ZADNJE RIJEČI LE CORBUSIERA:"Kad umrem, želim da ovaj moj posljednji divlji kutak bude zaštićen od nehumane arhitekture"

José Gonzales, čovjek koji se tada slučajno našao na plaži, vjerno mi je opisao kako je nakon povika žene, neposredno prije trenutka smrti, vidio Le Corbusiera u moru s visoko podignutom rukom, kao da maše... – govori Robert Rebutato pa na trenutak zastaje. I sam podigne ruku, kao da oponaša posljednju Le Corbusierovu pozu.

Razgovaramo u Parizu. Rebutato je jedan od posljednjih Corbusierovih najbližih suradnika.

Još i danas otvorena su mnoga pitanja o uzrocima Le Corbusierove smrti.

Dana 27. kolovoza točno je 50 godina od smrti jednog od najvećih arhitekata 20. stoljeća koji je konceptom moderne arhitekture promijenio lice svijeta. Ikona moderne arhitekture, možda jedini arhitekt u povijesti koji je za života stekao slavu poput super-zvijezde, a ostao skroman i blizak potrebama običnog čovjeka od kojih je polazio u svim svojim konceptima nove arhitekture i urbanizma, tog je petka 1965. godine posljednji put zaplivao u moru Mediterana, u svom opsesivnom svakodnevnom ritual, točno u 10 sati ujutro.

Fascinantna sjećanja Roberta Rebutata, discipliniranog profesionalca, jedinog kakav je i mogao raditi s Le Corbusierom, otkrivaju nove spoznaje o posljednjim godinama života i rada velikog arhitekta.

Primio nas je u svom uredu “Atelier Rebutato” u Parizu. Osnovao ga je nakon Le Corbusierove smrti. Ured se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Pariza, u 17. arrondissementu i uređen je kao najobičnija kancelarija. Na stolu su drvene olovke i bojice, šiljilo i crtež ruku koji mu je darovao Le Corbusier. Najuočljivi detalj veliki je kamen s nevjerojatno pravilnim linijama koje pokazuju kako i priroda može biti “planirana”. A baš taj kamen Le Corbusier je pronašao na plaži i držao ga u svom malom ljetnom uredu-atelieru u Cap Martinu, radnoj kolibi koja se nalazila odmah pored kolibe u kojoj je spavao, kao neki podsjetnik na stvarateljsku snagu prirode.

Odlikovan činom Legije časti i drugim najvišim vojnim ordenjem Republike Francuske za doprinos francuskoj naciji u ratu u Alžiru, Robert Rebutato je arhitekt velike vojne reputacije čiji su životni put i profesionalna karijera usko vezani uz Le Corbusiera.

Dvojicu suradnika povezuje i neobična priča.

“Moj otac Thomas bio je vlasnik malenog obiteljskog restorana L'Étoile de mer u Roquebrune-Cap-Martinu, obalnom naselju na istoku francuske rivijere, uz gradić Menton. U to mjesto Le Corbusier je redovito dolazio još od kraja 1930-ih”, govori Rebutato za Globus.

Na susjednu parcelu, tik uz restoran, Le Corbusier se vratio nakon rata i 1952. godine podigao drvenu kolibu - Cabanon, danas poznato hodočastilište tisuća njegovih obožavatelja iz cijelog svijeta i kultno mjesto koje još odiše duhom posljednjih godina Le Corbusierova života.

Skromna drvena koliba u kojoj je spavao, dimenzija 3,66 x 3,66 metara, nalazi se neposredno iznad plaže i mora u kojemu je 27. kolovoza 1965. godine veliki arhitekt pronašao konačno utočište.

Dosad se smatralo da je njihovo poznanstvo počelo s radom na samostanu kraj Lyona, od tada je Rebutato službeno radio u Le Corbusierovu atelieru. Ali Robert nam otkriva nove detalje o tome kako je počela njihova suradnja.

“Sa 16 godina došao sam iz Mentona Le Corbusieru u Pariz, tražeći posao. Napustio sam školu i roditelje samo zbog Le Corbusiera. On je blagonaklono gledao na moj fanatični poriv i na izazove koje pruža buntovnički duh dječaka koji je na putu iz Cap Martina u Pariz preko noći odrastao”, prisjeća se Robert Rebutato.

