I tako kažete, ovdje ste da iz mene pokušate izvući neki 'ljudski lik'? – dobaci mi Zlatko Komadina pa sjedne u fotelju.
Iskreno mu kažem da jesam.
Na fotografijama mi ispada suviše ozbiljno, obitelj skriva od javnosti, a maksimalno što se od njega može izvući jest fotografija s ljubimcem Biggyjem.
"A znam, često mi to govore. Što da radim, ne žele baš svi stalno biti po novinama", otvoreno mi priznaje pa počne prekopavati po džepovima.
Iz jednog će izvući mobitel, i to onakav prastari na preklop.
Taj mu je za pozive, a daska – onaj veliki, smartphone – taj koristi za mailove.
Iz drugog će džepa iskopati cigarete i upaljač. Strastveni je pušač, chain smoker.
U kavu stavlja dva šećera.
Mobitel mu ne prestaje zvrndati.
Malo ga zovu iz stožera, malo poznanici.
Svima im se uredno javi.
Osim o Biggyju, obožava pričati o ribama.
Na zid ureda objesio je fotografiju šest kila ribe – škarpine, kovača i brancina – koje je s prijateljima ulovio na parangal.
Fotografiju je tamo stavio kao dokaz jer mu nitko nije vjerovao u tu lovačku priču.
Uz tu će se fotografiju uslikati, a potom se baciti na svoj prvi biografski intervju.
Kao prvi detalj iz vaše biografije zapne činjenica da ste rođeni u Sloveniji. Kako je familija tamo završila?
– Moj je otac bio partizan koji je iz rata izašao kao časnik, a kako smo se s njime puno selili, sva djeca su rođena u različitim mjestima. Brat mi je rođen u Novom Vinodolskom, sestra u Novom Sadu, a ja u Ljubljani.
Moja obitelj porijeklo vuče s područja oko rijeke Bune u Hercegovini, odakle su prema Primorju krenuli nakon prodora Turaka. Još i danas kod Mostara živi dosta Komadina. Dio njih je ostao, dio je i poturčen u ta vremena. Vi se nećete sjećati, ali postoji pjevač Himzo Polovina, koji je izdao ploču “Dvore gradi Komadina Mujo”. Taj je Komadina u Mostaru, kao gradonačelnik, sagradio hamam, prvi takav u Europi... Uglavnom, moji su se kasnije doselili u Krmpote, iznad Novog Vinodolskog. Taj je kraj sav u makiji i kamenjaru i često se tamo živjelo samo da se preživi. Moji su djedovi između dva rata, i s majčine i s očeve strane, bili u Americi.
Jedan je tamo poginuo, ali jedan se vratio. Išli su brodovima preko Atlantika trbuhom za kruhom... Kad sam bio na Ellis Islandu, u migracijskom centru, upisao sam ime jednog svog djeda u računalo u kojem se nalaze skenirani i memorirani svi brodski dnevnici i ono mi je odmah izbacilo Pavla Komadinu koji je plovio brodom Oceania. Bilo je to 1924. godine, a kod sebe je imao 20 dolara... Bio je to ogroman egzodus Hrvata koji su tada išli za mnoge zemlje, iako najviše za Ameriku.
Cijela obitelj, Luka, Branka, Sanja i Zlatko Komadina, na okupu u izbornom stožeru
Je li vam bilo teško u djetinjstvu se toliko seliti, mijenjati prijatelje?
– Nije. Kad si dijete, sve ti je novo i zanimljivo. Sjećam se, kad bismo se doselili, spavali bismo na madracu na podu jer ne bismo odmah imali krevet. Vrlo brzo nakon Ljubljane, gdje sam pohađao vrtić, preselili smo se u Zagreb. Tamo smo stanovali u Martićevoj ulici. Igrom slučaja u neposrednoj blizini zgrade u kojoj smo živjeli pronašao sam i stančić u kojem sam boravio u ono vrijeme nakon odlaska iz Ministarstva, dok sam bio saborski zastupnik. No, ostali smo kratko u Zagrebu. Bilo je tada jednostavnije ljubljanski stan prvo zamijeniti za zagrebački pa tek onda ići u Rijeku nego slovensku nekretninu odmah zamijeniti za riječki stan. Ipak, odrastao sam na Kantridi, mi smo mulci bili preteča Armade u vrijeme kad nitko živ nije navijao za Rijeku. Prava navijačka atmosfera tu se zapravo stvorila 20-ak godina kasnije.
