Željko Malnar: Pjesnik koji je volio Boga

Nije dobro kad ljeto poludi. U Moskvi zagušenoj dimom okolnih šumskih požara temperatura tjednima nije se spuštala ispod 38 Celzijevih stupnjeva, a onda je kao na Peščenici preko noći pala na 8 stupnjeva. Moji cugeri su se smrzli jer ne kuže da su se godišnja doba, zbog ozonskih rupa, počela miješati poput lošeg gemišta. Zbog takvog vremena, ujutro kad ustanete, ne možete znati koje će vas godišnje doba puknuti u glavu. Navečer, u ljetnoj košulji, dođete trijezni “Kod Mike”, nacvrcate se mirogojčeka, a pred jutro, kad se vraćate kući, smrznete se u snijegu.

Neki dan, na Velebitu, živa se spustila ispod nule, a danas je plus 18 stupnjeva. Na CCN-u gledam da je u nekim poplavljenim selima doline Inda živa u termometru skočila na 54 Celzijeva stupnja.

I narod umire.

Oprema za preživljavanje. Stoga sam ja, opreza radi, naredio svojim cugerima da, kad navečer idu cugati “Kod Mike”, sa sobom ponesu kamp-opremu ili barem zimske kapute, ako je toplo, ili košulje kratkih rukava ako je hladno.

Sad moja mala, nekoalicijska, jednopartijska i demokratska država, Republika Peščenica, izgleda kao zemlja partizana. Jadni cugeri, to jest partizani, hodaju uokolo s trošnim ruksacima na leđima, s izrazom lica koji odaje krajnju zbunjenost, istu onakvu kakva se opažala na licima partizana 1945., kad su se šetali Jelačić-placem. Za razliku od mojih cugera, neki su od ondašnjih “šetača” bili na konjima, dok moji “partizani” idu “cipelcugom”.

“Jebi ga! Standard je onda, očito, bio viši”, objašnjavam zlobnicima.

“Kapitalizam je, partizani moji, državno uređenje u kojemu su samo neki na konju. I ja, dakako!”, vičem jadnicima koji su,kad su konačno dobili svoju državu, izgubili ne samo svoju pamet nego i tvornice i poduzeća za koja su vjerovali da su njihova.

“Oh! Jadni, mali samoupravljači. Kako su samo slatki”, mislim dok ih gledam kako žure po socijalnu pomoć. Kako će ih tek sjebati njihovi sindikalni vođe, koji su, željni vlasti, odlučili da osnuju stranku i uđu u politiku, nisam im imao snage reći.

No, iako sam predsjednik “te i takve” države, ja sam ispod kože samo čovjek. Neugodno mi je to priznati ali sažalio sam se nad svojim narodom. Desilo mi se to nesvjesno.

Radite, braćo! Zbog toga ne samo što sam sa svog jelovnika izbacio kavijar nego sam svojim cugerima odlučio pomoći na isti način na koji je predsjednik Stipe Mesić nekad davno pomogao Hercegovcima.

A pomogao im je kad je javno rekao da “Hercegovcima ne treba davati ribu, nego ih treba naučiti kako da je love”.

“Radite, braćo, radite! I imat ćete.”

U dubini srca znao sam da je došlo vrijeme za moralni i duhovni preporod mog naroda. Silne pljačke koje se svakodnevno otkrivaju u susjednoj nam Republici Hrvatskoj postaju normalna pojava. Ubrzo na njih nitko više neće reagirati. Stoga sam pitao Tarzana, našeg savjetnika za moral i ćudoređe, što, u prijevodu, znači moralni i duhovni preporod jedne nacije, tko bi bio kao rođen za taj zadatak.

“Friedrich Nietzsche!”, odgovorio je Tarzan i dodao:

“On je, kao i naš narod na Peščenici, bio ‘duševno bolestan’.”

Nietzsche je, pomislio sam, rođen ‘44. godine, kao i ja. Doduše, stotinu godina ranije, ali to nema veze. Pa nismo valjda sitničavi? To će ionako primijetiti samo zlobni ljudi.

Bio je profesor klasične filologije u Baselu, ali ne dugo. Samoća ga je odvukla u tamne noći švicarskih Alpa, u kojima je slušao Wagnera i čitao Schopenhauera. To ga baca u “bed”, koji uobraženi ljudi u selima zovu “europski nihilizam”.

Iz te duboke depresije vadi ga Heraklit, stari predsokratovski mudrac, u kojem otkriva istinskog duhovnog prijatelja. Heraklit ga vodi samo do Sokrata. Dalje Nietzsche odbija ići, jer smatra da su kultura i filozofija, od Sokrata nadalje, neprijateljske životu.

Kršćanstvo mu je poseban trn u oku, jer u njemu ne nalazi klicu istinskog životnog načela.

U “Volji za moći” on vidi osnovu životnog načela i buni se protiv Schopenhauerove Volje jer misli da smisao čovjekova postojanja nije u nestajanju i zaboravu, nego u punom životu, onome što ga živi i propovijeda Zaratustra u liku moje malenkosti, tj. nadčovjeka, koji pod djelovanjem halucinogene tekućine, koju su još naši stari zvali mirogojček, razara lažne društ­vene i duhovne istine.

Moj križ Ja sam prihvatio taj križ koji mi je Nietzsche nametnuo. Stoga pokušavam oboriti sve društvene vrijednosti svoga doba na isti način na koji pošteni, susjedni, hrvatski narod pokušava stati nakraj prijevarama, krađi, nepravdi i padu morala u koji su ga gurali najprije HDZ-ovci, a od sad će ga onamo gurati SDP-ovci zajedno sa svojim koalicijskim partnerima iliti Kukuriku cugerima.

Prihvaćanjem jedne takve obveze dobri stari Peščeničanin poput mene postaje nepopravljivi romantičar koji se i na romantičan način bori protiv površnosti, licemjerja, sitnih ambicija malih ljudi i njihovih malograđanskih nastojanja da svoje koristoljublje prikrivaju “višim idealima”.

“Jedino herojstvo u ovome besmislenom životu sastoji se u čovjekovu prihvaćanju njegove tragike”, kaže Nietzsche.

A ja sam hrabro prihvatio svoju tragičnost. Tragično je da ja živim u svijetu u kojem Mladen Švarc nema za pivu, a Ana Lucić za kruh.

Tragično je da se Slavko Linić ponaša ko pit-bul, ali je još tragičnije što Zoran Milanović nema snage staviti mu brnjicu.Tragično je što je Denis Kuljiš smršavio, ali je još tragičnije što ga više ne mogu zajebavati.

Da biste bolje razumjeli koliko je naš Nietzsche bio drag i human, reći ću vam gdje je u to doba bila Amerika. Bila je, kako veli Ševa, “u kurcu”, jer je njihov ondašnji najveći mislilac William James, rođen u New Yorku, tvrdio da se filozofija svodi na samo dva tipa: špekulacija nježnih naravi i trezveno držanje čvrstih i moralnih ljudi prema činjenicama.

Ovi potonji bacili su atomsku bombu na Hirošimu. Oni prvi ubili su Kennedyja.

I sad smo tu gdje jesmo.