Globusov novinar Jurica Körbler prije deset godina počeo je pisati knjigu o tadašnjem predsjedniku Vlade i šefu HDZ-a. Ivo Sanader bio je u naponu snage i na vrhuncu političke moći i pristao je na prijedlog da potanko opiše svoj put do premijerskog položaja i, kako se u to doba činilo, početka blistave međunarodne karijere. Njih su dvojica u četiri godine, od 2005. do 2009., obavili niz opsežnih razgovora, u kojima je Sanader, u ispovjednom tonu, otvoreno, gotovo spontano, iznosio na vidjelo pozadinu nekih od najtajnovitijih epizoda iz visoke državne politike. No, knjiga nikad nije ugledala svjetlost dana. Sanader se pokolebao i nije odobrio njezinu objavu. A ubrzo potom napustio je politiku, te je rukopis ostao netaknut u autorovu privatnom arhivu do danas.
Točno šest godina nakon ostavke na dužnost predsjednika Vlade i HDZ-a, u trenutku kad javnost iščekuje prevažnu odluku Ustavnog suda o žalbi Ive Sanadera na presudu u slučaju Hypo i Ina-Mol, Globus donosi ulomke iz poglavlja o njegovoj žučnoj svađi s predsjednikom Franjom Tuđmanom 1996. Tada je Sanader “prognan” iz kruga Tuđmanovih najpovjerljivijih suradnika i odgurnut među političke autsajdere. No u kolovozu 1999. dogodilo se veliko pomirenje: teško bolesni predsjednik, tri mjeseca prije smrti, pozvao je Sanadera na Brijune kako bi u četiri oka razgovarali - o budućnosti HDZ-a. Bila je to početna točka nove političke i državničke karijere “šjor Ive”, koja će neočekivano završiti 1. srpnja 2009.
Spletom okolnosti odluka Ustavnog suda o presudi Ivi Sanaderu poklopit će se sa šestom godišnjicom njegova nerazjašnjenog odlaska iz Banskih dvora. Svih ovih godina otkako je Sanader premijerski kabinet zamijenio sudnicom i zatvorom činilo se da su čelnici Europske pučke stranke (EPP) digli ruke od njega. Oni koje je on toliko uvažavao i gotovo obožavao i koji su uvijek čvrsto stajali iza njegovih odluka dok je bio premijer. U zatvoru su ga posjetili samo njegovi prijatelji Hans Fischler, Hedwig van Stta i Doris Pack, ali se kapitalci iz redova pučana nisu izjašnjavali. Pogotovo ne stroga europska mama Angela Merkel, koja je često uvodila red među Pučanima i imala iskustva s nestašlucima vražjih dečki, od Silvija Berlusconija do Nicolasa Sarkozyja.
Da se na međunarodnom planu nešto događa oko Sanadera, primijetio sam prije više od mjesec dana u razgovoru s jednim dužnosnikom Europske pučke stranke. “Važno je da Ustavni sud ispita je li Sanader imao pravedno suđenje kako cijeli slučaj ne bi došao do Strasbourga”, rekao mi je taj ugledni član EPP-a koji dobro zna što se događa među europskim konzervativcima. ”Pa zar nisu Pučani okrenuli leđa Sanaderu?” pitao sam otvoreno i dobio odgovor: “To možda vi mislite, nama je samo stalo da hrvatsko pravosuđe korektno obavi svoj dio posla.”
U međuvremenu javno su se oglasili član Bundestaga Peter Ramsauer i europarlamentarac Elmar Brok, obojica s gotovo istom tezom. Brok je veteran Europskog parlamenta koji je u jednom intervjuu izjavio da za njega politika nije zanimanje nego hobi, pa mu je kasnije dodan i nadimak ‘hobi’. Njegova težina u europskoj politici, kako god gledao na politiku, značajna je, pa je gotovo sigurno da je ‘akcija Sanader’ usklađena i u moćnom CDU-CSU kancelarke Merkel. Ovih dana o svemu je obaviješten i Joseph Daul, prvi čovjek EPP-a.
Utjecaj Pučana u europskoj politici nije zanemariv. Pitanje je i koliko su bili u pozadini igara oko Janeza Janše koji je ekspresno brzo izašao iz zatvora. Pučani su davali i snažnu podršku Juliji Timošenko, a izgladili su korupcionaške afere u vladi svog istaknutog člana, bivšeg austrijskog kancelara Wolfganga Schüssela. Je li na redu Ivo Sanader?
Kad sam prvi put razgovarao s bivšim premijerom, rekao mi je: “Cilj mi je da Hrvatska postane građanska država i takva uđe u EU. Hrvati neće ništa izgubiti kada se to dogodi.” Bilo je to neposredno poslije čestitke Srbima, odlaska u Istru, rušenja spomenika Juri Francetiću i susreta s papom Ivanom Pavlom II. Tada smo se i dogovorili da zajednički zabilježimo taj njegov “europski put”, koji će za Sanadera imati tako neočekivan, nesretan i neslavan kraj.
Negdje u Sanaderovu političkom zenitu, nakon prve dvije godine mandata, 2005. godine predložio sam mu, uz asistenciju Bože Biškupića, da se napravi knjiga o njegovoj političkoj karijeri. U toj romansiranoj Sanaderovoj biografiji bila bi ispričana priča od njegove mladosti do “juriša na Europu”. Složio se i dogovor je bio da ćemo razgovarati kad god bude imao vremena. Razgovarali smo u njegovu kabinetu na Markovu trgu, najčešće rano ujutro. Sanader bi obično odvojio dva sata, nekada manje, a u početku je bio oprezan i predložio je da razgovore “skida” jedna od tajnica HDZ-a. Kako nisam reagirao, kasnije je na to zaboravio. Dogovor je bio da ćemo knjigu napraviti za nekoliko mjeseci, ali je već na početku posla bilo jasno da će se to otegnuti. Ponekad nije imao vremena pa je prošlo i mjesec dana od razgovora do razgovora, a nekad smo se susretali svaki tjedan.
Teško je procijeniti koliko je tih susreta bilo, ali svakako ne manje od dvadeset. Najčešće je rekao da nas nitko ne smeta, ali je jednom ipak tajnica ušla i nešto mu šapnula. Uzeo je telefon u ruku, pozorno slušao i kada je spustio slušalicu prasnuo u smijeh: “Javlja mi Karamarko da se Kerum noćas potukao u nekom kafiću!” Bio je za tih razgovora uvijek ležeran, gotovo relaksiran. Opuštale su ga priče o njegovoj mladosti, studiju, boravku u Austriji, a kada sam ga pitao kako je kupio raskošnu kuću, odgovorio mi je: “Nikad nisam bio član Saveza komunista, nisam radio za Udbu, bio sam član Društva književnika i PEN centra. Doktor sam znanosti, nisam imao mrlja u privatizaciji, a financijski sam bio i ostao neovisan jer sam imao dobre poslove u Austriji.”
“Javit ću ti kada ću moći dalje”, tako me uvijek ispraćao dok su ga pred kabinetom mnogi čekali. Jedanput me zvao neposredno nakon što mi je vrlo detaljno ispričao kako je uopće došao na čelo HDZ-a i što je sve bilo iza kulisa bitke s Ivićem Pašalićem. Moram priznati da ništa od toga nisam znao, a većina od onoga što mi je rekao nikad nije ni danas došlo do javnosti. Očito se u međuvremenu s nekim konzultirao i bio je zabrinut. “Ne znam je li pametno da to tako objavimo...”
Istovremeno, razgovarao sam s još mnogima, gotovo svima iz tadašnje vodeće garniture HDZ-a, sve u namjeri kompletiranja priče. Kada sam mu, od vremena do vremena, dao pročitati neko poglavlje, nikada, ali zaista nikada, nije intervenirao u tekst, pa ni u onim dijelovima za koje sam bio siguran da mu se nisu svidjeli. Znao sam ga promatrati dok je čitao izvatke i došao do mjesta za koje sam pretpostavljao da mu nisu po volji. Šutio je i nije ništa rekao. Jedino bi ponekad ispravio neku faktografsku pogrešku, ali i tada bi pitao: “Slažeš se?” Jedanput me zapitao: “Što misliš da mi ipak napravimo monografiju, nešto luksuznije, s mnogo fotografija?” “Mislim da to nema nikakvog smisla, zanimljivija je sama priča i da knjiga bude jeftina i pristupačna.” Složio se, a imao sam dojam da ga je Hido Biščević nagovarao za monografiju.
”U politici vrijede puno tvrđa pravila nego u životu. Tako i oni koji vas podržavaju čekaju da se prvo stvari odviju, da vide tko će biti pobjednik i tek onda daju podršku”, govorio mi je. ”Znaš, kada sam ušao u sukob s Pašalićem, često sam se sjetio svoje mladosti u Splitu. Odrastao sam u kvartu gdje se na neki način ispekao i zakon ulice, prije svega da u pravo vrijeme treba na pravi način odgovoriti.” Slikovito je opisao Plinarsku ulicu kojom je išao na vjeronauk i u školu, s naglaskom da je tamo često vrijedio zakon ulice. ”Ako netko ide na tebe đonom, uzvrati s dva đona. Ako te netko udari i ti pobjegneš, onda je on pobijedio. Ali, ako ti uzvratiš dva puta ili ga ti prvi udariš, onda si ti pobijedio.”
Istovremeno sam kao novinar Vjesnika često pratio Sanadera kada se susretao s europskim čelnicima. Koliko god su se kasnije mnogi trudili omalovažiti Sanaderov politički put, činjenica je da je fascinirao svu europsku političku kremu. Mnogi su u njemu vidjeli budućeg visokopozicioniranog dužnosnika Europske komisije. Jedanput je na skupu pučana prvi govorio Silvio Berlusconi i dao riječ Sanaderu. “To bi mogao biti budući predsjednik Europske komisije”, rekao je netko u dvorani.
Kasnije, kada će početi nabacivanje blata na Sanadera, svašta su mu prišivali, da je bio arogantan, da se kupao u raskoši, bio nedodirljiv i ohol. Kao promatrač sa strane, koji je spletom okolnosti zbog te knjige imao priliku češće ga viđati, mogu samo reći da je u prvim godinama svog prvog mandata bio krajnje pristojan i komunikativan. Ali, s vremenom se Sanader mijenjao, pogodio ga je sukob sa Šeksom i sve je karte stavio na Bebića. Postajao je sve osorniji, neuhvatljiviji, često je mijenjao brojeve mobitela i obavijesti slao samo odabranima.
Obožavao je svoje kćeri i uvijek im se javljao, ponekad prekidajući i važne sastanke. I to samo njima. Supruga Mirjana za mnoge je bila “zmaj” kojeg su se bojali, čak i najbliži Sanaderovi suradnici. Padala su i osobna prijateljstva, a kad je Mirjana jedanput neugodno reagirala na suprugu jednog od njihovih najbližih prijatelja, Sanader je od njega zatražio da ga pred drugima oslovljava sa “vi”.
Jako mu je bilo stalo što ljevičari misle o njemu. “Rekao mi je jedanput Račan: 'Blago tebi, što bih dao kada bih i ja mogao tako držati stranku kao ti.'” Čitao je sve što su ljuti ljevičari pisali o njemu, a posebno je cijenio Predraga Matvejevića, Paola Magellija, Miljenka Jergovića i Jelenu Lovrić.
Pitao sam ga, nakon posjeta Georgeu Bushu, što je bio prvi, a do sada i posljednji razgovor hrvatskog premijera i američkog predsjednika u Bijeloj kući, hoće li ga slomiti poznati hrvatski jal. Nasmijao se i odgovorio, gotovo povjerljivo: “Pusti to, sada ću ja raspisati prijevremene izbore i pobijediti.” Nije ih raspisao, jer su mu tako savjetovali europski pučani, nekoliko dana kasnije u Helsinkiju. Zapravo, nikada Sanadera nisam vidio zadovoljnijeg nego poslije sat vremena provedenog u Bijeloj kući 17. listopada 2006. Nije očekivao da će mu Bush “dati” datum ulaska u NATO, iako je susret mjesecima potiho dogovaran. “OK, morate imati neke adute u rukama”, rekao je Bush, a kasnije je Sanader u apartmanu Ritz Carltona prepričavao gotovo svaku razmijenjenu riječ s američkim predsjednikom.