I nastavlja priču pomalo smrknuta lica: “Sitničar koji je tada vodio atelier André Wogenscky upozorio je Le Corbusiera da imam samo 16 godina i da po zakonu ne smijem raditi. Posvađao sam se oko toga s Le Corbusierom i otišao. Nisam se htio vratiti na jug Francuske. Našao sam ilegalan posao na drugom mjestu, na gradilištu HLM-ovih zgrada u četvrti Malakoff.”

Prošli su dugi mjeseci i godine do punoljetnosti tijekom kojih Robert spava po ulicama Pariza i u potrazi za zrelošću i novim iskustvom živi kao beskućnik, čekajući vrijeme kad će opet susresti Le Corbusiera.

“Kad sam napunio 18 godina, roditelji su mi javili da je stiglo pismo od Le Corbusiera. Pozvao me u atelier. Vratio sam se tako u Rue de Sèvres i dobio prvi legalni angažman na izgradnji samostana kod Lyona, pod prvim službenim mentorstvom Le Corbusiera”, govori Rebutato.

Ipak, ni oni dani kad je maloljetan nakratko bio u atelieru, prije nego što je Wogenscky razotkrio njegove godine, nisu bili trenutak njegova prvog upoznavanja s Le Corbusierom.

“Le Corbusiera sam zapravo upoznao s 12 godina, u ljeto 1949. godine, kad je on bio prvi put došao u tatin restoran”, otkriva nam Rebutato. Bio je, kaže, opčinjen magičnim entuzijazmom kojim je zračio tad već po svom pseudonimu Le Corbusier svjetski slavan Charles-Édouard Jeanneret, koji ga je već u njihovu prvom razgovoru uputio na arhitekturu.

“Od prvog susreta Le Corbusier je sa mnom razgovarao kao s odraslim čovjekom. Pričao mi je o boji i oblicima, o detalju u arhitekturi, uvijek tražeći od mene odgovor i aktivno sudjelovanje u razgovoru”, kaže Rebutato.

Slavnom arhitektu nije bilo teško s mnogo uvjerenja prenositi svoje znanje, pa čak ni dječaku kojeg je slučajno sreo na pauzi za ručak.

“Govorio je o arhitekturi, zanatu čije mi je rezultate vrlo jednostavnim pristupom, prirodno i opušteno, pokazivao na detaljima obližnjih kuća i na vili Eileen Grey, neposredno pored tatina restorana”, dodaje Rebutato.

Inače, tu vilu, poznatu i pod oznakom E-1027, Eileen Grey, velika dizajnerica irskog porijekla i obožavateljica istovremeno i žena i muškaraca, projektirala je s Jeanom Badovicijem, rumunjskim arhitektom i arhitektonskim kritičarom koji je živio i radio u Parizu i bio Le Corbusierov prijatelj i suradnik. Badovici ili Badu, kako ga je zvao Stari Corbu, osmislio je avangardnu konstrukciju na stupovima, vjerojatno inspiriranu konceptom konstrukcije Domino. No i Le Corbusier je vili E-1027 dao vlastiti pečat 1938. godine, kad oslikava niz murala – zidnih slika poznatih po simboličnim motivima.

“Prvi gosti mog oca koji su u srpnju 1949. godine posjetili restoran na dan otvorenja bili su Le Corbusier, José Luis Sert, Georges Candilis, Jacques Michel i Paul Wiener”, sjeća se Robert Rebutato.

Do ljeta 1952. godine kad je uz Rebutatov restoran podigao svoj Cabanon, Le Corbusier i njegova supruga Yvonne, koja je ljetne večeri provodila na terasi restorana uz vino, harmoniku i gitare, spavali su u unajmljenoj sobi u obližnjoj kući s druge strane željezničke pruge, s kojom je Rebutatov posjed bio povezan pješačkim putom kroz pothodnik koji vodi od kuće do strme litice i male plaže ispod nje.

“Kao dječak svako jutro nosio sam doručak Le Corbusierovima, a ručak i večeru imali su u restoranu. Yvonne je bila mila i jednostavna žena. Na opsesije svoga supruga samo bi nonšalantno odmahnula rukom. Nije je uopće bilo briga za njegove velike poslove”, otkriva Rebutato.

