ZAŠTO JE PLENKOVIĆ DOBIO PO PRSTIMA ČIM SE VRATIO IZ UKRAJINE Zagreb nije načistu kako s Moskvom, ali Moskva zna kako sa Zagrebom. Samo drekne: 'Bu!'

Predsjedniku hrvatske vlade Andreju Plenkoviću izlazi na nos posjet Ukrajini i njegova ponuda hrvatskih dobrih usluga za mirnu reintegraciju teritorija koji su ovoga časa pod kontrolom pobunjenika, podržanih od Rusije. Prigovori u Hrvatskoj, slijeva i zdesna, svode se na isto: zašto iznositi neko hrvatsko mišljenje koje može škoditi hrvatskim ekonomskim interesima?

Ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov spretno koristi potrebu hrvatskih medija za senzacijama i panikom, pa preko njih, s mjerom i na fin način, prijeti Hrvatskoj zbog njezinih političkih odluka.

Prije nekoliko mjeseci ljubazno se izrazio: “Jedna od mojih negativnih impresija jest vaša velika ovisnost u vanjskoj politici o Zapadu. Godinu sam dana ovdje i pokušavao sam deset ministara pozvati u Rusiju, na forume, konferencije... Nitko od njih nije posjetio Rusiju. Dajemo političke signale, mi ne želimo izvući Hrvatsku iz EU i NATO-a, ali istovremeno Rusija može nadopuniti ono što vam nedostaje. Hrvatske mandarine, kruške, riba... Sve to dolazi na rusko tržište, ali kroz treće zemlje, i oni na tome zarađuju, a ne vi. Naravno, sankcije će se završiti za godinu ili dvije, a Rusija će tada postavljati narudžbe za kupnju roba, ali procjenjujući tko se kako ponašao u vrijeme sankcija. A u tom slučaju Hrvatska neće dobro proći”, prenio je veleposlanikove riječi jedan naš dnevni list.

Ambasadorov posao jest “prevrnuti da ne zagori”, pa je logično da u pitanju Krima poteže paralelu s Kosovom, a u pitanju Donecka i Luganska pak naglašava da se ondje ne petlja Rusija nego su ogorčeni ukrajinski građani ruske nacionalnosti (nije li tako i pokojan Slobodan Milošević naglašavao da Srbija nije u ratu u Hrvatskoj, gdje bi ona, zaboga?). Logično je da Hrvatska – pošto je neoprezno i zapravo kriminalno trubila o povijesnim granicama i o “hrvatskom barjaku na Romaniji”, pa onda uz ozbiljne žrtve obranila avnojske granice koje je Badinterova komisija priznala kao zaštićene Helsinškom poveljom – mora puhati i na hladno kada se Helsinška povelja u tom pogledu gazi, kako je učinjeno s Krimom. Pametno Azimov kaže da je Krim u doba Nikite Hruščëva darovan Ukrajini, ali oprezno prešućuje da je prethodno u doba Stalina etnički “očišćen” od Tatara kojima ga je carska Rusija otela na pravdi Boga, naime pravom jačega.

Azimovljeva reakcija potvrđuje da sankcije ipak imaju utjecaja – iako ne bih rekao da su efikasno kalibrirane.

Činjenica je da je hrvatska politika spram Rusije – i ekonomska i diplomatska – godinama vođena kao da nikoga nije bilo kod kuće ni na Pantovčaku, ni u Banskim dvorima, da dvije godine nije imenovan veleposlanik u Moskvi, što je ispod razine bezobrazluka, da u Zagrebu nisu sami sa sobom načistu kako će s Moskvom.

S druge strane, vidimo da Moskva ima ideju kako sa Zagrebom, jer čim drekne: “Bu!”, u nas odmah odjekuje zborski domoljubno: “Ajme nama!”

Vidjeli smo da direktno upozorenje kako “Hrvatska neće dobro proći” ako se ne upristoji i ne povinuje ruskim potrebama nije počelo dolaskom Plenkovića u Banske dvore, pa stoga i nije rezultat neke Plenkovićeve “greške”, nego je dio poznate metode pritiska kombinacijom prijetnji i paternalizma, koja karakterizira rusku diplomaciju desetljećima: i sada, i u sovjetskoj eri, i prije nje. Ta metoda, naravno, nije usmjerena ni samo, ni prvenstveno prema Hrvatskoj.