Znali smo ponekad razgovarati i o aktualnim događajima, a više od šest mjeseci pred izbore 2007. godine rekao mi je kako je dogovorio koaliciju s Josipom Friščićem (HSS) i Đurđom Adlešić (HSLS), što se kasnije pretvorilo u predstavu za javnost, u kojoj se do zadnjeg trenutka nije “znao” ishod.
“A što ako vas izigraju?” Samo je odmahnuo rukom.
Znao je hvaliti Račana, vrlo je pozitivno govorio o ulozi Tita u hrvatskoj povijesti, a od svih hrvatskih političara najbolje je ocjenjivao Čačića. “Da nije bilo njega, ne bi bilo ni autoputa.” Volio je na neki način Mesića, s poštovanjem je uvijek govorio o Vesni Pusić, a gotovo da ga je veselila stalna igra “na brvnu” sa Zoranom Milanovićem. Oduševljeno mi je uvijek govorio o Jadranki Kosor, a kad sam, sasvim slučajno, prisustvovao jednom njegovu razgovoru sa suradnicima, kad je jedan opalio po Kosor, Sanader je reagirao burno: “Ne dam ništa loše o Jadranki, ona radi najteži posao, s braniteljima.”
Na jednom od naših posljednjih razgovora za knjigu, neposredno uoči izbora, bio sam u Banskim dvorima kad su mu javili što je Milanović uoči izbora govorio o vjeronauku i Crkvi. “Gotov je, izgubio je”, samouvjereno je komentirao Sanader.
Iako je veći dio posla oko knjige, te 2007. godine, bio pri kraju, nekako je istovremeno popuštalo raspoloženje da je finiširamo. I kod njega i kod mene. “Znaš, bojim se da ne bude 'knjiga na knjigu'”, rekao mi je jedanput, neposredno prije izbora, dok me pratio do vrata svog kabineta. Nije to više bio “onaj stari” Sanader iz prve dvije godine mandata. Koliko je na početku posla oko knjige bio otvoren, ne bježeći od bilo kojeg pitanja, tada sam već osjetio da kalkulira i razmišlja o posljedicama. Sjećam se i posljednjeg razgovora koji smo vodili prije onog: “Doviđenja i hvala na suradnji.” Bilo je to u New Yorku i razgovarali smo gotovo sat vremena, u vrijeme kad se već kalkuliralo tko će biti kandidat za predsjedničke izbore. “Hoćete li se kandidirati?” “Ma neću, imamo mi kandidata, Hebranga, možda i Mirka Galića.” Šalio se, ali je posve ozbiljno rekao “Ja sam svjestan da treći mandat ne mogu dobiti.” “I što planirate?” pitao sam i Sanader je izbjegao odgovor.
Posao oko knjige naprosto nikada nismo dovršili. Ne na način kako smo se dogovorili, zajednički. Nastavio sam pisati sve što se s njim i oko njega događalo, pokušao rekonstruirati i njegov odlazak, ali to više nije bila knjiga kakva je zamišljena na početku. Zato je nisam nikad ni objavio. Sretali smo se i nakon njegove ostavke i znao je spomenuti knjigu, a obojica smo znali da ona prva verzija, otvorena i spontana, neće biti objavljena.
Poslije, kad se sve počelo kotrljati loše po Sanadera, sreli smo se jedanput u gradu i spomenuo je knjigu. Znali smo se još čuti i vidjeti, ali ga više nisam pitao o prošlim vremenima. Ako je želio nešto reći, poslušao sam, a najčešće smo razgovarali o posve običnim stvarima. Onda je najavio da piše memoare, koji će zasigurno biti prvorazredno zanimljivo štivo, ako se Sanader odluči reći punu istinu o svemu što se događalo.
”Globus” donosi jedno poglavlje iz te neobjavljene knjige o Ivi Sanaderu, ono o odnosu s Franjom Tuđmanom, koji je baš u njemu, navodno, gledao i svog nasljednika. Nakon Predsjednikove smrti obitelj Tuđman, koja nije podnosila Sanadera, dala je svoje viđenje tog odnosa, ali nitko nije spomenuo posljednje Tuđmanovo ljeto na Brijunima koje su zajedno proveli.
Nisu Tuđman i Sanader uvijek imali harmonične odnose. Kao što ih Sanader nije imao ni s tvrdom jezgrom HDZ-a, posebno Gojkom Šuškom, Ivićem Pašalićem i Markicom Rebićem. Navodno su upravo oni smislili kako Sanadera kompromitirati, pa se tako proširila priča o njegovoj homoseksualnosti. Diskretno se to šapnulo i Tuđmanu, a Sanader je burno reagirao i tražio zaštitu. Tuđman je uzeo 48 sati kako bi provjerio stoje li iza priče njegovi bliski suradnici, među kojima i Šušak. Kad je Sanader nakon dva dana ponovno došao predsjedniku, ovaj mu je kazao: “Ne, nije istina da oni stoje iza toga.”
Slijedio je burni razgovor, na granici svađe. Sanader je lupao šakom u stol, a lupao je i Tuđman. Bili su sami u sobi, ali je predsjednikov tajnik Gordan Radin čuo lupanje i upitao tko je lupao po stolu. “Obojica!” odgovorio je Sanader. Donio je i očitovanje jednog poznatog novinara koji je priznao da mu je trojka govorila što pisati kako bi kompromitirao Sanadera, a predsjednik je odmahnuo rukom: “Ma, nemoj to vjerovati.” Taj novinar mu inače nikako nije bio po mjeri. “Vjeruješ li ti tom novinaru ili meni?” upitao je Sanadera. “Kad je riječ o meni i mojoj časti, svaka čast vama kao predsjedniku Republike, ali ja ću braniti svoju čast i čast svoje obitelji, bez obzira na vašu dužnost”, odgovorio je Sanader. “Tu se radi o meni, a ja ne dam na sebe. A vi me znate jako dobro.”
Tuđman je svakog svog suradnika prije nego što je stupio na dužnost temeljito istražio, znao je svaki detalj iz biografija onih koji su bili u njegovoj blizini. Pogotovo kad je bila riječ o predstojnicima njegova Ureda. “Mene znate u deveto koljeno, snimili ste i moju obitelj, sve znate. O meni znate sve.”
U razgovoru mu je još rekao kako smatra da je to zapravo napad i na njega. Tuđman je, naime, bio taj koji je Sanadera predložio za predstojnika Ureda. Bilo je to u Daytonu 1995., kad je razgovarao s Hrvojem Šarinićem, Matom Granićem i Gojkom Šuškom, konzultirajući se oko predstojnika Ureda. Šušak je predložio Miomira Žužula, ni Šarinić ni Granić nisu predložili Sanadera, a učinio je to baš sam Tuđman. Kasnije je Sanaderu došao Šušak i povjerljivo mu šapnuo: “Ja sam te predložio.”
U jednom trenutku Tuđman je kazao Sanaderu: “Između tebe i njih trojice moram stati na njihovu stranu.” I nastavio: “Ti moraš otići.” Smijenio je Sanadera sa sva tri mjesta koja je tada obnašao, predstojnika Ureda predsjednika, glavnog tajnika Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti i člana Predsjedništva HDZ-a. Ipak, Tuđman nije išao do kraja. “Ne želim te izgubiti kao suradnika i nudim ti četiri mjesta, pa izaberi koje hoćeš.” Tuđman je nabrojao predložena mjesta, jedno je bilo ministar prosvjete umjesto Ljilje Vokić, drugo ministar bez portfelja, treće veleposlaničko mjesto i četvrto, da se vrati na svoje staro mjesto u Ministarstvo vanjskih poslova. Sanader je zamolio predsjednika da mu da 24 sata kako bi mogao razmisliti i konzultirati se s obitelji. Sve važne odluke donosio je upravo nakon konzultacija s obitelji, prije svega sa suprugom Mirjanom. Predsjedniku je rekao da prihvaća četvrtu ponudu, da se vrati na mjesto zamjenika ministra u Ministarstvo vanjskih poslova. Tuđman je bio jako iznenađen, jer je bio uvjeren da će Sanader prihvatiti ministarsko mjesto. ”Globus” je tada objavio naslovnicu na kojoj se vidi goropadni Tuđman koji pokazuje prst prema Sanaderu, kao da mu prijeti. Kalkuliralo se zbog čega je smijenjen, svi su željeli objaviti intervju s njim, ali je Sanader šutio. Savladao je, kako je poslije govorio, tešku školu politike, pogotovo u trenutku kada s vrha kreneš prema dolje. Procijenio je da ako želi (sutra) pobijediti, mora (danas) preživjeti.
