Zdenka Heršak: Nikad više

Čujete moje ptičice kak jedu na prozoru? – pita Zdenka Heršak, glumica, nekad seks simbol hrvatskog filma, danas spisateljica i pasionirana čitateljica. Primila me u svom nevelikom, urednom stanu u sjevernom dijelu grada, u kojem čuva tek dvije uspomene na djedovski dom: komodu i ormar iz 19. stoljeća, načinjene za njenog djeda, koji je bio riječni nadzornik za regulaciju Save. I tu je košara sa svilenim cvijećem koju je dobila za 50. godišnjicu umjetničkog rada od bivšeg premijera Sanadera...

“Minimalist sam, što manje predmeta, više mjesta za život. Živim neopterećeno u prostoru. Ja sam puno putovala po Jugoslaviji, po Europi, Rusiji, dom je bio nešto čemu smo se vraćali – ali nije imao onaj neki fiksirani malograđanski značaj. A i ovisi kako tko shvaća – ja sam uvijek gledala život kao da smo prolaznici na toj zemlji”, kaže Zdenka Heršak, koja danas spava sama u velikom krevetu, čita do dva, pola tri, a kraj nje su bilježnica, olovka, radio...

“Sve to sa mnom živi. Kad se probudim, zapišem misli, da mi ne pobegnu, čini mi se da sam tad najlucidnija...”

Jedan sin, Darko, joj je u Izraelu, a mlađi, glazbenik, Danijel, u Opatiji.

“Sad radimo jednu rock-operu...”, kaže Zdenka. Najavljuje i novu, devetu knjigu, za jesen, “Nosili me vihori”. “Vihori su možda personifikacija muškog spola”, objašnjava. “Mi smo u vrijeme kad sam ja bila mlada mogli živjeti bez kruha, ali bez ljubavi ne…”

Koliko su muškarci bili važni u vašem životu?

- Uvijek su bili važni. Zato što sam ja prirodna. Zato što ja nisam osoba koja će samu sebe lagati, jer smo stvoreni tako, jin i jang, mjesec i sunce.

Što ste bili spremni napraviti za ljubav?

- Sve. Skočiti s tornja. Kad bih voljela, to je bilo totalno. Ali ima različitih ljubavi, jedna je intelektualna...

Ne, mislim na ljubav žene i muškarca, seksualnu.

- Da, ali nekog možda volite zato što je pametan, pa ga ljubite kao jednu značajnu osobu. A postoji ljubav senzualna... I seksualna ljubav može biti tako jaka da prevlada sve moguće prepreke, recimo da vam se netko kao čovjek ne sviđa, da ima obzore koji vam ne odgovaraju, ali taj seks se složi, to ludilo tijela se složi... Moj pristup životu dosta ide nauštrb mene same. Imam napisanih oko 30 naslova – drama i knjiga. Ljudi ih kupuju i čitaju s velikim užitkom, ali u knjižnicama ih nema. Ja sam cijeli život čitala, jer sam imala i muža intelektualca, Vanču, koji je bio “indoktriniran” francuskom filozofijom, književnošću, a sve što je on čitao, čitala sam i ja. Mi smo bili više duboko intelektualno vezani nego tjelesno... Znala sam mu reći – da nismo iste profesije, da nismo glumci, o čemu bismo razgovarali? Jer ja sam žena, volim da mi se netko divi, znate to... I još uvijek to žena očekuje, nema tu kraja, to traje do smrti. I u pisanju i u izgledu.

Kad sam otišla u penziju, prikupila sam mnogo knjiga, zapravo, to je jedno od mojih najplodonosnijih razdoblja života. I zato ne prihvaćam kad netko kaže da u penziji nema što raditi.

Jeste li prošli krizu starenja?