Pamtite li nešto iz života u Martićevoj?
– Pamtim, pamtim kako iz aviona bacaju letke u bojama, a djeca ih sakupljaju po parkovima.
Jeste li naučili slovenski u vrtiću?
– Nešto sam razumio i nešto progovarao dok sam bio u “vrtecu”. U to doba su me uglavnom čuvali stariji brat i sestra, ali čuvali su me tako da su me najčešće zaboravili u vrtiću. I danas se sjećam kako sjedim i čekam na stepeništu, a tete me pitaju: “Fantek, bo došel negdo po tebe?”
Čime su se vaši roditelji bavili po povratku u Rijeku?
– Oca se uopće ne sjećam u vojnoj odori, on je radio u riječkoj Vodoprivredi, a majka se brinula o djeci, domu i baki. Baka je bila naše zlato. Osim nje, zapravo nikoga od starije generacije familije nije bilo osim mamine braće i tatinih nećaka. Brinuli smo se jedni o drugima.
Kako je izgledalo odrastanje u Rijeci?
– Jako lijepo, socijalna sigurnost bila je puno bolja. To je bilo vrijeme kad smo kupovali prvi crno-bijeli televizor, što je svima nama bila senzacija. Bili smo srednji sloj, igrali smo se po šumarcima i na cesti. Kasnije sam se počeo baviti košarkom, osnovali smo klub, a ušli smo čak i u prvu ligu. Igrao sam centra jer sam bio najviši u ekipi. No to je zapravo bilo smiješno s obzirom da sam visok samo 1,90. No, uspio sam razviti šut iz okreta, a kako sam bio niži od ovih koji su me čuvali, to je bila dobra taktika. Išlo mi je, ali nisam se htio profesionalno baviti košarkom. Zanimale su me druge stvari... Ipak, kroz sport sam se naučio fer borbi, ali i timskom radu. Mislim da sam taj neki socijalni aspekt okupljanja ljudi, koji vjerujem da imam, pokupio baš iz sporta. Poslije sam se aktivirao u Savezu omladine, bio predsjednik u gimnaziji, u svojoj mjesnoj zajednici, a kad sam odlučio ući u radni proces, sve sam to ostavio i zaboravio jer mi se nije sviđalo na što je Partija sličila tada.
Na što je sličila?
– Partija je bila zatvoreni sustav u koji su mogli ući “izabrani”. I tada i danas sam mišljenja da stranka sa socijaldemokratskim predznakom mora biti otvorena i demokratska za sve slobodnomisleće ljude.
Jeste li vi bili dio te čuvene riječke rokerske scene? Je li vas to zanimalo?
– Pa, baš i nisam bio aktivni član. Više sam se bavio knjigama – imao sam na fakultetu 52 kolegija, a volio sam i čitati. Nisam bio tip od klubova, da vam budem iskren, ali volio sam plesnjake, terase, bendove uživo...
Tko su vam bili prijatelji u djetinjstvu?
– Prijatelji koji su mi bili tada i danas su moji prijatelji. Morao bih pitati smijem li ih spominjati jer ne vole baš svi biti u novinama. Ovako kad gledam, sva su moja najbolja prijateljstva iz kvarta. I danas sam najbolji prijatelj sa svojim susjedom s kojim lovim ribu Matetom. To je uglavnom društvo s Kantride i iz razreda. Gledajte, u gimnaziji čovjek stječe neka poznanstva, ali kategorija prijatelja je nešto drugo. Ne možeš ih imati sto. Kroz posao se čovjek sprijatelji s dosta ljudi i suradnika, ali ono što vučeš iz djetinjstva i osnovne škole, to je nekako najbliže. Ali tu su i Erik i družina...
Jeste čitali ljevičarsku literaturu?
– A ne, nisam ljevičarsku iako je cijela moja obiteljska priča zapravo vezana za antifašizam, uključujući i mog tasta. Čitao sam Mikijev i Politikin zabavnik, a gutao sam i znanstvenu fantastiku, Clarkea i Asimova, posebno 2001 Odiseju u svemiru po kojoj je kasnije snimljen i film. Bio sam opčinjen svemirom i magazinom “Galaksija”, a obožavao sam Leopolda Infelda i njegovu knjigu o Einsteinu u kojoj na popularni način tumači teoriju relativiteta. Naš um je takav da nastoji sve shvatiti racionalno, a to često bude teško, pa i nemoguće. Volio sam i glazbu – Indexe, Azru, Arsena, Balaševića... Sve što vrijedi, sluša se i danas.
Gdje se tada u Rijeci izlazilo?
– U mojoj se mladosti na plesnjake uglavnom išlo u Opatiju, a jedan od poznatijih klubova bila je “Sedamdesetdvojka”, ispod današnjeg hotela Milenij, te klub Grote u šumici iznad Medveje, što bi nam bila zadnja stanica. Prvo bismo se našli u našem kvartovskom kafiću. Nismo imali baš puno novca, ali uvijek bismo uspjeli nekako skupiti da se zabavimo. A čujte, bilo je tu svega... dizali smo i aute iz graba... Na sreću, nikad nam se ništa nije dogodilo.
A kako ste završili u Savezu komunista?
– Upisali su me u gimnaziji, u četvrtom razredu kad sam postao punoljetan. Kako sam tada bio predsjednik omladine, naš je direktor smatrao da bih se trebao upisati u Partiju. Sjećam se da me pozvao na razgovor i rekao neka mu pripremim popis 50 ljudi koje ćemo učlaniti. Bio sam u šoku, vjerovao sam da je Partija nešto ozbiljno i rekao mu da nemamo dovoljno tako ozbiljnih kandidata i da mu taj popis ne mogu dostaviti. Direktor je onda napravio sam svoj popis. I tako je 25. svibnja, kad se uobičajeno primalo u Partiju, na oglasnoj ploči osvanuo popis novih članova među kojima sam pronašao i svoje ime. Tako da su me primili, iako nisam bio ni na kakvom partijskom sastanku. No, to vam je već bilo vrijeme ocvale partije koja se malo pogubila.
Kad su došle '80-e godine, odlučili smo napraviti klub za mlade na Kantridi, no nakon što smo dobili prostor na korištenje, stariji članovi su nam ga uzeli uz objašnjenje “da šta će to nama”. Protestirao sam. Vjerojatno zbog svog “Robin Hood” karaktera uvijek su me birali da se u ime svih borim za pravicu. Kad sam krenuo u osnovnu školu, izabrali su me za predsjednika razreda. Tako i u srednjoj školi. Čim sam nogom stupio u firmu, nitko nije htio biti predsjednik Partije, a kako sam ja bio najmlađi inženjer, izabrali su me po sistemu “brigo moja prijeđi na drugoga”. Sazvao sam tri sastanka.
Prvi da vidim tko su sve članovi, drugi da pola onih koji nisu dolazili isključim iz Partije – jer sam smatrao da bi to ipak trebalo biti ozbiljno, a na trećem sam one preostale poslao u svoja sela i gradove jer je tada stiglo naređenje da se raspuštaju ogranci po firmama. Tako sam i ‘90. dočekao prve parlamentarne izbore, prvog predsjednika RH Franju Tuđmana i osamostaljenje Hrvatske. Baš te godine netko me se sjetio kao člana Partije i došao me pitati bih li se kandidirao u ime takozvanog SKH SDP-a.
Malo sam popričao sa suprugom i roditeljima i zaključio kako se nemam što sramiti socijaldemokracije. Uglavnom, dobio sam izbore u svom kvartu, ali do 1992. godine sva je ta naša snaga nestala i mi smo pali na nešto više od pet posto. No, otad nadalje išao sam na sve izbore i uvijek sam dobivao. A kad jednom tako kreneš, onda se inficiraš politikom, uđeš u ekipu i nastaviš raditi. Naravno, treba znati da ovdje nikad nije stanovalo puno desne orijentacije, ali ipak je bilo teško promicati socijaldemokraciju.
Desna orijentacija nije bila opcija?
– Ne, nikako. Neka se nitko ne ljuti, ali ako si kritičan i slobodomisleći u smislu da propituješ stvari u društvu, onda ne možeš biti konzervativac. Naravno, ima puno pametnih konzervativaca, ali ima i jako puno miješanja nacionalnih, vjerskih i drugih pitanja s političkim uvjerenjima. Zato ispadne da Hrvati moraju biti u HDZ-u, a uvijek mi je smetalo da mi netko kao Hrvatu natura da moram biti u HDZ-u. Ali takva su bila vremena. Mene i moju djevojčicu, moju kćer Sanju, nazivali su doma dok je ona imala sedam godina i prijetili joj da će joj tatu skratiti za glavu. To je tada radila tajna policija koja je provodila posebnu vrstu specijalnog rata i, naravno, nisam im tu bio jedini na meti. Moj sin Luka rođen je 1991. i znao je imati neugodnosti kao dijete jer sam se bavio javnim poslom.
Kako ste se odlučili baš za studij termoenergetike na Tehničkom fakultetu?
– Htio sam studirati matematiku, ali kako nisam imao mogućnosti ići u Zagreb, otac mi je rekao neka radije odabarem neki studij u Rijeci. A mene nije zanimala samo matematika nego i teorija tako da sam se zarazio dinamikom i inženjerstvom. Gledajte, sve što koristimo napravili su inženjeri. Ti su ljudi u pravilu samozatajni, a mi njihova djela uzimamo zdravo za gotovo. O struji i kako ona funkcionira čovjek razmišlja tek onda kad ne uspijeva upaliti svjetlo.
A čime su vam se bavili brat i sestra?
– Oni su bili službenici, sestra je radila u Astri u vanjskoj trgovini, a poslije se bavila odjećom i modom. Brat je u mirovini, a dio života je proveo u Pošti, kasnije u Uredu za obranu. Mojeg brata većina se sjeća iz razdoblja Domovinskog rata.
Kako ste upoznali suprugu Branku?
– Upoznao sam je kao predsjednik omladine na Kantridi. Tad je na Kantridi radila tekstilna industrija RIO, u kojoj je ona bila zaposlena. Okupio sam 300-tinjak članova i trebao mi je netko tko bi mi sastavljao zapisnike, a kako je Branka bila vješta u tome, prihvatila se posla. I tako, spojila nas je ljubav prema Omladini, a onda se ispostavilo da smo iz istog kraja. Naime, Brankin otac također je bio partizan. S njezinom majkom, koja je Slovenka, upoznao se u ratu. Tako vam je to bilo nekad. Kad se moj otac odlučio oženiti mojom majkom Ankom, onda je baka Kata postavila uvjet da se uzmu u crkvi. To baš 1946. godine nije bilo uobičajeno da se partizan ženi u crkvi, ali moj je tata uzeo mamu pod ruku i odveo je pred oltar. Pred ulazom u crkvu sakrio je tu partizansku kapu u grmlje i oženio se. No, kad je izašao, odmah su ga uhitili. Onda je otac 1947. godine malo prerano počeo govoriti protiv Rusa – negdje tamo od 1948. je to tek postalo prihvatljivo – pa je opet zamalo završio u zatvoru.
Imate puno takvih obiteljskih priča?
– Imam, mog su ujaka htjeli uhapsiti kao hrvatskog nacionalista jer je sedamdesetih godina protestirao protiv načina organizacije vojske. Zvali smo ga Buđoni i bio je omiljen kod žena. U Zagrebu je učio obućarski zanat, a boravio je kod mojega strica koji je tada u Zagrebu bio vlasnik obućarskog obrta, a danas kafića Kavalir, koji i sada postoji u prolazu na Jelačić placu. Baka je stricu slala djecu kako bi ih spasila od rata, pa je tako i Buđonija poslala u velegrad. No, on je brzo po dolasku pobjegao u partizane, ali su ih ulovile ustaše na Savi i strpale u zatvor. Moj je ujak trebao biti među onim pokojnicima koji su s Ivanom Šimeckim obješeni u Savskoj ulici, ali ga je stric uspio spasiti od smrti. No, sedam dana nakon toga ovaj je opet zbrisao u partizane, ali taj put uspješno. Znate, njegova je želja bila da na bijelom konju oslobodi Zagreb. I to mu se djelomično ispunilo. Kad su partizani oslobađali Zagreb, on je bio jedan od zapovjednika i doista je na bijelom konju došao do Sesveta, ali je tog konja sasjekao rafal mitraljeza pa je moj ujak u grad uspio ući na nosilima. Znate, ispalo je da su konji imali presudnu ulogu u povijesti moje obitelji. I moju je punicu Faniku Štruklec njen suprug osvojio na konju u Mariboru, a danas konje obožava i moja kći Sanja.
