Bio je roker, imao svoj sastav i bio je idol djevojčica. Grupa 220, šezdesetih godina, dugo je bila na samom vrhu popularnosti. Grupu su, osim njega, činili Vojko Sabolović, Ranko Balen, Mišo Tatalović, Branislav Lambert Živković, a neko vrijeme tu su bili Jurica Pađen, Piko Stančić i Davor Štern.
Pisao je glazbu za film i kazalište i nastupao u kazalištu, primjerice u “Kolumbu” na Dubrovačkim ljetnim igrama, kamo ga je pozvao redatelj Georgij Paro.
Drago Mlinarec već godinama živi povučeno, u Bijeloj Gorici, selu kilometar i pol udaljenom od slovenske granice.
Vlada mnogim znanjima i vještinama: Drago je skladatelj, gitarist, producent, glazbeni restaurator, programer i snimatelj. Učio je flautu. On je kemičar, a studirao je i komparativnu književnost i etnologiju. Danas su mu 72 godine i kaže da je u mladosti volio “zujati” i sebe smatra egzemplarom iz rubnog dijela grada koji se družio s fino odgojenom djecom iz centra. “Bili smo divljaci. Ta ulickana djeca te promatraju kao slučaj. I ti njih. Pitanje je kaj ti hoćeš i što oni hoće.”
A što ste vi tada htjeli?
– Ništa nisam htio. Bio je to jedini način 'preživljavanja'. A ta je tehnika iz crnog vala američkih filmova E. G. Robinsona 40-ih i 50-ih godina, koje sam gledao kao klinac u kinu. Po četiri filma tjedno. Vidio si pravu ulicu. Ranih pedesetih nije bilo sigurno da u svakoj kući postoji frižider. U gradu se tada pjevalo – 'bolje plesat bugi vugi, nego krampati po prugi'. Gradimo pruge, buše se brda, kopa ugljen, grade nasipi. Ne prestaje borba protiv komaraca i malarije i TBC-a.
Meliorizacija i industrijalizacija, drugovi i drugarice. Trebaju traktori, djecu treba slati na more, za to smo se borili. Struja u svako selo. Vidovitiji naziru budućnost – bez struje nema rock and rolla. Energični omladinci pružaju besplatne frizerske usluge frajerima koji giljaju gradom u uskim hlačama i sa zalizanim tarzanicama prema plesnjacima gdje truba nadglasava harmoniku.
Bio je naš krug klinaca koji smo razmišljali o svijetu. Ono, na kraju, uhvati te Istok, Japanci. Rashomon, Kurosava. I bilo je dovoljno da razmišljamo. Ta odjeća, udarci mačem, ta filozofija, mirnoća i susprezanje emocija, ostavili su trag. Osim toga, imao sam priliku biti s pametnim ljudima koji me nisu tretirali kao balavca i naučio sam mnogo od toga.
Koji su to bili važni ljudi?
– Jedan od njih bio je slikar Vilko Selan Gliha. Živio je od ilustriranja knjiga i radio kao profesor na Akademiji. Utisnule su mi se u sjećanje boje na njegovim slikama jer tada su ulice bile sive. Ljudi su bili sivi i obučeni u sivo. Ton moga djetinjstva je bio siv. A nebo, nekako, nismo gledali, jer govorili su – nemoj gledati u sunce. Šaranje po zidovima bila je moja velika ljubav. Još odzvanja dernjava kojom je kritika dočekala otvorenje moje prve samostalne izložbe koju sam priredio u našem stubištu. Rekli su – na maloga treba pripaziti. Onda smo Vilko i ja farbali stubište. U bijelo.
Već mnogo godina živite na selu? I kako se to desilo? Kada dođe sumrak, uhvati li vas tuga? I, koji su bili vaši stvarni interesi u životu?
– Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu. Pripadam nekim šezdesetima kada je priroda postajala opet in, pa smo onda mi, gradski mladići, odlazili tamo, opijeni slikama izlazaka sunca, cvrčcima. Međutim, kada dođeš uistinu živjeti na selo, onda vidiš da je stvarnost sasvim drugačija. Radim od jutra do uvečer, oboje kuhamo. Žena sjedi često za računalom.