- Ne, sve mi je išlo tako divno, prekrasno, Poglavarstvo dalo subvencije za moje projekte... a nije to bilo lako, ustati u pet sati, a u osam biti u Zagorju, bog te pita gdje, po snijegu i ledu, glumiti za djecu. A paralelno sam uvijek pisala, otvorili su se ti moji unutarnji kanali, moja velika želja za spoznajom, kao što je recimo veliki Thomas Mann toliko vodio računa o prolasku vremena da nije dopuštao da mu i jedna minuta prođe, a da nije svrhovita.

Jesu li vas se muškarci pribojavali?

- Ako jesu, to mi nisu pokazali (smijeh).

Teško je vjerovati da vam nije bilo drago što muškarci obigravaju oko vas?

- Ovisi koliko mi je bila simpatična osoba. Ako mi je bila simpatična, onda mi je godilo (smijeh). U to vrijeme kad je tijelo bilo savršeno, a po meni sve posloženo kao po pravilima, u to vrijeme sam jako patila. Iako sam igrala u teatrima, recimo za otvorenje Gavelle sam igrala u Steinbeckovim “O miševima i ljudima”, pratili su me natpisi – ona je lijepa. Imam i neke slike na kojima sam se namjerno kreveljila, nisam htjela biti lijepa. Već sam imala neku svoju svrhu života, a to nije bila samo ljepota. Kad danas čitate novine, uvijek jedno te isto, rođenja, vjenčanja, bolesti. A što je stvorilo čovjeka čovjekom, gdje to možete naći?

Što je vas stvaralo? Kako ste odrastali? Rođeni ste u Zagrebu?

- Da. Moj tata je imao gostionu, prekrasnu prirodu, veliki vrt, živu muziku. Neprestano okrepa, hrana, društvo, obilje. Tata je svirao sve instrumente, pisao kazališne drame koje smo tamo izvodili... Moj otac nije bio za to da imamo igračke. Mislio je da dosadu moramo ispuniti time da učimo od prirode. Imali smo biljar, pa kuglanu, tata je pisao budnice.

Bili ste u idiličnim odnosima s roditeljima?

- Roditelji su apsolutno imali povjerenja u mene. Rano sam postala cura. Rano sam dobila obline žene, djevojke, i vrlo rano sam gledala dečke i oni mene. Ali to je bilo čist drukčije nego danas. Ja sam se udala, a nisam znala kaj je seks, neg mi je muž napisao pismo da me uputi kaj se s njim događa u krevetu, a kaj sa mnom. Kada smo moja sestra i ja to čitale, jer sam joj pokazala, smijale smo se – kaj je on bedasti! Bilo mi je 18 godina. On je bio iz jedne jako dobre obitelji osnivača banaka, Židov. Ja sam samo sa Židovima imala djecu. U životu je muški svijet na mene nalijetao, nisu mi dali mira... Morate znati da nije bilo porno filmova ni slika, i onda kad bi ovak jedna zgodna ženska ušla u tramvaj, uštipnuli bi me za guzu, s oproštenjem, pa bi se na mene stiskali, pa su me tu došli gledati na prozor...

S kojim ste predstavama najviše putovali?

- S Gavellinima. S Krležinim “Kraljevom” smo prošli cijelu Ameriku, dosta sam putovala s Kazalištem klasike, to je bio privatni teatar Janka Marinkovića, s predstavom “Žrtvovana Helena”. Gostovala sam s Borisom Buzančićem, još je Fadil Hadžić bio živ, naravno cijelu Jugu smo prošli s komadom koji se zvao “Gospoda i drugovi”.

Jesu li vas veselila putovanja?

- Previše sam putovala da bih to stavila na ravan radosti. To je bilo nešto što moram. Stalno biti s koferom... Kad sam došla u zrelo doba svoga glumstva, već sam se preselila ponovo u ovaj stan, spakirala sam svoj neseser sa šminkom i higijenskim stvarima, recimo gaćicama, i to je bilo spakirano za cijeli dan. Krenula bih u devet od kuće, jer mi glumci imamo probu u deset. Nije bilo baš tako svega za pojesti kao sad, ali nekako bismo se snašli. Onda smo išli na probe za televiziju, televizija je imala svoje programe u gradu, tako da sam samo skakala po tramvajima. Naveče predstava, i poslije toga onako korak na korak, obično sam išla pješice, doma.

Tko je bila vaša najbolja prijateljica u kazalištu?

- Najviše sam se družila s Nadom Subotić. Po cijelom svijetu smo spavale u istoj sobi.

Dosta vas je teško spojiti kao osobe.

- Uvijek je govorila kako smo različite. Valjda je mislila da to mora izreći, kako sam ja lepa i glupa, a ona jako pametna. A ja sam šutila – pustila sam je da bude pametna. To je najljepši dio našeg života, jer ja sam uvijek bila pozivana, na najdivnija mjesta, cijela garda bi došla, ja na čelu stola, uvijek su mi dali najbolje – u novoj knjizi sam se zahvalila astralnoj inteligencija što sam uvijek imala dobru karmu koja me znala voditi po nekim vrhuncima. Ali i ja sam takva osoba koja je uvijek davala. Oni su se davali meni, ja njima. A Nada je bila ta koja je išla sa mnom, i uvijek mi je govorila – meni nikad nije tako lijepo kao kad s tobom idem u društvo. Ali uvijek je nekaj zakenjala...

Komplicirana je osoba.

- Ona je apsolutno jedan tako ispravan čovjek i drug, prijateljica, do daske se može predati. A drugo je njezina narav. Narav ju je uvijek jako lupala po glavi, išla je protiv sebe.

Kad ste snimali “Ciguli Miguli”, vaš prvi film, koji je godinama bio bunkeriran, jeste li bili svjesni da radite nešto politički opasno, provokativno?

- Ne, mi ni o čemu nismo imali pojma, jedva da smo znali u čemu sudjelujemo. Tek malo prije nego smo došli na snimanje, dobili smo nekakav papir, garderoba, sve je to bilo amaterski, ne znam da sam uopće dobila neki honorar. Ali mogu reći da mi je Marjanović, premda sam imala malu ulogu, dao jedan lijepi, lijepi groplan, nijedna žena nije imala takav groplan, a u Americi se to jako cijeni.

U angažmanu ste bili u Gavelli. Gdje ste još glumili?

- Dosta u ITDF-u, kad je Zuppa bio ravnatelj, to je bilo kazalište da se prevrneš, bajno! A poslije – ples do jutra. Zuppa je to genijalno vodio. Onda je Šovagović osnovao svoju putujuću grupu, imali smo svoju tehniku i sve, zvala se DII – “Dok ide, ide”!

Uvijek ste bili tako puni energije?

- Da, ali to je stvar koja se stječe, to je pristup životu koji sam stekla kroz puno čitanja. To nije baš od boga dano, bez ikakve muke. Bila sam izbirljiva, i opet ću reći, nastojala sam ne trošiti vrijeme u besmisao, premda je taj besmisao divan kad ste mladi.

Koje su bile vaše zlatne godine, od rođenja do danas?

- Sve. A sad su najzlatnije.

Gospođo Zdenka, zašto nećete nikada priznati koliko ste muževa imali?

- To stalno svi nagađaju! Pa kaj je to važno? Što ljudi imaju od toga da znaju da sam bila pet ili deset puta u braku? Ja se branim na ovaj način – a ne pitate me koliko puta sam još mogla biti u braku?

Koliko ste puta bili zaljubljeni?

- To je nešto najdivnije na svijetu! Ja sam uvijek zaljubljena. Samo u različite objekte. Knjigu, kad sam čitala Borgesa, taj me digao na noge, nije to težak pisac, puno sam ga citirala u svojoj knjizi “Istina u pijesku”. Možete biti zaljubljeni u muziku. Ja sam danas slušala Sibeliusa, Griega, i mislim – bože, koliko je muzika velebna. Umjetnost drži čovječanstvo, molim vas, to napišite! Politika je efemerna, umjetnost ostaje i daje sliku naroda.

