Budući da je Tomislav Karamarko najavio da HDZ namjerava, kad dođe na vlast, poduzeti lustraciju u Hrvatskoj, otvara se i javna debata o tom njegovu stavu. Dok su se bivše socijalističke zemlje bavile devedesetih godina lustracijom, u Hrvatskoj je očigledno bilo prečih briga, naime rat, a nakon toga, Tuđmanova politika amalgama društva, a nakon toga, bavili smo se velikim razgovorom o Haškom sudu i ratnim zločinima.
Ni ne znamo kojim je putem u vezi lustracije mogla krenuti Hrvatska. Bi li to bio slovenski put, a koji se u literaturi o tranziciji zove “oprost i zaborav”, ili put koji je odabrala Poljska, “podvlačenja debele crte” između bivšeg i sadašnjeg režima, ili pak “lustracije bez lustriranih”, kao u Mađarskoj.
To ne znači da u Hrvatskoj nije bilo neke vrste izmjene kadra. Ona je bila najočitija u pravosuđu. Ali, to se događalo voluntaristički, a ne objašnjeno i uređeno. Pitanje je može li se lustracija provesti toliko godina nakon propasti Jugoslavije i tadašnje političke elite i bi li to donijelo dobro ili loše? Lustracija se u europskim, bivišim socijalističkim zemljama odvijala u razdoblju tranzicijske pravde, a Hrvatska to, kao članica Unije, više nije.
Dakako, Europski parlament donio je 2009. rezoluciju kojom se osuđuju totalitarni režimi, a to znači, pored već osuđenog fašizma, i komunizam. Tu rezoluciju pokrenule su i iznijele stranke i parlamentarci uglavnom iz Istočne Europe. Idealno, kad bismo bili u političkom vakuumu, ne bi bilo kasno da lustracija donese pravdu žrtvama, ali u teatru hrvatske politike velika je opasnost da se ona pretvori u politički obračun i možda osvetu, koja će opet odgoditi - suočavanje sa sadašnjošću i rješavanje aktualnih problema.
Nitko u europskim institucijama neće komentirati najavu šefa opozicije da je njegova stranka odlučna da provede lustraciju. Mnoge članice su je provele same, a neke nisu obavile sličan proces koji su vjerojatno trebale, govorimo o Španjolskoj.
Još je jedna zemlja najavila lustraciju, a to je Ukrajina. Peter Porošenko potpisao je zakon po kojem će se omogućiti provjera čak oko milijun državnih službenika. Namjera lustracije je,tvrde u Ukrajini, borba protiv korupcije, ali realno je nemoguće da ova tema u zemlji, koja je u teškoj sigurnosnoj poziciji, ne postane izvor nove napetosti.
Savjetodavno tijelo Europske komisije, Venecijanska komisija, koja se bavi procjenama je li neka zemlja u skladu s europskim zakonima i vrijednostima, konstatirala je da ukrajinski zakon nije u skladu s europskim načelima. Pravnici Venencijanske komisije boje se da bi u Ukrajini lustracija mogla biti “priča bez kraja i konca”, i smatraju da bi se trebala provesti isključivo kao provjera kadrova za pozicije važne za poštovanje ljudskih prava i provedbu demokracije. Dodaju kako misle da se treba pristupiti “slučaj po slučaj”. Tome se u Ukrajini protive: “Tko je bio agent KGB-a, van, nema tu slučaj po slučaj.”
Bez obzira na to kako je definirali, lustracija je proces, u praksi ograničenog trajanja, u kojem se razotkrivaju kršenja ljudskih prava u nedemokratskim režimima, a u slučaju bivših socijalističkih zemalja, onih koje je provodila bivša komunistička elita. Podrazumijeva otvaranje dosjea tajnih službi, ponekad i sudske procese ako su u pitanju zločini, ili stavljanje na stup srama, ali cilj je da se to povijesno razdoblje pregrmi i ostavi iza sebe. Taj cilj nije uvijek, ali ponekad i ponegdje, jest ostvaren.
Sve bivše europske socijalističke zemlje, ali ne samo one, jednom su se morale suočiti s pitanjem kako se treba odnositi prema prošlosti. Neki narodi oko toga imaju više posla i moraju odrađivati duboko u povijest, ali, uglavnom, svi su jednom stali, pokrenuli nacionalnu debatu. Kod nekih je ta debata rezultirala i lustracijom, i to od Argentine i Čilea na jednom kraju svijeta, Iraka koji se čistio od Sadamove partije Bat, preko Južne Afrike, gdje je taj pothvat, tamo nazvan suočavanje s prošlošću, zahvaljujući Mandelinu geniju najbolje prošao, preko Šri Lanke, Istočnog Timora, pa sve do Europe.
Španjolska je bila odlučila da na nekoliko desetaka godina šuti o frankizmu, kako bi se najprije razvila i kako bi zločini bili dovoljno daleko, u nadi da će se emocije ohladiti. Ali, frankistička prošlost muči španjolsko društvo, otkrivaju se grobnice likvidiranih za vrijeme frankizma, i jednom dijelu društva mučno je što nad počionicima nije izvršena pravda.
U Južnoj Africi nakon pada apartheida, dolazilo je do osveta nad bijelcima. Tada su ustanovljene komisije za pomirenje i zemlja se pretvorila, na neko vrijeme, u veliku scene psihodrame gdje bi se fizički suočavali počinitelj i žrtva i jedan drugome objašnajvali svoje motive i pozicije. Vrlo često to bi završavalo u iskrenoj isprici žrtvi. Nešto slično, pokušali su i Poljaci. U Hrvatskoj je, pak, Marko Veselica, ispred Društva hrvatskih političkih zatvorenika uputio oprost onima koji su njega i druge stavili u zatvor. Ali, s druge strane nije se našao nitko i zamolio za ispriku.
Koliko god je hrvatsko društvo postalo cinično, isprika žrtvama nije smiješna. Samo, kako stvarno doći do toga, kako spriječiti osvetničku priču bez kraja i konca? Ta se formula još traži. Metode koje su upotrijebili u procesu lustracije su raznolike: navedeno traženje i dobivanje isprike za počinjene nepravde u totalitarnom režimu, zatim povjerenstva za utvrđivanje istine, sudski procesi, reforme represivnog aparata, otvaranje arhiva građanima, vraćanje otete imovine, preispitivanje obrazovnog sustava, otvaranje muzeja te razne druge simboličke geste, kao što je bilo, pogotovo kod Balta, razaranje svih spomenika koji su ih podsjećali na SSSR. Kako god, debata je otvorena, pa dajemo kratak pregled što se događalo drugdje.
U Češkoj i Njemačkoj - a odnosi se na bivšu Istočnu Njemačku, u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj lustracija je provedena. Najobuhvatnija je bila u bivšoj Čehoslovačkoj i bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
U Čehoslovačkoj je započela odmah nakon demokratskih izbora 1991. i u dva vala trajala praktički do 2000., iako češki zakon nije stipulirao vremenski kraj lustraciji. Rezultat je da nijedan od bivših dužnosnika Komunističke partije nije mogao aplicirati ni dobiti nijedno od 9000 mjesta u državnoj službi, ako je to podrazumijevalo sudstvo, tužilaštvo, obavještajne službe, ili visoke pozicije u javnim medijima, u tvrtkama u vlasništvu države, ili univerzitetima.
Cilj češke lustracije bio je potpuna izmjena tih gornjih ešalona upravljanja državom koji su bili aktivni suradnici represije komunističkog režima od 1948. do 1989. Lustracijski zakon pregledavao je da li je građanin imao nadređenu funkciju u njihovoj obavještajnoj službi, pojavljuje li mu se ime u dosjeima kao agenta, stanodavca, neprijavljenog korisnika stana ako je stanodavac iznajmio stan Službi, informator, voljni ideološki suradnik Službe,tajnik Partije od razine oblasnog komiteta naviše, član Centralnog komiteta Češke ili Slovačke i slično, službenik Službe, ideolog Službi, pripadnik Narodne milicije, pripadnik komiteta koji su osuđivali proteste protiv SSSR-a 1948. i 1968. te studenti posebnih visokih škola u Moskvi koji su školovali za službu sigurnosti.
Svi koji bi poželjeli u državnu službu, donosili bi posebno uvjerenje o suradnji sa službama i posebnu, vlastoručno potpisanu izjavu. Izdano je oko 400 tisuća potvrda o lustraciji, makar je broj proskribiranih bio tek 3 posto.
Lustriralo se kako je voda nosila, a ne tako da se razmatrao slučaj po slučaj, što je dovelo i do novih kršenja ljudskih prava. Mnogi koji nisu imali znanja i umijeća da brane svoje pozicije su odstranjeni, a neki sposobni i okretni iz bivše nomenklature su se provukli i namjestili se na novo-stare položaje i u demokratskoj državi. Povjesničar lustracije u istočnoj Europi, Roman David piše: “Suprotno očekivanjima, stara nomenklatura prilagodila se novoj situaciji, izmislila, tj. falsificirala svoje biografije i služeći se paralelnim kanalima, ponovo profitirala.”
Nedovoljna domišljenost, paušalni karakter koji je pretpostavljao kolektivnu odgovornost bio je razlog kritika koja je Čehoslovačka i kasnije Češka dobivala iz Bruxellesa, ali i iz Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava. Kad metla mete, ne gleda je li očistila nekog tko je bio ucijenjen na suradnju i tko je plasirao trivijalne informacije ili nekoga tko je aktivno i sadistički uživao u razaranju sudbina svojih žrtava.
Jedan od velikih prigovora procesu lustracije oslanjanje je na dokumente obavještajnih službi. Mnogi su dokumenti uništeni, mnogi izmijenjeni.
Čak ni u Istočnoj Njemačkoj, gdje je STASI sve držao uredno, dosjei nisu sasvim pouzdani, mišljenje je Lavinije Stein, povjesničarke postkomunizma. Velik broj informacija dobiven je iznudom, mnoge iznude i torture nisu zapisane. Za neke koji su odbili suradnju, kao što je bila dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2009., rumunjski Securitate je proširio glas da je doušnica.
Usprkos tome što je osudila neke glavešine, Rumunjska je loše provela lustraciju. Securitate je pred pad brojao skoro 15 i pol tisuća uposlenika, od čega su više od 10 tisuća imali čin časnika. Odmah nakon pada Ceauşescua, velik broj agenata ponovo se aktivirao u novoj vlasti. Osnovali su nacionalno vijeće za arhive Securitatea, ali kapilarno prisustvo starog aparata bilo je takvo da to tijelo nije dobilo nijedan ozbiljniji dokument na uvid.
U Bugarskoj se lustracija provodila, a golemi broj državnih zaposlenika izgubio je posao, u nekim sektorima i do 90 posto. U prvoj polovici 90-ih to je postalo pitanje ogorčene političke borbe i lustracija se počela koristiti u te svrhe. Arhivi nisu ni danas otvoreni, a značajan dio ranije nomenklature opstao je na vlasti. Nevjerojatno, ali neugodne glasine stižu i do Bruxellesa, jer član Europskog parlamenta može biti ili čak visoku funkciju može obnašati netko tko je prošao kroz lustracijski zakon.
Nakon ujedinjenja, u sklopu lustracije, oko 60 posto profesorskog i nastavnog kadra izbačeno je iz obrazovnog sustava Njemačke. Nijedan profesor prava iz Istočne Njemačke nije zadržao svoju katedru. U Njemačkoj su radili preko komisija koje su češljale kroz dosjee, svjedoke, i to i tadašnju komunističku partiju i STASI. Komisije su prikupile preko 150 tisuća stranica materijala, a u arhivima koji se tiču tog dijela prošlosti, zaposleno je 2000 državnih službenika. Danas svaki građanin i stranac koji je živio u Istočnoj Njemačkoj može preko interneta ispuniti pristupnicu za uvid u svoj dosje. Od 1991. godine do nedavno, prema podacima Amnesty International, bilo je pet milijuna zahtjeva.
U Češkoj i Njemačkoj, ako je ustanovljeno da je lustrirani bio na određenoj funkciji, bio je kažnjen. U Poljskoj i Mađarskoj, od lustriranih koji su tražili visoka mjesta u državnoj službi, tražilo se da javno i istinito daju podatke o svojoj prošlosti. Ako bi se ustanovilo da su lagali, snosili bi sankcije, uvijek iste - gubitak posla u javnoj službi i statusa.
Zanimljiv je slučaj Mađarske, gdje čizma nije bila tako tvrda na glavi građanina kao u Čehoslovačkoj ili u Istočnoj Njemačkoj. Tamo se dogodilo nešto loše: ostali su na pola puta između dvije struje koju su mogli odabrati. Jedna je struja, na primjer, zastupljena u Sloveniji, i svodi se na to da se prijeđe preko svega, kao da ništa nije bilo, po modelu “i oprost i zaborav”. Druga je bila “udri i kazni”, kao u Češkoj, Slovačkoj i Njemačkoj.
Ne, Mađari kao društvo nisu bili zagrijani za lustraciju, ali svejedno, mnogima su išli na živce bivši pripadnici nomenklature koji su se ugodno namjestili i poslije demokratskih promjena.
To ih je dovelo do izvjesne apatije i nepovjerenja u političku elitu. Isto tako, vjerojatno je to razlog goleme, dubinske svađe, provalije u odnosima između ljevice i desnice, koja ubija to društvo iznutra.
Kako i sami kažu, Mađari su imali lustraciju bez lustriranih, bezubu lustraciju, karakteriziranu ležernim stavom da raniji suradnici tajne službe ne moraju napuštati svoje pozicije, zakašnjelim i samo djelomičnim uvidom u arhive, i tek nekoliko sudskih procesa za kršenje ljudskih prava za vrijeme socijalizma.
Bilo je oko šestotinjak pojedinaca kojima je savjetovano, ali ne i naloženo da daju ostavke. Razlog se nalazi u tome što je mađarski socijalizam, u usporedbi s čehoslovačkim, istočnonjemačkim, rumunjskim i bugarskim, bio blag, a i nije se srušio pred nezadovoljnim narodom, nego nakon skoro jednogodišnjih beskrajnih debata i okruglih stolova. Na tim okruglim stolovima i jedna i druga strana čuvala je visoku razinu debate, i nisu se međusobno vrijeđali ili prozivali. Na taj način bivša elita skoro neprimjetno se ukorporirala u novu elitu. Isto tako, u Mađarskoj se devedesetih i sve do krize, živjelo sve bolje. Mađarska je bila isticana kao zemlja uzor među istočnoeuropskim kandidatima za članstvo u Uniji. Mađari su govorili da je najbolja osveta komunistima da se “živi bolje”.
Ali, kad se to raspalo i sve drugo je krenulo nizbrdo. Sadašnja provalija među ljevicom i desnicom u društvu je golema, a pitanje lustracije ponovo je bilo zaoštreno nakon što se ustanovilo da je bivši premijer, socijalist
Péter Medgyessy, bio suradnik obavještajne službe u bivšem režimu, a nije to javno rekao. Skandal je izbio 2002., dakle punih 15 godina nakon smjene režima, pred primanje Mađarske u Uniju. Nesumnjivo, to je bilo zbunjujuće i za građane i za one koji su izvana gledali Mađarsku, ali nije bio izoliran slučaj.
Jedan od najutjecajnijih mađarskih ekonomista, analitičar u briselskom think tanku Breughel, misli da je, na kraju krajeva, Mađarska zapala u krizu vrijednosti iz koje se još nije izvukla, vjerojatno zato što nije provedena pravedna lustracija.
Ali, što je to pravedna lustracija, kako to osigurati, ne znamo ni nakon svih ovih primjera.
Velika pobjednica tranzicije i europskih integracija, Poljska, bila je poseban slučaj i u lustraciji. Od oko 23 tisuće ljudi koji su bili obavezni podnijeti izjavu jesu li bili časnici, agenti ili doušnici, zbog svojih radnih mjesta, samo ih je nekoliko desetaka bilo odbačeno jer su lagali.
Jedan od problema bio je da suci nisu željeli biti dijelom Lustracijskog suda. Prethodno je, naime, bila provedena, ali također relativno blaga, lustracija sudaca. Naime, Poljaci su imali teoriju da nakon što su srušili komunizam, “treba povući debelu crtu s prošlošću”.
Ipak, bez velike pompe oko lustracije, nakon što je verifikacijska komisija pregledala odgovarajuće dosjee, prva vlada nakon pada komunizma,ona premijera Mazowieckog maknula je iz sudstva i tužilaštva oko deset posto kadrova.
I u Poljskoj je pitanje lustracije poslužilo za borbu između ljevice i desnice, i bilo je međusobnih optužbi, a jedna se odnosila i na vođu Solidarnosti, Lecha Walesu - da je bio doušnik, što je poslije demantirano. Problem se devedesetih polako zaoštravao, i tako se došlo do zahtjeva za lustracijom navedenih 23 tisuće osobe.
Konačno, Poljska je uspješno institucionalizirala ovo pitanje u Institutu za nacionalno sjećanje, gdje su smješteni arhivi. Svako toliko pukne neki skandal, ali Poljska je uglavnom apsorbirala taj problem i prevalila ga preko leđa.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