Sa suprugom Brankom i kćeri Sanjom
Rijetko pričate o kćeri. Ona je danas uspješna mlada žena koja je preboljela cerebralnu paralizu.
– Tako je, moja Sanja ima cerebralnu paralizu, ali smo joj uspjeli pomoći trčeći od liječnika do liječnika i tražeći pomoć. Jednostavno, dali smo sve od sebe i pokušali izvući maksimalno što smo mogli. Sanja je veliki borac, rođena je sa šest mjeseci.
A kako ste se nosili s time?
– Tako da obiđeš sve – svaku kliniku i bioenergetičara koji ti nudi neku nadu i pomoć. Prošli smo sve živo, a supruga je završila tečaj za fizioterapeuta kako bi mogla s njom vježbati i pomoći joj da bude što samostalnija. Tako je i moja Sanja zavoljela konje jer takva plemenita živa bića imaju strahovito terapeutsko djelovanje.
Jeste li se sa suprugom vjenčali u crkvi ili u općini?
– U općini. Čujte, nisam praktični vjernik. Po svjetonazoru sam nešto što bismo mogli nazvati agnostikom. Nisam primio sakramente. Svejedno, poštujem religiju, mogu za sebe reći da vjerujem u Boga, ali mi ne treba posrednik i poštujem sve vjere koje su u funkciji toga da se ljudi vole. Imam odlične odnose s našim nadbiskupom Devčićem, kojega smatram velikim filozofom, ekumenistom, čovjekom od kojega nikad niste mogli čuti jednu tešku riječ, za razliku od nekih drugih.
A supruga, ona isto nije vjernica?
– Jest, ona ima papire (smije se). Odemo na vjenčanja u crkvu, mise zadušnice, za Svetog Vida...
Zbog čega vas zna kritizirati?
– Za puno toga, ali me uvijek podržava. Ali evo, ide za mnom po kući i gasi mi svjetlo. Ja sve lijepo rasvijetlim, a onda poslije moram tapkati u mraku. No, ona se puno brine i često se boji da pretjerujem. Na žalost, imam grižnju savjesti što sam premalo bio s djecom. Takav mi je bio posao. Obišao sam cijelu Jugoslaviju. Bio sam inženjer i u Zagrebu sam vodio gradilišta na Jarunu i Vrbiku, a gradili smo i Tuđmanu predsjedničke dvore, onu zgradu u kojoj mu je bio ured. To je radila moja tvrtka, a ja sam se bavio instalacijama. U vrijeme rata, dok smo još mislili da će rat trajati znatno kraće, gradili smo novu gimnaziju u Gospiću, a prvo uredili pekaru i vojarnu za naše branitelje. Dvije godine proveo sam u Bačkoj Topoli na gradilištu gdje smo noćili u hotelu i gradili tvornicu. Tamo sam zapravo osjetio ratnohuškačko ozračje koje je prethodilo agresiji na Hrvatsku. Nisam očekivao da će ljudi biti toliko krvoločni.
Čitala sam da obožavate ribariti?
– O, da, ja sam udičar, volim onaj osjećaj kad riba zagrize, pa povuče, pa se boriš... Ja sam vam u stanju zoru dočekati na nekakvoj stijeni... No, danas ekipa više voli bacati parangal, pa se obično okupimo troje, četvero i barčicom operiramo prema Krku ili Senju. Sad ostavimo preko noći pa ujutro pokupimo ribu. No, uspješni smo i, naravno, svi imamo dozvole.
A što vam je bio najveći ulov?