U Hrvatskoj ipak ima snažan odjek, zahvaljujući i jednoj struji, možda čak kulturološkoj matrici koja se sažima u citatu Vladka Mačka, i sada umjesno navedenoga protiv Plenkovića: “Kada se veliki tuku, najbolje je da se mali sakriju pod stol”. I koja se eksplicira u retoričkom pitanju, objavljenome ovih dana u nas: “Zaista, tko je Hrvatsku pozvao posredovati u globalnom nadmetanju velikih sila i što ona tu uopće može učiniti, osim zamjeriti se jednoj od njih?”

Ta slika Hrvata koji eventualno ima svoje mnijenje ali se, po potrebi, s njime ne slaže i za svaki slučaj dodaje: “najte kaj zameriti”, ta slika Hrvatske koja, zapravo, nema prava na stav u evropskoj politici dok je netko ne pozove, ta fanfara nezamjeranju kako nas ne bi ošinuli po ušima ili, još bolnije, po džepu, ta himnodija “hrvatskoj šutnji”, pokazuje duboko usađen princip antidemokratičnosti koji nije samo politička nego, zapravo, i karakterna pojava.

Ako državljani naše države (a među njima i glasni, gotovo pa profesionalni veličatelji naše nacije) ustrašeno poriču njezino pravo na ravnopravnost, ne gaze li time i samu ideju ravnopravnosti, jedinu koja priznaje dostojanstvo ljudi nasuprot sili jačega? Ako se samorazumljivim smatra stavljanje sebičnosti ispred solidarnosti s ugroženima (i to nedugo pošto je Hrvatska vapila za solidarnošću kada se našla u situaciji manje-više poput ukrajinske) – ne bi li barem kršćani, kao preponderantna statistička većina u Hrvatskoj, morali s užasom predbaciti licemjerno gaženje solidarnosti kao kršćanske vrednote? Makar se solidarnost ne isplatila, za razliku od profitobojaznog paljenja adventskih svijeća?

Hrvatska – kroz rezolucije svog Sabora, kroz vanjskopolitičku djelatnost Predsjednice i Vlade, te kroz angažman svoje diplomacije – ne samo da smije, nego i mora imati stavove o bitnim pitanjima ne samo regionalne i unijske, nego i evropske, mediteranske i globalne politike, ponajprije kad je riječ o sigurnosti i boljitku: u ekonomiji i ekologiji (njihova uzajamna povezanost i ravnoteža su ključno pitanje opstanka), a onda u politici kao njihovoj i ljudskoj sluzi (nipošto gospodaru), dakle baziranoj na zaštiti i unapređivanju ljudskih prava. Valjana je samo politika koja misli globalno i djeluje lokalno.

Mantra koju smo godinama slušali sa Zrinjevca – da ćemo se o ovome i onome “usuglasiti s našim europskim partnerima” – vonja po sluganstvu ili, barem, po indolentnom manjku ne samo inicijative ili stava, nego i samopoštovanja. A ne može računati na poštovanje tko nema samopoštovanja; nasilnička situacija (u obitelji, u mobingu, u društvu) kao ključan instrument rabi uništavanje samopoštovanja slabijega i usađivanje dojma žrtvi da je ona kriva. Jer se, na primjer, usudila… Sam pojam “usuditi se” zapravo je uvredljiv.

Hrvati su imali političara – nipošto bez mane – koji je izišao na svjetski glas upravo tako što je smatrao normalnim istupiti sa svojim mišljenjem. Moj je kostur deformiran i bolan uslijed rahitisa, jer je formiran u drugoj polovici 1949, u doba najgore oskudice uslijed ruskog pritiska, olakšanoga i prethodnim slijepim oslanjanjem na Sovjetski Savez. Svako jutro me podsjeti, što nije umanjilo moju ljubav spram ruske književnosti i ruske glazbe ali me, zajedno s podatkom da su i neki veliki Rusi morali bježati iz domovine da bi obranili svoju stvaralačku slobodu, podsjeti da je oprez majka mudrosti i da medvjedu ne treba u zagrljaj, nego ga valja voljeti inteligentno, kao i ine stvorove. Inteligentno je spašavati i kosti, i interese, ali nekako više cijenim obraz, što podrazumijeva i solidarnost sa stradalnikom, i samopoštovanje. Naravno, nisam političar. A kao građanin male zemlje, smatram inteligentnim biti na oprezu spram bilo kojeg imperijalizma, ma kako se predstavljao (spram “Danajaca i kad darove nose”), ma koji barjak vio.

Nije inteligentno dati po prstima premijeru koji se sjetio da Hrvatska ima i pravo i dužnost voditi svoju vanjsku politiku, nuditi dobre usluge zaraćenima, u skladu s konsenzualno donesenim odlukama svojih saveznika.