Za šest mjeseci nazvao ga je Gordan Radin i rekao kako je predsjednik jako zadovoljan što nije istupao u javnosti. “Moram ti reći da je Tuđman nekoliko puta komentirao što nisi ništa govorio”, kazao je tajnik. Trebala je proći godina dana i Tuđman ga je ponovno počeo zvati na neke sastanke i ručkove, što je bio znak da “se vraća”. Na predsjednikov rođendan u svibnju 1997. Sanader je već bio u HNK, tri lože do Tuđmana. Tada se jako gledalo gdje tko sjedi, tko je na gornjem katu, tko u ložama do Tuđmana. Kao zamjenik ministra Sanader je dogurao tri lože do Tuđmana. Vrlo znakovito! Svi su gledali u njega i njegovu suprugu. “Vraća li se Sanader?” došaptavalo se u HNK.
Nisu se ni rastali u neprijateljstvu. Upravo je Tuđman smijenjenom Sanaderu – i to jedino njemu! – pripremio oproštajnu svečanost. Pozvao je Šarinića, kao novog predstojnika Ureda koji je treći put preuzeo tu funkciju, i još nekoliko suradnika na mali domjenak. Poklonio je Sanaderu kristalnu vazu sa zastavom i grbom predsjednika Republike, dar koji je inače davao stranim državnicima. Jednostavno je rekao: “Evo, tako je moralo biti.” Oprostili su se tada srdačno, gotovo prijateljski. Godinu dana poslije, 1998. potpuno je rehabilitirao Sanadera. Počeo ga je sve češće pozivati k sebi, na ručkove, razgovore, sastanke. Nakon godine dana političkog leda ponovno je Tuđman pokazivao simpatiju prema svom suradniku. U jednom ga je trenutku upitao: “Bi li prihvatio da budeš glavni tajnik stranke?” Sanader je kao iz topa odgovorio da prihvaća. “Drago mi je da si to prihvatio, želio sam samo vidjeti tvoju spremnost.”
Bolest je već mučila Tuđmana. Bio je zapravo u neku ruku medicinski fenomen, jer kad su mu liječnici 1996. godine konstatirali karcinom bili su sigurni da mu preostaje pola godine, najviše godina dana. Tuđman je živio još pune tri godine. Nije međutim bio onaj isti. Nije više imao snage izdržavati tempo, lako se umarao, pomalo i gubio. Izgubio je i oštrinu u odlučivanju.
Rekao je Sanaderu: “Dobro, nećeš biti glavni tajnik, ali mi je drago da si prihvatio, jer u tebi uvijek imam oslonac.” Odlučio ga je vratiti u Predsjedništvo HDZ-a i kazao mu je da dođe na sljedeću sjednicu. Koji je to samo bio šok za Šuška i društvo. Nisu znali za Tuđmanovu odluku i zanijemili su kad su ga vidjeli kako dolazi na sjednicu.Počele su već i bitke za postuđmanovsko razdoblje. Zakulisne, tvrde i teške. Ubrzo poslije umro je Šušak. Zauzimale su se pozicije, rovovi, jer su izbori bili pred vratima. Bilo je to teško vrijeme za HDZ.
Sanader je nekoliko tjedana u kolovozu 1999. s obitelji proveo u svom Splitu. Negdje oko Velike Gospe dobio je poziv od Radina: “Predsjednik te moli da s obitelji dođeš zadnja tri, četiri dana koja će biti na Brijunima, da budete njegovi gosti.” Sanader je uzvratio pitanjem: “Jesi li siguran?” “Jesam.” “Tko će još doći?” “Nitko, samo vi”, odgovorio je predsjednikov tajnik.
Tako je Sanader bio posljednji koji se družio s Tuđmanom na Brijunima, posljednjeg ljeta koje je predsjednik ondje proveo. Bilo je to nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Teško bolestan Tuđman je procijenio da bi sa Sanaderom mogao voditi korisne razgovore, u vrijeme kad se naveliko govorkalo i o njegovu nasljedniku. Tuđman nikad javno nije govorio tko bi ga mogao zamijeniti. Njegovi najintimniji prijatelji kažu da je odbijao tu temu. Ali, brigu za budućnost stranke je pokazivao, a osjećao je i strah da bi HDZ mogao izgubiti izbore.