Ako ne središ vrt, onda ti to nitko neće učiniti. Ako nisi sredio voćke kada je trebalo, sve propadne. Ako drva nisi sredio, neće ti biti toplo po zimi. To je druga realnost. Ako negdje prokišnjava ili je invazija miševa u kući. Odselili smo tamo 1987. dok su djeca još bila mala. Stjepan je tamo proslavio svoj peti rođendan, a Karin je imala tri godine. Priroda je prekrasna i nisam je prestao primjećivati i kada pristaneš na nju, postaneš dio nje. Ipak, ja sam gradsko dijete, slika prirode mi je bila filtrirana. Imam na selu guštere zelembaće koji tamo žive od sedamdesetih, crne guštere, daždevnjake, zelene i smeđe gatalinke, sljepiće, ježeve. Kosovi, sove, nekoliko generacija grlica. Imam mačka, pse, Imali smo ovcu Vunu, koja je umrla od starosti. Onda, suseljani mi znaju reći – gospon Gec, ne bi vi malo popilili te jabuke vaše. Buju vam bolje rodile. Ja velim – čujte, u jesen si dojdite po jabuke. Svojoj ženi kažem – to je engleski vrt, ti ne kužiš. To je sloboda.
Kako su vaša djeca tu proživjela?
– Njima je tu bilo dobro, jer ih je zahvatila tehnološka revolucija i nikada se nisu osjećali otuđeno. No, oni tu sada više ne žive.
Stjepanu su danas 33 godine, studirao je pravo, kineski i danas živi u Norveškoj, a Karin-Ana je u Stockholmu. Ima djevojčicu i ja sam djeduška. Prije toga bila je u Tarari, na otoku na Tihom oceanu, pa u Peruu.
Kakav ste kao otac? Jeste li ih to vi podučili “avanturi”?
– Ni slučajno. Nekada sam se pitao – jednog dana kada budem tata, kako ću ja s njima? Taj jaz među generacijama je velik, a bezobrazluk jedne i druge generacije je tako velik da je prava komunikacija gotovo nemoguća i događa se tek s vremena na vrijeme. Onda kada nekome nešto treba.
Odmalena, Stjepanova je teorija bila – ništ’ ne kužiš. Kada je porastao, i kako se nekada bavio repom, svu sam mu tehniku dao na raspolaganje. Moja je radna soba preko puta njegove. A on u nedjelju ujutro sa svojom glazbom 'propuše' cijelu kuću. Čujem da se nešto događa s njegovom muzikom. Ti bubnjari. Ja sam uključio svoje sintesajzere i počeo sam 'komentirati', svirati, istovremeno, bez ispadanja iz ritma i harmonija.
Došao je do mene. Bio je zaprepašten i ništa nije rekao. Tako, primijetim, jednom, da nema box seta gdje su moji ljubljeni big bandovi. Cijela kolekcija: Banny Goodman, Glenn Miller, itd. Tražim, nema. Za ručkom kažem – pomozite mi, starom kretenu, jer ne znam gdje sam stavio box set. Stjepan veli – pa kaj nisi rekel, to je kod mene.
Sa sinom Stipom i kćeri Karin-Annom u Stockholmu 1984. godine
Supruga vam je Šveđanka. Gdje ste se upoznali? I kako je to bilo?
– Lili-Margaretu upoznao sam 1979. u Švedskoj, u Torsbyju gdje me 'priveo' prijatelj da dođem na ljetovanje. Ona je imala psa kojega je šetala. Ja sam psa pozvao, ona je došla za njim. Neko vrijeme smo putovali i sretali se. Ona je ozbiljna, bila je zaposlena. Vjenčali smo se u gradskoj vijećnici u Sokolu, ona u narodnoj nošnji, a ja k’o kreten u bijelom odijelu s kravatom i tenisicama.
Kako je izgledalo vaše odrastanje i kako ste se susreli s glazbom?
– Znate, početkom ožujka ‘45. vraćajući se s borbenih letova iznad Njemačke saveznički avioni gađali su željezničku prugu u Črnomercu i kuću u čiji smo se podrum sakrili pogodila je bomba. U ruševinama je pronađen moj tetak Turek, koji je teško ranjen umro u bolnici. U ruševinama su pronađena, neoštećena, njegova dva instrumenta: gitara i oslikana citra. Teta Turek, kada su je dohvatila sjećanja, dozvoljavala je da diram blago koje je uspjela sačuvati.
Između ostaloga nešto novina u kojima su objavljeni Zvonkovi rebusi, te ta dva instrumenta.
Išao sam u osnovnu školu na Trešnjevci.
Na placu, vani, prikazivali su filmove. U tamburaškom orkestru sviram bisernicu zato jer sam sitan. Uguran sam u školsku predstavu i na zborno pjevanje. Maestro Jakov Gotovac došao je u školu, gdje je sjedio za katedrom, i pričao nam o Eru.
Svake subote nakon škole išao sam u brda, gdje sam u domovima srkao čaj od šipka. Stariji dečki svirali su gitare. Swing i starogradske.
U kvartu zvuci trube. To džezeri vježbaju.
Na radiju su prevladavali šlageri. Kad sam čuo Little Richarda, i Dukea Ellingtona, promijenio mi se svijet. Bilo je to vrijeme kada je drug Tito reko Sovjetima: - Nemojte nam više slati one vaše patke.
Čokljica, moj školski prijatelj je shvatio – ne mandolina, već gitara.
Sjećam se da smo autostopom preko Karlovca otišli do Rijeke, pa u Opatiju do moje tete, samo da bismo se ušuljali na ljetnu terasu gdje je uz bend pjevao Ivo Robić. Na povratku, drugi dan, dohvatila me misao da propješačim do Zagreba.
I, kako je sve počelo?
– Piće naše mladosti bila je – kokta. Obilazimo plesnjake. Živio sam u Trnju i išao u kemijsku tehničku školu u Klaićevoj. U susjedstvu je Brane vježbao klavir pod budnim okom mame, a Miro i ja provodimo vrijeme trenirajući plivanje na bazenu Mladosti. Tata mi je kupio gitaru s dva vrata, a Miro je dobio klarinet. Svirali smo doma zajedno. Onda se pridružio Brane s klavirom. Pa su mi rekli – daj tuli.
Vaše prve gaže?
– Otkrili smo da u našem kvartu postoji mjesna zajednica gdje penzići igraju šah. Pitali smo možemo li svirati tamo. Jesen ‘62. bila je presudna. Na probi se pojavio Ramin tata, dobrovoljac u Crvenom križu, i rekao nam: Nadam se da ćete u punom sastavu svirati na priredbi u našoj mjesnoj zajednici.
Dobrotvorno. Zabava s pečenim odojkom, pivom i ima sokova za djecu. Pristajemo.
Mišo tvrdi – buju nas zašorali.
Ponuđeno nam je da sviramo na Vrbiku.
Dobili smo gažu subotom i nedjeljom. Mišo svira bas gitaru. U novinama pojavio se oglas – Prodajemo pravi komplet bubnjeva, pitati vatrogasce iz Gračana. U bas bubnju žarulja. – Dečki, kad uštekate u struju objašnjavao nam je dežurni policajac – vidite on i ona na morskom žalu, palme, galebovi, valići. – Ludnica, kupujemo!
Trebali smo izabrati ime. U gradu već postoje Bijele strijele, Roboti, Kristali itd.
Uskoro je cijeli kvart znao da Jutarnje zvijezde sviraju na Vrbiku, na Poljanama.
U proljeće 1963. traže nas da sviramo u Studentskom domu, pa na plesnjaku Fijaker, nekadašnjoj konjušnici, gdje tramvajem idemo na ozbiljnu gažu. Taj je plesnjak poznat kao mjesto za šegrte i kuharice. Dječaci poput nas, iz predgrađa, na Ribnjaku i u Glazbenom zavodu nisu poželjni, pa je naša nova gaža u “Krumpir-baru” studentskog doma na Džamiji. Postajemo sve bučniji i ljeti ‘65. ipak dobivamo gažu na Ribnjaku.
Postali smo Grupa 220, novi bend s 'imenom'. Počelo je s probama. Dverce, društvena dvorana tvornice Prvomajska, krajem tjedna postaje plesnom dvoranom, u Ilici 12, traže sastav. U polumraku poluprazne, sive dvorane lako je izgubiti nadu.
Sutradan bio je nastup u Vrbiku. Petnaesti je listopada 1966. I onda je krenulo. Dvorana je bila nova, tek otvorena, mramorni podovi, staklene stijene i drvena oplata na zidovima. Bila je to raskoš šezdesetih.
Razmišljali smo što odjenuti. To proljeće svi su poludjeli za košuljama s cvjetnim uzorcima. Uz to imali smo još šarenije hlače. Publika je bila iznenađena i stvarno imamo sreće. Svaki tjedan dvorana je sve punija, TV emisije. Pjesma “Osmijeh”, koju sam napisao i koju smo izvodili od prosinca 1966., postaje jugoslavenski hit, grupa je popularan sastav. Posjećenost plesnjaka u Vrbiku raste. Redovi za karte sve su duži. Poštar donosi hrpu pošte, naslovljeno na mene, na čuđenje mojih roditelja i susjeda.
Onda je mama Stanka rekla: – Zvali su iz Jugotona! Javio se Pero Gotovac, glazbeni urednik: – Dođite, snimamo ploču! Poznat mi je studio. Nekada, Žarko Dančuo me utjerao u studio: – Dobro fućkaš, buš mi fućkal na ploči! – OK, baš mi se fućka – rekao sam mu. I fućkao sam.
Što je bio presudno za uspjeh Grupe 220?
– Te, ‘67. godine, mi 'dripci s ulice' objavili smo 40 pjesama. Istovremeno, dogodio se Plavi vjesnik Pere Zlatara, a prije toga bio je Nenad Brixi koji je ostao zapamćen i po prijevodima Alana Forda. Jer, da se ne bismo zezali, velika je revolucija bila kada se Plavi vjesnik iz dječjeg časopisa transformirao u novine u kojima se pojavljuju rokeri. Rokeri su tu bili kratkoga daha, jer cure, manekenke su u redakciji zauzele muška srca. A mi rokeri smo toga trenutka izgorjeli.
Promo fotografija Grupe 220, snimljena na Vrbiku u jesen 1967. godine: Ranko Balen, Mišo Tatalović, Vojko Sabolović i Drago Mlinarec
Bili ste vođa sastava.
– To je ispalo tako. Kada se radi tim, onda netko mora povući. Povuče najluđi. Pitanje vođe koji treba biti ravnopravan da bi funkcioniralo je suvišno. Jer dolaziš do problema. S egotripovima, narcisoidnošću pojedinaca. To treba držati pod kontrolom i ne pokazivati ranjivost. Jer odmah vampiri skoče na tebe. Nepovjerenje je postalo danas suviše dominantna činjenica.
Bili ste prethodnici vremena koje se kasnije razvilo dolaskom mnogih grupa. “Kaj god blues”, koji ste izvodili, bio je i mantra toga vremena. Prije Azre, prije većine. Na što ste se furali?
– Furao sam se na komade i na cugu. Oslanjao sam se na prepoznavanje. Uvijek sam mislio o tome: kada smo bili djeca, onda su starci govorili – budi svoj. Možda sam ja to doslovno shvatio. Ako se hvališ time da si svoj, onda je to dupe-glava. No, to znači da možeš podnijeti to što je, da imaš nekakav stav u životu i da znaš da je cijena zbog toga takva i da si je spreman platiti, uzmeš priznanicu za to, jer je to jako zanimljiva stvar koju metneš u arhivu i – odeš. Ali, sljedeći put nema te više na tom teritoriju gdje se plaćaju takve dadžbine.
Kemičar ste po struci. Inicijalni interes ili slučajnost?
– Roditelji ti kažu – sine, idi u tu školu. Nisam bio poslušno dijete, bio sam vrag, ali neke sam stvari shvaćao ozbiljno. Nisam se, naime, igrao sa šibicama. Kemija, farmacija, geologija. Onda, svirali smo negdje na Hvaru. Bilo je ljeto, zvizdan, tumaraš putem izgubljen. – Dragec, dođi, bevanda. – To je bilo vrijeme kada sam 'degustirao' stvari. Na toj bevandi sjedili su Marin Carić, Tahir
Mujičić, i Tahir sa svojom jezičinom pita: – Kaj delaš ovdje? – Na nekoj sam turneji. – Kaj delaš inače? – Sad bu jesen idem na faks dalje, farmacija, stari bu sretan. Tahir kaže: – Kaj buš tam, dođi ti k nama na Filozofski.
– Vi ste ljudi od duha, a mi smo kreteni – kažem mu. – Ma, ti buš položil prijemni – veli Tahir. I položil sam prijemni na etnologiji i komparativnoj. Bilo mi je zanimljivo na Filozofskom. Jer bio je to sudar svjetova.
Kao kemičar bio sam promatrač sa strane.
Zanimalo me, ipak. Roker koji je došao tu slučajno, mislili su. Među rokerima bila je averzija prema disko muzici. Ja ne. Volio sam Donnu Summer. Sve što je dio muzike je ples.
Plesnjaci, nastupi, popularnost...
– Ta vrsta utopije bila je način življenja. Došlo i prošlo. Kada dođu nove generacije, one imaju drugi odnos prema tome. A mediji, primijetili ste koliko puta sada govore: – Svi su legende. Zloupotrijebili su tu riječ.
Ne možete znati kada je i zbog čega taj nabujak krenuo. Sve se taloži jedno na drugo. Istina je da smo u ono vrijeme bili veoma popularni. No, nisam bio opterećen ni onda.
To je dio igre u koju je upleten cijeli planet. Hipiluk kada je krenuo iz San Francisca, onda je to novinama, sličicama došlo do nas...
Isto punk. Prvi pankeri u Zagrebu, sjećam se, došli su dječaci maskirani i imali ziherice. Ja sam rekao – stari, jebote, mora da te boljelo, pa ti si hrabar čovjek. Infekcija. On mi kaže, nije to za istač, to ti je svinuto.
Jebote, rekoh mu, onda se javi kad probušiš.
Kakvo je bilo to vrijeme?
– Bilo je to veselo vrijeme jedne generacije kojoj nije bio važan odnos prema materijalnom. Kasnije su svi toliko poludjeli da su postali nesretni. Onda, bilo im je dovoljno izići u subotu van, sresti prijatelje, popiti pola pive, gledati cure, a cure gledaju dečke i bend tamo svira nešto i ne smeta previše toj komunikaciji među njima. I to je kraj priče. Ako bend dobro svira, OK, još bolje.
Ako su poznati, onda si i ti poznat, jer si prisutan u tome.
Je li to bilo lijepo?
– Čujte, bilo je lijepo, no koji put baš i ne. Recimo, kada smo svirali u Zadru na košarkaškom igralištu, i kada sam prošao kroz kordon djevojčica, ostao sam bez pola kose. Nije bilo ugodno. Bilo je lijepo kada si shvatio da je ljudima s nama dobro. Znali smo mi da ne znamo svirati onako kako bismo mi to htjeli, ali to što smo mi mogli proizvesti donijelo je određenu vrstu nježnosti i dobro raspoloženje među mladim ljudima.
I tu je kraj priče. A sve drugo, tvrdio sam da je za budale koji misle da je to veliki uspjeh u životu. Bili smo mladi, jako. To je k’o penjanje na brdo. Kad dođeš do sljedeće točke, usput se dešavaju stvari, i ako se previše obazireš na njih, past ćeš dolje. Na primjer, dođeš pijan na svirku.
Kakvi su bili odnosi unutar benda?
– Kao napravio bi se bend, onda bi svi bili sretni pet dana jer bi živjeli na snovima onog izrečenog. Onda kada je došlo vrijeme 'otrežnjenja', kada moraš, recimo, vježbati i riješiti konkretne probleme, onda se sudariš sa stvarnošću. Netko bi izdržao, a netko ne bi. Onda bi dolazilo do napetosti. No, to je bilo vrijeme kada se nisu radili ugovori.
Bila je samo riječ. Koja često nije vrijedila.