Kad je Le Corbusier bio na putu, početkom 1950-ih, u Bogoti ili Chandigarhu, Robert se brinuo da Yvonne redovito dobije doručak. Provodili su zajedno sretne trenutke u društvu Robertovih roditelja, na terasi restorana s pogledom na more i beskrajni horizont što se prostirao u nastavku ispod strme litice i plažice Le Gabet, dalje sve prema plavome beskraju Mediterana.

“Zlobnici su govorili, dijelom i zato što par Le Corbusier nije imao djece, da je Yvonne u odsutnosti Le Corbusiera održavala paralelnu vezu sa mnom, što naravno nije bilo točno”, govori Robert koji je tada imao 16 godina.

Njega je, kaže, zanimao samo Le Corbusierov pogled na svijet i arhitekturu.

“Već kao dvanaestogodišnjaku Le Corbusier mi je postao vodič kroz život i znao sam koji mi je put”, dodaje.

Radom na dominikanskom samostanu kod Lyona taj mu se put počeo ostvarivati. Rebutato se 1955. i 1956. godine usavršavao pod Le Corbusierovim nadzorom na gradilištu samostana Sainte-Marie u Arbresleu kraj Lyona, a u trogodišnjem razdoblju od 1959. do 1962. godine, prije kojeg služi trogodišnju vojnu službu, bio je suradnik na nekim od najpoznatijih Le Corbusierovih ostvarenih projekata, poput Unité d'habitation i Maison des jeunes u Firminyju i posljednje inačice spomenika otvorene ruke u Chandigarhu, te nerealiziranih projekata sportskog centra u Bagdadu i Venecijanske bolnice.

Iako isprepletena određenim nesuglasjima, njihova će suradnja na projektima, prema Robertovim riječima, ostati urezana u uspomene kao splet najsretnijih trenutaka.

Ipak, sretna ljeta u Cap Martinu nisu trajala dugo, Yvonne je bolovala od raka kostiju. Obavijest o smrti Le Corbusier je dobio po povratku iz Chandigarha. Bio je vidno iscrpljen i potresen u svojoj 70. godini.

“Le Corbusier je posljednjih osam godina života duga ljeta u Cap Martinu provodio potpuno sam”, sjeća se Robert.

Rebutatovi su bili jedini prijatelji koji su ga zadnjih godina života stalno viđali, ponekad i više puta dnevno.

“Sreća je bila da je Le Corbusier tada bio zaposlen i angažiran kao nikad prije”, dodaje on.

Rebutato je radio na projektu Venecijanske bolnice od 1964. godine, jednoj od Le Corbusierovih posljednjih preokupacija, u kojoj je preispitivao mogućnosti novog pristupa urbanizmu koji se uklapa u gustu povijesnu strukturu grada, gdje je, pomalo nes(p)retno, bolesničkim sobama predvidio jedan jedini otvor - prema nebu.

No, posljednje dvije godine života, dok je radio na Venecijanskoj bolnici, Le Corbusier je često proživljavao teške smjene trenutaka demencije i lucidnosti.

“Sjećam se da u našim razgovorima o poslu često nije znao o kojem se točno projektu radi. Miješali su mu se povremeno Chandigarh, Maison de l'Homme, Francuska ambasada u Braziliji, crkva u Firminyju i Venecijanska bolnica. Bio je vrlo neuravnotežen, vjerojatno šlagiran. Jednom prilikom nije znao vodimo li razgovor o palači Sekretarijata u Chandigarhu ili Venecijanskoj bolnici”, priziva uspomene Robert Rebutato, koji je bio zadužen za razvoj detalja izvedbe i tehničku provedbu niza Le Corbusierovih projekata.

Tada se Rebutato ozbiljno zabrinuo za njegovo psihičko stanje. U ljeto 1964. godine dočekao ga je s posljednjeg putovanja iz Chandigarha primjećujući da je teško iscrpljen. Rebutato Globusu opisuje trenutak kad ga je vidio: “Bio je to prvi put kad sam uspio jasno razaznati dugotrajnije znakove Le Corbusierove izgubljenosti.”

Toplo ljetno jutro, petak, 27. kolovoza 1965., prema pisanju francuskog tiska, nepoznati Simon Ozieblo sa svojim prijateljem Jeanom Deschampsom čekao je da bude točno 10 sati pa da opsesivnom preciznošću Le Corbusier i toga dana dođe na plivanje, kao svaki dan prije toga.