Čitate li domaće pisce?

- Mogla bih reći da još nitko nije došao na nivo jednog Krleže ili Ranka Marinkovića.

Koja je vaša glumačka generacija?

- Drago Krča, Šovagović, Emil Glad, Vjeročka Žagar, Nada Subotić, Ljubica Jović, velika glumica, moja velika prijateljica, obožavala sam je. Malo nas je ostalo. Nikad više ne bih bila glumica. Rekla sam, ako se moram ponovo roditi, bit ću astrofizičar. To proučavam. Od toga očekujem jednu drugu spoznaju, zapravo, već je imam.

Koliko dnevno čitate?

- Stalno čitam. Znala sam toliko čitati da sam zapravo uništila svoje tijelo. Prije 5-6 godina sam čitala ekstremno, uvijek u sjedećem položaju, i pišući, to je takva naslada, to je jedno išlo u drugo, samo su se otvarali kanali, to je bila velika sreća i zadovoljstvo. To je uništilo moj izgled, a onda me počeo boljeti kuk, jer tijelo se mora kretati.

Radite li što na sebi?

- Ne. Istina, čudim se kad vidim sebe u špiglu, naročito me ova godina jako promijenila u licu, i dobila sam neke znakove po tijelu. Ova hladna zima, bila je baš napaka, kak bi rekli Kranjci. Ja se pogledam. Pa si napravim neku facu u špiglu – joj, kak si grda! Sama se sebi narugam, a kad mi uspije neka šminka, onda sam sebi tepam, laskam: “Joj, ljepotica stara, ljepotica...” Prihvaćam tu starost zato jer se ne identificiram s vanjskim.

Tko je bio vaš najveći obožavatelj među poznatim Hrvatima?

- Nemam pojma. Moj dobar prijatelj, koji je uvijek čitao moje tekstove od najranijeg doba, bio je Ranko Marinković. Bili smo jako bliski, od moje 24 godine do njegovog odlaska. I njegova supruga također. Kartali smo kod njega, njegova supruga me naučila kartati, to sam sve opisala u novoj knjizi, to bute pročitali, ne mogu vam reći. Bio je na jednoj mojoj predstavi koja se zove “Na splavi”. On je uvijek dolazio na sve moje predstave, a tad je došao s takvom temperaturom, mislila sam da mi bude umro na predstavi, na stolcu. Pitam njegovu ženu – moja Muke, Muke mu se zvala žena, Dubrovkinja, krasna žena, botičelijeva ljepotica, krasnoga tena, suptilna – kaj ga pustiš van u takvom stanju? A ona meni – ma ne bi ti on ostao kući ni za što, on se boji smrti. On ti neće leći u krevet!

Rekel mi je Ranko: Joj, kak si to lepo napisala! A sad dobro, mi smo bili prijatelji pa je njemu bilo dobro sve kaj sam ja napisala.

Pratite li trenutni spor oko HNK?

- Da, i imam svoje mišljenje. Ako vi kažete da u kazalištu nešto ne vrijedi i da se nešto treba promijeniti, onda ta osoba koja želi biti intendant, on se mora deklarirati – što ne vrijedi, da bi se znalo što on kani učiniti. Ako osoba nema pojma što ne vrijedi, ona ne vrijedi ni kao intendant. Naime, u HNK ne vrijedi ono što inače ne vrijedi u hrvatskim kazalištima: pomodnost, da su režiseri pokorili i autora i glumca. Apsolutisti su, rade što hoće. Onda nek napišu svoj komad! Pa nije publika glupa, da Shakespearea treba “pripitomljavati”? To je jedna patologija, nasilje, zašto se glumci ne bune? Jer nema ničega novog, sve već postoji, mora se naslanjati na ono staro. Jer je to sve kreacija beskonačne inteligencije, a ona je bog.

Jeste li religiozni?

- Da, jako, ali ne pripadam nijednoj religiji, pripadam samo bogu.