Neki bendovi na višoj evolucijskoj razini od nas odmah su shvatili bitne stvari. A to je lova, slava. Ako si slavan, otvorena su ti vrata kod komada. Kod nas je bilo – ne diraj tuđe komade. Lova je naša. A slava? Možemo razgovarati o tome i uvjerit ću vas odmah da to sve nema smisla. Kako sam stario, gledao sam druge dječake koji su postajali slavni. Kao da im je netko šalter okrenuo.
Oči im se zaokruže i vidiš da su lost in space.
Kada je prošlo 20 godina od tih rokerskih dana, srušila im se ta fiktivna slika svijeta koju su im producenti namjestili.
Jeste li participirali, odlazili u društvo koje se skupljalo u Zvečki?
– Jesam, ali mi smo bili stariji slučajevi koji su ovi krivo čitali, jer je to bilo za ove dječake i cure iz Poleta koji su smatrali da je to njihov direktorij i mi smo bili nešto poput uljeza. A mi smo na tom mjestu bili 10 godina prije toga. U ono vrijeme bila je to slastičarnica i nije bila toliko popularna. Mi smo odlazili i u tzv. Junfericu – gdje su se skupljali džezeri. Stara Junferica bila je prekoputa Radio Zagreba u Jurišićevoj, pa se to preselilo u Teslinu. Kavana Opera na Trgu maršala Tita bila je za šminkere.
Nisam imao određeni đir i zujao sam okolo.
Kako ste odgajani? U kakvoj sredini i u kakvim vrijednostima?
– Stripovi. Roditelji su mi dozvolili da gledam stripove kada to drugi nisu smjeli.
Mama je došla sa sela i postala domaćica, a tata je prije 2. svjetskog rata došao u grad i prošli su tipičnu proletersku “furku”: od traženja najjeftinije sobe u najzabačenijem prigradskom dijelu, pa nadalje. Danas, kao vremešan slučaj, sabirem svoj život. S tatine strane postojao je predak, bećar, prapradjed Mlinarec iz Međimurja koji je u 19. stoljeću brijao s konjima. Ruta je bila Grčka, Poljska, pa natrag. Furao je tu nekoliko tisuća konja. Bio je to ogroman keš u pokretu.
Zimski stacionar bio je u Mađarskoj, gdje bi on tada iznajmio krčmu kraj rijeke. Našao bi kuhare, ciganski bend i tako bi on provodio zimu. Kada bi led okopnio, prošao bi kroz naše selo u Međimurju i bacao seljanima zamotuljke novca. Mama je iz Ladanja Gornjeg, sela kraj Varaždina. Tamo je bio dvorac Maruševac, gdje je moja teta radila u arboretumu. Imam brata i dvije sestre. Oni su ozbiljni ljudi. Bave se drugim stvarima.
Gdje je puklo između vas i Johnnyja Štulića?
– Bio sam pozvan za prvu ploču Azre da budem producent i na tome je Siniša Škarica inzistirao. Bio sam bačen direktno u vatru, a da prije toga nismo imali dogovore oko projekta i da popijemo gajbu piva da vidimo možemo li zajedno funkcionirati.
Bila je greška u organizaciji. Hedonizam nije koji put dozvoljen u profesiji kojom se baviš. Ako imaš kritički stav, treba priči i vremena da bi mogao staviti tu ploču koju si snimio i razlučiti da vidiš što je dobro, a što ne. I danas pomažem mladim ljudima kada me pitaju. I ta znanja koja sam skupio su važna, jer rock je nešto bliži tehnologiji od drugih vrsta glazbe. Mnogi dečki se danas bave s time, a ne znaju dovoljno o tehnici, a u stanju su držati traktate kako nas je tehnologija požderala. U Croatia Recordsu radio sam sedam godina kao restaurator snimaka.
Čime ste zadovoljni od onoga što ste napravili u životu?
– Nemam pojma. Ja shvaćam ovako: imam tu zemlju, životinje, stvarni svijet, stvarni život. Unutar toga postoje nestvarni svjetovi: glazba, snimanje filmova, animacija, komponiranje. Uzmeš komad papira i ne razmišljaš što radiš. Pisanje po narudžbi nešto je sasvim drugo.
To je laboratorijski rad. Svi zakoni su već davno prije napravljeni. Kod Bacha nema zezanja. I od tih dječaka učiš. Mnogo proučavanja i čitanja. Napisao sam mnogo glazbe za filmove.
Strukturirali ste se “alternativno”.
– Ja sam samo htio preživjeti. Nisam imao nekakve koncepte. Koncept se možda uklopio u mene. To se zove slučaj. Mi smo uglavnom svirali i nismo imali slobodnog vremena, ‘62. imali smo već gaže subotom i nedjeljom. A kasnije smo imali po četiri puta tjedno. Počeli smo svirati na Vrbiku u staroj baraci koja je kasnije srušena. Bili smo klinci i moj prijatelj Roko bio je u zgradi gdje je stanovao Boško Petrović u tadašnjoj Ulici proleterskih brigada. Tamo je bio odličan prostor, stepenište gdje je stao bend.
Roko je svirao sa svojim bendom i mi smo se kao klinci upoznali. Bili smo iz različitih miljea. Roditelji su mu bili intelektualci, a on je brijao okolo. Kad si u kontaktu s Boškom, njegov utjecaj je neizbježan. Ti si već pomalo džezer. I ja nisam bio daleko. Sretali smo se na cesti, a ja sam slušao inteligentne njegove svirke koje su mi bile pojam. Boško je kasnije svirao u Lapidariju ili Kulušiću sa svojim jazz fairovima koje je priređivao.
Djevojke, ljubavi...
– Nije bilo problema sa mnom, već s curama, jer one su mislile da znaju što hoće. Mi smo đipali okolo i imali nestalni keš. Djevojčice su treperile očicama, no one su se, bez razmišljanja, kada im se dogodila prilika, udavale za etablirane frajere. Ovi stariji muzičari, pobrali su jedno ljeto sve bolje komade, dok su mladim rokerima puknula srca.
Nije bilo ludovanja, no moja je generacija počela otkrivati slobodu seksualnosti, isto ono što su svi radili prije 50, 200 godina, a prije francuske revolucije, bilo je tamo jako veselo. Ciklički to ide. U tom početku, mi smo svi bili zatečeni obvezama u bendu, a mlad si, da se znalo dogoditi da dođem i padnem u krevet i zaspim. Nisam zvrndao telefonima. – Svinja spava, a nije ni pijan. – Tako sam uništio svoju ljubavničku karijeru.
Droga nije mimoilazila rock sastave?
– Do 70-ih bilo je to gotovo nepoznato. Bio je mali krug ljudi koji su to kao odvojena enklava furali. Međutim, Zagreb nije bio bez iskustva što se tiče opijata. Naši stari pisci, nisu samo gemište pili. Tek sedamdesetih je to počelo, da bi se, devedesetih, s ratom zahuktalo. Meni je bio štos biti trijezan. Jer je odvratno.
Koliko vas se u ono vrijeme politika doticala.
– Bili smo poznati i razni ljudi su se vrzmali oko nas, ali se nitko nije usudio biti direktan, 'keš ti je ovaj'. Svirali smo na radnim akcijama. Politika su bile vijesti. Slušaš govore, imaš neko svoje mišljenje, znaš računati, no šezdesetih godina, bio je neki optimizam. Kada je došla Coca Cola, traperice, činio nam se put prema nečemu. Obični ljudi mogli su ići u Trst. Ili dječaci, kada završi tjedan izvade par gajbi piva. Danas nemaju za pivo. Danas, imamo mogućnost kritičkog sagledavanja svijeta u trenutku kada se nešto događa. Prošli smo ratove i demagogije, i nove religije i stare, i banke su mnogo puta propale, i cijeli planet je to mnogo puta plaćao, sve da bismo došli do ovoga gdje smo sada. A sada smo u novom, prepakiranom stanju. Ostala je neka vrsta zbunjenosti. Uvijek je Faust je u pitanju. Kada ga sretnemo, pita nas – kaj ti hoćeš?
A kaj vi danas hoćete?
– Volio bih kupiti novi model kamere, kroz koju bih mogao vidjeti to što želim.
Velika mi je želja koji put sresti neke drage ljude s kojima bih proveo nešto vremena u miru, bez mudrovanja i pokušati da te, nakon te pauze, koja je trajala desetljećima otkad smo se posljednji put vidjeli, ne brine fizički izgled.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
