Čak se i moja mala Republika Peščenica stisnula oko mene preplašena HDZ-ovim izbornim spektaklom što je gotovo zaludio moj narod, koji noć s nedjelje na ponedjeljak nije dočekao u krevetu, nego na ulici.
Roštiljalo se i pilo u nadi da će pobijediti naš kandidat, to jest Domagoj Milošević. Svi su bili uvjereni da smo ministri i ja prolupali jer prezime Milošević baš i nije zgodno ako želiš biti predsjednik HDZ-a. Ali mi smo se nadali da će ime Domagoj baciti u drugi plan prezime i da, kada Domagoj pobijedi, nitko više ne samo da ga se neće sjećati nego ga nitko neće ni izgovarati.
Vjerovali smo da jedna velika demokršćanska, desno orijentirana stranka zaslužuje da ima osim Tuđmana i Miloševića kao predsjednika, koji je ne samo odlučio da se oprosti od poslovnog života i bavi politikom nego i da ne viđa obitelj dok predano radi za HDZ.
Malo smo se bojali Milinovića jer su nas, kao i njega, neki samozvani politički komentatori uvjerili da iza njega stoji preko tisuću delegata s kojima je on prijatelj i koji su svakog trenutka spremni glasati za njega, pa i više od toga - spremni da mu budu jamci za kredit (prema njegovoj imovinskoj kartici, jamci će mu trebati).
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....