Sanader je sa suprugom Mirjanom i kćerima Petrom, koja je tada imala 12 godina, i Brunom, koja je imala 10, doputovao 18. kolovoza na Brijune. Slikali su se s Tuđmanom, zajedno su ručali. Tuđman se više nije kupao, samo se sunčao i malo smočio u moru. Puno je spavao. Razgovarali su uglavnom o stranci. U to vrijeme izašla je i njegova posljednja knjiga, intervjui koje je dao stranim medijima, a bio je predložio da Sanader napiše predgovor. Knjigu je izdala Sveučilišna naklada i dok su bili na Brijunima stigao je prvi primjerak iz tiskare.
Bile su to dvije znakovite stvari. Prvo je tražio da Sanader napiše predgovor za knjigu, a zatim ga je pozvao, zajedno s obitelji na Brijune. Nitko drugi od njegovih suradnika nije bio ondje. Pozvavši i Sanaderovu obitelj očito je susretu želio dati i prijateljsku notu. Je li na taj način Tuđman davao neke signale, možda i o svom nasljedniku?
“Bojim se za izbore, moramo se dobro pripremiti”, rekao je na Brijunima, uviđajući da stvari ne stoje idealno. Znao je da je HDZ izgubio na ugledu i govorio je Sanaderu da se što više angažira oko izbora. Stare rane nisu otvarali. Iz svega što je govorio osjetilo se da je usamljen, i u stranci i u životu. Možda je Tuđman tada bio, govorio je Sanader, najusamljeniji čovjek na svijetu. Prisno su razgovarali, ali to nije bio razgovor bliskih prijatelja, jer ih je Tuđman ionako malo imao. Rijetko je za koga uopće rekao da mu je prijatelj. Sanader nije bio u tom krugu, ali je ovim posljednjim susretom na Brijunima želio pokazati da ima jedan ljudski, prijateljski odnos s njim. Već prije mu je u jednoj knjizi napisao posvetu: “Prijateljski, Ivi Sanaderu, Franjo Tuđman.”
Sanader se 21. kolovoza vratio u Zagreb i bio je tako zadnji stranački dužnosnik koji je s Tuđmanom proveo nekoliko dana na Brijunima. Vratili su se obojica u Zagreb i nastavili normalno raditi. Tuđman je sve više osjećao posljedice bolesti i iz Vatikana se jedva živ vratio. Otišao je u bolnicu, i to je bio početak kraja. Tijekom listopada njih su se dvojica još nekoliko puta vidjeli i Sanader je samo mogao konstatirati da je predsjednik pri kraju. Nadljudskim naporima savladavao je bolove. Imao je nevjerojatnu samokontrolu.
Njegovih najbližih suradnika više i nije bilo u blizini. Šušak je umro, s Granićem ionako nikad nije bio prisan, Šarinić je nakon svađe otišao. Otišao je i Hebrang i jedini je još bio uz njega Pašalić. Hebrang je pokušao raščišćavati stvari poslije Šuška, ali su njegovi ljudi digli bunu i otišli Tuđmanu. Stao je na njihovu stranu, kao nekad i sa Sanaderom. Isto se tako proveo i Šarinić. Ušao je u klinč s Pašalićem, a Tuđman nije podržao svog dugugodišnjeg predstojnika Ureda i prihvatio je Pašalićevu stranu. Bolest je dalje učinila svoje. Predsjednik je umro, a bitka za postuđmanovo vrijeme se rasplamsala.
Uostalom, ta unutarstranačka bitka nikad i nije prestala. Sanader se tada prisjetio koji su put prošli Vladimir Šeks i Luka Bebić, ocijenivši da je bio sličan njegovom. Šeks i Sanader bili su zajedno u Šarinićevoj Vladi i željeli su se kandidirati na Drugom općem saboru stranke, u listopadu 1993. Tuđman je obojici zabranio da se kandidiraju. Javno je u dvorani Lisinski pročitao tko se treba kandidirati, Šeks i Sanader nisu bili na tom popisu, iako su obojica već prije skupili potrebne potpise za kandidaturu.
Sanader to nije teško primio, imao je 40 godina i znao je da je njegova politička karijera tek na početku, ali Šeksu je to teško palo. Otišli su na večeru u Operu i na 17. katu luksuznog zagrebačkog hotela Šeks se, po riječima Sanadera, rasplakao. Tuđman je želio stvoriti balans u stranci, za koju se govorilo da je podijeljena između tvrde i tehnomenadžerske struje. U Predsjedništvo su, između ostalih, ušli Đuro Brodarac, Marijan Šunjić, Đuro Dečak. Tuđman je imao jakog Šuška i Šeks mu u tom trenutku nije trebao.
Šeks je tada bio potpredsjednik Vlade i bio je uvjeren da će ga Tuđman, nakon signala koji mu je poslao na stranačkim izborima, smijeniti. Bio je spreman dati i ostavku. Razgovarao je sa Sanaderom i Bebićem što učiniti, a Bebić ga je nagovarao da preduhitri Tuđmana i sam da ostavku. Time bi stekao prednost. Ako ga je Tuđman zaista namjeravao smijeniti, onda će ostavka dobro odjeknuti u javnosti. Ako pak Tuđman nije odlučio Šeksa smijeniti, a on da ostavku, tražit će da je povuče. Šeks je prihvatio Bebićevu sugestiju i u Dnevniku najavio ostavku. Odmah ga je zvao Tuđman i zatražio da je povuče. Tako je Šeks tim lukavim manevrom koji je smislio Luka Bebić preživio.
Bebiću je trojka Šušak-Pašalić-Rebić također namještala spačke, prvo je sam dao ostavku na mjestu ministra obrane, a Tuđman ga je smijenio s mjesta šefa UNS-a.
Obojica su dakle prošla sličan put kao Sanader, prije svega zbog neslaganja s politikom koju su predvodili Šušak i Pašalić. Prošli su uspone i padove i Sanader je znao da na njih može računati. Odlučio se za njih odmah kako je Tuđman otišao u bolnicu i kad je bilo jasno da mu se bliži kraj, ali im ništa nije govorio. Prvo je, neposredno prije Tuđmanove smrti, razgovarao s Bebićem, a zatim sa Šeksom. Bili su iznenađeni, ali su pokazali interes za njegova razmišljanja kako treba dalje voditi stranku. Sam Šeks imao je ambicija biti i predsjednik stranke, ali je prihvatio argumente da njegova kandidatura u tom trenutku ne bi bila dobra.
Nakon cjelodnevnoga glasovanja 30. travnja 2000. godine tisuću i šesto izaslanika Petog općeg sabora izabralo je novog predsjednika HDZ-a Ivu Sanadera. Premoćno. Dobio je u 947 glasova, Ljerka Mintas Hodak 274, a Branimir Glavaš, koji se u posljednji trenutak uključio u trku umjesto Miljenka Žagara, 130. Sanader je na Saboru u dvorani Lisinski, ispred velikog panoa na kojem je pisalo - Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što - rekao kako “vlast sa zebnjom gleda na naš sabor jer se boje da ćemo se konsolidirati, a tako će i biti”. Ivica Račan je u intervju za talijanski dnevnik L'Unità izjavio da je HDZ pod istragom, a stranke su se odricali i njeni do tada ugledni članovi. Nova koalicijska vlast mijenjala je hadezovce sa svih važnijih, ali i manje važnih mjesta, mediji su stranku sotonizirali do kraja. U vrijeme Petog sabora ankete su pokazivale da bi HDZ dobio, da su izbori, pet ili šest posto glasova. Ljudi su odmahivali rukom na stranku, bivši ministri, poput Granića ili Davora Šterna istupili su iz članstva. A otpočeo je i sukob s Pašalićem. Već u rujnu 2000. predloženo je Saboru da Pašalić bude smijenjen s mjesta potpredsjednika parlamenta.
SDP-u je, tvrdio je Sanader, također odgovaralo da Pašalić pobijedi. To bi bio i kraj HDZ-a, dobro su znali. Kad je bitku s Pašalićem Sanader definitivno dobio, Račan mu je u travnju 2002. rekao : “Čestitam ti što si pobijedio Pašalića.” Sanader je odgovorio: “Usprkos tome što ste ti i tvoji radili za njega.” Račan je zanijekao: “Nisam ja, ali priznajem ti da jesu moji.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
