Zbog mene je Hladno pivo zaradilo milijune eura. Sada i Vatru čeka slava

Mislim da je sada došlo vrijeme da se afirmiram kao autor, da, baš poput nekog filmskog autora, nad cijelim projektom imam kontrolu i o svemu odlučujem – govori Denis Mujadžić Denyken, 48-godišnji hrvatski rock producent koji u svome portfelju ima neke od najznačajnijih hrvatskih rock albuma zadnja dva desetljeća. Kao producent tako potpisuje albume Hladnog piva “Džinovski“, “Šamar“ i “Knjiga žalbi“, tu je više albuma Pips, chips & videoclips među kojima su “Fred Astaire“ i “Bog“, zatim “Vrijeme je da se krene“ Majki, kultni Baretov side project Hali Gali Halid, prvi album Jinxa “Second Hand“...

Novije vrijeme ga pamti prvenstveno kao producenta virovitičke grupe Vatra, u koju je vjerovao kad su svi sumnjali i podcjenjivali je. Denyken je zadnja dva desetljeća bio idealan ovdašnji rock producent koji je samouvjereno i sigurnom rukom domaće rokere navodio prema mainstreamu i masovnijem uspjehu, a da rokeri nisu morali gotovo ništa gubiti od svog umjetničkog integriteta.

Nakon 25 godina producentskog rata ove godine se predstavio svojim autorskim projektom Bolaji Badejo. Prvi singl, pjesmu “Sve do mora“, pjeva njegova stara suradnica Ivanka Mazurkijević (Denyken je, naravno, producirao i Stampedo).

Denykena poznajem više od dvadeset godina. Bili smo dio istog novozagrebačkog ratnog krajolika koji je početkom 90-ih izrodio grupu Pips, chips & videoclips. O Pipsima danas priča gotovo s većim entuzijazmom nego kad je s grupom proživljavao najveće uspjehe. Naš zajednički prijatelj Krešo Mahečić, tada basist u više novozagrebačkih bendova, a danas diplomat s respektabilnom karijerom, odigrao je ključnu ulogu u ovoj priči. S Denykenom je svirao u njegovom bendu Lorraine, a s Dubravkom Ivanišem, budućim Dudom the Ripperom, ispijao je brojne kave u Bureku, zapruđanskom ishodištu pa - ama baš svega.

U to sam vrijeme studirala na Filozofskom fakultetu i kao cura iz Utrine družila se s dečkima iz Zapruđa. Denyken je imao studio u unajmljenom stanu u Sopotu. Bio je rat, po kvartu smo hodali po zamračenjima i pod uzbunama, a gradska rock scena unatoč svemu nije bila posve mrtva. Bila je jesen 1991. godine kad je Krešo Mahečić rekao Denykenu: “Imam jednog frenda koji je prilično lud i ima fenomenalne pjesme.“

Poput beatlesa “U to vrijeme svi su snimali domoljubne pjesme. Tako je nastao i naš prvi projekt Crocatty Cat“, priča Mujadžić koji se kristalno jasno sjeća svoje prve suradnje s Ivanišem te iz šuba šiba imena ostalih suradnika: “Milana Vuković je napisala tekst, a dio pjesme je odrepao boksač Stjepan Božić.“ Pjesma je bila neka posve otkačena parafraza dječje brojalice pod nazivom “Išo čedo u dućan“, a čak sam i ja imala minornu ulogu u njoj jer u jednom trenutku kažem - “harmonika sviri“.

Denyken je do kraja 90-ih s Pipsima snimio četiri albuma i njegov producentski rukopis je uveliko obilježio prvi dio karijere ovog zagrebačkog benda. A on Pipse navodi kao najznačajniji bend u svojoj karijeri.

“Kad smo ubrzo poslije snimili pjesmu 'Krumpira', što je bila obrada Madonnine 'Justifed My Love', postalo mi je jasno da je preda mnom nešto što bi doista moglo postati veliko. Na put uspjeha nije nam čak ni stalo to suludo ime - Pips, chips & videoclips. Na početku sam radio i kao menadžer grupe i sjećam se koliko su se ljudi čudili: pa dobro šta je to - grupa ili čips? Najbolji album koji sam napravio definitivno je njihov 'Fred Astaire' iz 1997. godine“, kaže Mujadžić te i meni govori ono što često u javnosti ističe u posljednje vrijeme. “Za mene su Pipsi bili ono što su Beatlesi bila za producenta Georgea Martina.“

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA