na imigraciju svih drugih i drugačijih koji su i u proteklim stoljećima dolazili u Hrvatsku i njezine gradove i pridonosili njihovu razvoju.
Možda bi bilo dobro da Plenković uzme Patačića za ministra.