Željko Malnar: Kako sam pobjegao od Milanovića

Oduvijek su na Peščenici postojala dva tipa ljudi: jedni s lopovskom facom i dobrom dušom i drugi s dobrom facom i lopovskom dušom. Mi djeca voljeli smo one s dobrom dušom i lopovskom facom. Izgledali su nam cool poput nekih današnjih SDP-ovaca koji se, iako imaju lopovsku facu, iskreno brinu za dobrobit građana, a kad su na televiziji, pričaju o poštenju i pravnoj državi, a ne o sebi.

Ima i onih poput Linića koji imaju dobru dušu, a mafijašku facu. Njima treba udariti zabranu u putovnicu da putuju na Siciliju ili, ne daj Bože, u Meksiko. Tamo bi ih već na aerodromu upucali.

Nadalje, mi smo kao djeca voljeli i one koji poput Mislava Bage izgledaju kriminalno, a u biti su dragi i pošteni ljudi. Jedina im je mana što se vole gledati na televiziji umjesto da se od kamere sakriju.

Lopovska faca. Na Prvoj staroj Peščenici, tako se zove jedna naša ulica, mi smo obožavali one koji su, poput Zorana Milanovića, izgledali kao razbojnici, a duboko u duši bili su toliko socijalno osjetljivi da smo ih zvali djecom Zoroa.

Nažalost, među nama je bilo djece sa svakojakim facama – i lopovskim i kriminalnim, ali poštenjačku facu imao je samo Ševa (pokoj mu duši). Kao dijete ja sam imao facu pizdeka, pa su me zvali Cico.

Tek nakon puberteta, kad se moje tjelo formiralo u mladog muškarca, dobio sam facu lopova. Bože moj, kako sam bio sretan. Kad god bih krenuo u grad, milicija bi me legitimirala. Ubrzo sam postao glavna faca na Peščenici. Cure su me obožavale, a pravi lopovi respektirali.

Nikad nisam ukrao ništa, a u glavama drugih bio sam najveći lopov. Kao Ivo Sanader danas u Hrvatskoj.

Nažalost, među nama djecom bilo je i onih koji su imali poštenu facu i poštenu dušu, ali kriva prezimena. Poput Dinka Čuture.

Taj klinac patio je zbog svog prezimena sve dok nije postao tajnik gradskog HDZ-a. Hvala Bogu, Dinku ta moćna dužnost nije udarila u glavu i nije postao Dinko Ispičutura, kako su zlobnici predviđali. Ostao je dobar i pošten, pa je završio u domaćoj sapunici u kojoj je prihvatio ulogu direktora Tehničkog muzeja (ili je to bio njegov brat blizanac – ne znam).

Naši stari su nas djecu učili da takva čudna prezimena nisu nastala slučajno. Naprimjer, rekli su, ako se netko zove Andrija Jarak, to znači da su njegovi preci, kad su se zavaljali, često padali u jarak. Nakon nekoliko generacija, kad bi netko pitao gdje je onaj Andrija, svi bi u jedan glas viknuli: “U jarku!”

I ubrzo su svi koji su zavaljani padali u jarak dobili prezime Jarak. Ljudi s takvim prezimenom znaju se izvući iz nemogućih situacija. Veliki su borci i sve će poduzeti da ispune zadatak koji im je povjeren.

To se lijepo vidi po Andriji Jarku, vrsnom novinaru TV Nove. U nedostatku vijesti o zatvorenom Ivi Sanaderu Andrija je u Salzburgu uspio stupiti u kontakt sa zatvorenikom koji voli mediteransku kuhinju, posebice talijanske špagete, ali ih u zatvoru ne dobiva. Ali Ivo Sanader da. I ne samo to. Obroci Ive Sanadera, kaže Andrija, obilniji su nego obroci ostalih zatvorenika.

Jebiga! I onda mi moramo to gledati.

Nijema košuta. Umoran od pizdarija koje me ovih dana bombardiraju iz tiskovnih i elektroničkih medija, sjeo sam u džip s namjerom da nestanem u divljini.

Krenuo sam prvo prema Hrašču, a onda prema Dragonošcu, Markuševečkom Popovcu i dalje prema Karlovcu. Smrznute livade po kojima su lutali fazani u potrazi za hranom obasjane zubatim suncem umirile su moju dušu.

Kad sam, vozeći polako, ušao u tišinu šume i ugledao košutu koja se nije prepala auta što gmiže, stao sam.

Desno od mene stala je i košuta. Šuma koju je mraz zabijelio šutjela je. Šutjela je košuta, šutjela je šuma, pa sam šutio i ja.

“O, kad bi barem zašutio i Zoran Milanović”, pomislio sam.

Dosta mi je slušati kad za saborskom govornicom samo pljuje po drugima. Gdje su ideje, gdje su vizije za bolje sutra? Nema ih.

Ispada da Hrvatska ima samo lopove, kriminalce, zločinačke organizacije, korumpirane moćnike i Mladena Schwartza.

“Eee, moj Zorane! Zaboravio si reći da Hrvatska ima i Damira Kajina.