Simon je Jeanu rekao: “Evo starog, opet u isto vrijeme dolazi plivati.” Nakon sat vremena čuli su krik neke žene koja je vikala da se čovjek utapa. Obojica su skočili, izvukli ga i počeli s postupkom reanimacije. Hitna iz Mentona došla je za 20-ak minuta. Bilo je kasno. Oko 11 sati i 30 minuta utvrdili su - smrt.

No francuski tisak nikad nije objavio ono što danas Globusu kaže Robert Rebutato.

“Le Corbusierov frizer i moj dugogodišnji poznanik José Gonzales bio je tada s prijateljem na plaži i prvi mu priskočio upomoć te ga izvukao iz vode”, kaže i nastavlja:

“Dakle, José mi je opisao kako je nakon povika žene, neposredno prije trenutka smrti, vidio Le Corbusiera u moru s visoko podignutom rukom.”

Robert je pak posljednji put vidio Le Corbusiera u subotu 21. kolovoza, prije odlaska u Veneciju gdje se našao s arhitektom Juliánom de la Fuenteom, još jednim Le Corbusierovim suradnikom, zbog rada na Venecijanskoj bolnici.

“U petak, rano poslijepodne, na Trgu svetog Marka susreo sam arhitekta Marija Bottu. Rekao mi je: Umro je Le Corbusier”, sjeća se tog trenutka kao da je bio jučer.

Robert Rebutato misli da se nije radilo o samoubojstvu. A opet, iako ne vjeruje u teorije o samoubojstvu, čini mu se da Le Corbusier u moru ispred svog Cabanona nije umro slučajno. Rasprava između Globusova suradnika Vedrana Ivankovića i Le Corbusierova asistenta Roberta Rebutata oko okolnosti smrti išla je u smjeru detekcije znakova koji bi mogli upućivati na ono što suvremena psihijatrijska znanost danas naziva “protrahiranim samoubojstvom”.

Le Corbusierov psihijatrijski dosje iz bolnice u Mentonu, prema tvrdnji Roberta Rebutata, i dalje je liječnička tajna. No i bez dokaza može se spekulirati o vjerojatnom putu velikoga majstora koji svoje konačno utočište pronalazi u moru, plivajući prema suncu, uzdignute ruke visoko prema nebu, poput atleta iz Modulora koji je tada već postao svjetski slavna mjera svih odnosa u arhitekturi.

Simbolične su i zadnje riječi koje je Le Corbusier izrekao Robertu u subotu 21. kolovoza, i koje upućuje da je smrt itekako očekivao, a možda i priželjkivao te da nije planirao posljednje trenutke života provesti u nekom deliriju, prikovan uz bolesničku postelju:

“Ne želim da išta naprave u Cap Martinu. Nadasve ne želim da ljudi dolaze na moj posjed dati se suncu na račun Starog Corbua. To je jako važno. Želim da ovaj posljednji divlji kutak bude zaštićen. Ta, pogledaj Monte Carlo! Sve nakrcano, nehumana arhitektura... Po mojoj smrti želim da me spale bez puno priče, kao i moju suprugu. Zadužujem te da moj pepeo staviš pored Yvonne.”

Umro je u moru, na putu prema suncu i prema nebu visoko uzdignutom rukom, okružen bojama Mediterana: žutim sunčevim zrakama što se strmoglavo spuštaju u plavo more, daleko od zelene obale, u trenutku “crvene sadašnjosti”, kako je znao ponekad bojom opisati svijet...

Smrt za Le Corbusiera vjerojatno nije bila crna. Možda je, upravo suprotno, bila spasonosno bijela.

Umjetničko ime Le Corbusier, koje je još 1920-ih na nagovor prijatelja i slikara Amédéea Ozenfanta posvojio (po majčinoj liniji Corbésier), koincidira s nazivom gavrana (le corbeau, što znači i podupirač ili nosač), crne leteće spodobe brojnih simboličkih značenja. Crn je stoga za Le Corbusiera prije mogao biti život u ulozi gavrana, kao i život mišićavog atlete iz Modulora, crnog u svim njegovim brojnim prikazima, koji ljudima pokušava reći da sebi kroje sudbinu po svojoj mjeri, a ne prema drugima, ili po nekim nametnutim društvenim normama i konvencijama.

Smrt je za takvog borca protiv konformizma, koji ipak unaprijed zna da će bitku izgubiti, jedino mogla biti spas.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: