Prošlo je četrnaest mjeseci od kada je Donald Trump stupio na dužnost 45 predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a još uvijek se raspravlja o eventualnoj ruskoj umiješanosti u njegov izbor. Smijenjen je ravnatelj FBI-a, optuživani su i neki članovi predsjednikove obitelji, imenovan je posebni istražitelj. Uglavnom, moguće rusko upletanje u američke izbore postalo je prvorazredno političko i sigurnosno pitanje o kojem ovisi i opstanak Trumpa na predsjedničkom položaju. Pravni sustav i institucije te zemlje neovisno o političkoj sferi istražuju što se stvarno dogodilo i narušava li to možda ustavnopravni poredak.
Prošlo je gotovo osam godina otkako su objavljeni dokumenti veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu iz kojih se da zaključiti kako su čelni ljudi nekih naših pravosudnih tijela pokušavali utjecati na ishod predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Naime, u prosincu 2009., samo četiri dana prije prvog izbornog kruga, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić posjetio je američko veleposlanstvo. Tamo se nadugo i naširoko razgovaralo o istragama i procesima koji su uključivali i neke visokopozicionirane političare i državne dužnosnike. Ipak, jedna rečenica iz bilješke političkog tajnika u veleposlanstvu Chrisa Zimmera posebno je indikativna: “Šef USKOK-a Dinko Cvitan ranije nam je rekao kako nisu u stanju prikupiti dovoljno dokaza da bi Bandića mogli optužiti za korupciju.” Očito su se trudili, ali nisu bili u stanju optužiti predsjedničkog kandidata Milana Bandića i izbaciti ga iz izborne utrke! Nije bilo dovoljno dokaza! Državno odvjetništvo nije se sveobuhvatno bavilo problemom korupcije, nego je ciljano istraživalo predsjedničkog kandidata? To obično sadrži i onu karakterističnu zapovijed: “Nađite mu nešto!” – iza koje se uvijek kriju totalitarne ambicije, samovolja, država uređena po mjeri uskoga kruga ljudi, pravna nesigurnost za golemu većinu građana, nejednakost pred zakonom i zloupotreba položaja. U takvim slučajevima ne progoni se kazneno djelo, nego konkretna osoba, i to iz političkih ili nekih drugih (osobnih) razloga.
Uoči drugoga kruga predsjedničkih izbora, u petak popodne 8. siječnja 2010., samo nekoliko sati prije početka izborne šutnje, glasnogovornik USKOK-a Vuk Đuričić objavio je vijest da se protiv kandidata Milana Bandića provodi istraga po 21 primljenoj kaznenoj prijavi. Vijest je istu večer demantirana, ali efekt je postignut – izravno se utjecalo na rezultat izbora. Četiri godine kasnije, u svibnju 2014., uoči drugoga kruga lokalnih izbora u Zagrebu, u sklopu akcije “Agram” koju je USKOK već dulje vrijeme vodio protiv Milana Bandića, uhićen je Petar Pripuz. Njegov odvjetnik Anto Nobilo izjavio je kako smatra da je uhićenje namjerno izvršeno u to vrijeme da bi se naštetilo kandidatu za gradonačelnika Milanu Bandiću jer su gotovo svi mediji izvještavali kako je uhićen “Bandićev prijatelj”. U listopadu iste godine uhićen je i Bandić, a prošlo je već pet godina od kada je politički tajnik američkog veleposlanstva napisao citiranu bilješku.
Puno bi vremena i prostora trebalo da se nabroje i opišu sve kontroverzije što prate Državno odvjetništvo i USKOK kojim već punih šesnaest godina upravljaju Bajić i Cvitan; od navedenog odavanja službenih tajni preko višekratnog upletanja u izborne procese do medijskih operacija i selektivnog optuživanja gdje je teško reći je li veći problem u onome što su krivo uradili ili u onome što nisu htjeli raditi. Mnoge “velike afere i istrage” završile su potpunim krahom pred sudovima, ali su i uništene mnoge karijere i ljudske sudbine. O posljedicama za hrvatsko gospodarstvo i društvo općenito da i ne govorimo. Domaće i strane analize upozoravaju na pravnu nesigurnost i antipoduzetničku klimu, čemu je u velikoj mjeri pridonijelo i Državno odvjetništvo. Zakon o Državnom odvjetništvu kaže da je ono samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih djela. Istovremeno Kazneni zakon propisuje: “Službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” Isto tako, ako je pribavljena znatna korist ili ako je prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina. Važno je naglasiti da predmet kaznenog djela nije samo sebi pribavljena korist nego je to i drugome prouzročena šteta.
Ovih se dana puno govorilo o simbolima. Osim državnih simbola određenih Ustavom, postoje i simboli koji se sami nametnu svojom vrijednošću, značenjem, primjerom, uzorom. Tako su naši sportaši kao simboli vrijednosti i uspjeha postali i nacionalni simboli po kojima nas u inozemstvu poznaju i identificiraju. Treba li isticati kako su Janica Kostelić, Luka Modrić i ostali naši uspješni sportaši učinili za promociju Hrvatske u inozemstvu koliko i čitava diplomacija zajedno? Oni su uzor našoj mladeži i simboli današnje Hrvatske, zato je krajnje štetno i neprihvatljivo njihovo blaćenje, bez obzira na to radi li se o neumjesnom huliganskom vrijeđanju ili neutemeljenom optuživanju. Ovo prvo se još i može razumjeti iako se ne da opravdati, ali ovo drugo zahtjeva dodatno objašnjenje u kontekstu prvog dijela teksta. Naime, kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Luka Modrić optužen je početkom ožujka od Državnog odvjetništva u Osijeku zbog “davanja lažnog iskaza” u postupku koji se vodi protiv Zdravka Mamića.
Državno je odvjetništvo optužbu obrazložilo na sljedeći način: “Kad mu je predsjednik vijeća predočio taj dio zapisnika o njegovom ispitivanju u svojstvu svjedoka, koji je po dovršetku ispitivanja pročitao i svojim potpisom potvrdio da sadržaj zapisnika odgovara onome što je on iskazivao o ovom događaju i da na njega nema nikakvih primjedbi, okrivljenik je neistinito naveo kako kod prvog ispitivanja nije mislio na podjelu transfernog obeštećenja nego na reguliranje njegovog građanskopravnog odnosa, te da nikada nije rekao da je naknadno potpisan aneks ugovora kojim je stekao pravo na podjelu transfernog obeštećenja, iako svjestan da to što je iskazao na raspravi ne odgovara istini.” Odvjetništvo zna što je okrivljenik mislio? Radi se o “čitanju misli” karakterističnom za ponašanje i praksu rada tužiteljstva iz totalitarnih režima. Uz to, sudska praksa pokazuje (ili barem dvoji) da nije dopušteno podizati ovakvu vrstu optužnice u tijeku suđenja jer se otvaranjem “procesa u procesu” vrši pritisak na svjedoke kojima se poručuje da će dobiti optužnicu ako ne budu govorili ono što se od njih očekuje. Osim toga, tu je sud koji će odlučiti koja je izjava vjerodostojna.
Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, tijekom pojačane represije protiv sudionika Hrvatskoga proljeća J. B. Tito tražio je da ih kažnjavaju brže i oštrije. Pri tom se žalio na suce “koji se drže zakona kao pijan plota”. Znamo da su takvi suci bili u manjini i da je u to vrijeme “nalog s vrha” bio važniji od svakog zakona. Mladen Bajić navodi u životopisu kontinuitet rada u tužiteljstvu od 1975. Te su godine privođeni kraju politički procesi, a privedeni “proljećari” su se tek privikavali na svoje zatvorske ćelije. Nije li upravo taj kontinuitet utjecao na odluku Državnog odvjetništva iz siječnja 2014. da se žali na presudu Županijskog suda u Zagrebu o izručenju Njemačkoj bivšeg šefa Službe državne sigurnosti SR Hrvatske Josipa Perkovića. On je zajedno sa Zdravkom Mustačem izručen temeljem europskog uhidbenog naloga. Bio je to jedinstven slučaj u pravosudnoj povijesti kada se Državno odvjetništvo javno i otvoreno svrstalo na stranu bivšeg vodstva jugoslavenske komunističke tajne političke policije, a protiv zakona i interesa Republike Hrvatske.
Najnoviji incident dogodio se prošloga tjedna kada su službenici USKOK-a demonstrativno napustili sudnicu Županijskog suda u Zagrebu nakon što je sudac (i predsjednik suda) Ivan Turudić odbio nagodbu za suoptuženika Marine Lovrić-Merzel. Time je USKOK/Državno odvjetništvo pod vodstvom Dinka Cvitana, pri kraju njegova mandata, još jednom otvoreno pokazalo da ne poštuje sud, a time ni ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Ne znamo ima li hrvatsko političko vodstvo želje, odnosno ovaj saziv Sabora snage promijeniti stanje u pravosuđu, što je osnovna pretpostavka za poboljšanje ukupnog stanja u društvu. Činjenica je da ovakvo ponašanje i rad vodećih ljudi u Državnom odvjetništvu kompromitira tu važnu instituciju, narušava ustavnopravni poredak i ugrožava interese Republike Hrvatske. Zato njihova smjena, ali i prekid s kontinuitetom odnosno praksom koju su koristili, predstavlja prvorazredan interes hrvatske države i demokracije. U sustavu zasigurno ima dovoljno kvalitetnih ljudi, svejedno jesu li rođeni prije ili poslije 1975. godine, koji nemaju hipoteku rada u institucijama komunističkog represivnog aparata te mogu biti neovisni o utjecaju svojih prethodnika, domaćih političkih centara moći i stranih veleposlanstava.