– E, prije tri godine bacili smo parangal tu u jednoj obližnjoj vali, a ujutro kad smo ga dizali, našli smo dva kovača od 1,65 i 1,95 kilograma te škarpinu od 2,25 kilograma. Oni su malo zalutali u naš parangal, zapravo su došli pojesti ovu manju ribu, neke bukve koje smo ulovili. Fino, bilo je to šest kilograma ribe.
Kuhate?
– Naravno, svi znamo kuhati. Ja radim i brudet, rižote, lešade, gulaš, ma sve primorsko-goransko.
Sami ste učili kuhati?
– Ma to vam je bilo silom prilika. Moj brat je imao dvije lijeve za kuhanje, a sestra je bila u Zagrebu u školi. Kad bi mama i tata otišli u posjet starini i ostavili nas same doma, trebalo bi nešto složiti za jesti. Obično sam gledao mamu kako kuha, pa sam vidio kako se dinsta kapula i ostalo. Tata nije baš bio zainteresiran. Kad bismo bili sami s njim doma i rekli da smo gladni, rekao bi nam da imamo kruha i sira. I tako sam počeo kuhati. Mene to relaksira. Vikend provedem u konobi i tamo nakuham za cijeli tjedan pa zamrznem kako bismo imali spremne ručkove. Specijalizirao sam i peku, moram se pohvaliti. A naučio sam raditi i neki kolač. Sve se mjeri na čašice od jogurta. Na kraju zaliješ čokoladom i bude dobro. Moja supruga također odlično kuha, ali prve godine braka ipak sam ja uglavnom kuhao.
Skijate?
– Volim skijati, kao mladić sam već naučio skijati na Platku, a imao sam dugi niz godina ekipu za skijanje. Sjelo bi nas tridesetak u autobus, bilo bi malo sira, pršuta... No, onda su malo-pomalo kod nekih kolega počela stradavati koljena, pa se to razrijedilo. Nisam baš velemajstor, ali dobro skijam. Bio sam jednom treći na veleslalomu na Platku.
A čime vam se bavi sin?
– On je bio košarkaš, a danas konobari. Pomagao mi je u zadnjoj kampanji jer je dobar s računalima. No, ja vam smatram da tu privatnost familije ipak treba nekako zaštititi.
Pročitala sam da se bavite i plivanjem?
– A čujte, 30 godina udaranja lopte vam ostavi neke posljedice na kralješke, a onda te još i sjedenje upropasti. Plivanje je zapravo idealno da vam pomogne. No, otkako imam Biggyja, s njim odem u šetnju.
Otkud ljubav prema psima?
– Mi smo u familiji uvijek imali pse. Jednom kad smo šetali po Lovranu uz lungo mare, prošao je mladić s biglom u rukama. Bio mi je presladak taj pas pa smo razmijenili brojeve telefona. Ispalo je da ih uzgaja neki čovjek u Grubišnom Polju pa sam se autom zaletio tamo i uzeo svog bigla. Prvo mi se pomokrio u Zagrebu na tepih. Doveo sam ga u Rijeku, supruga je prvo nešto negodovala, a danas ne da da mu vlas padne s glave. Evo, danas ima četiri godine, a ja sam ga kreativno nazvao Biggy Komadina. Tako mu piše i u putovnici.
Obožavam svog psa, četverogodišnjeg bigla kojeg sam nazvao Biggy Komadina. On mi je frend. Nas dvojica razgovaramo...
On je baš vaš? Sluša li vas?
– A čujte, malo sam ga raspustio pa ispada da više sluša suprugu. Sa mnom je frend. Malo pričamo, zna da me dobro može smotati. Zamislite, odnio mi je jednom statut SDP-a. Zgrabio ga je i razbacao po cijelom vrtu. A, Biggy... Ma krasno je imati takav odnos sa životinjom. Volim ih, a kako stvari stoje, vole i one mene.
Kakav je vaš odnos prema materijalnom?
– Materijalno je prolazno. Ni u čemu ne treba pretjerivati. Ne možete istovremeno nositi dvije majice ili voziti dva bicikla... Rekao bih da sam skroman. Tako sam odgojen i tako sam odgajao svoju djecu.
Kako ste se odlučili na to da idete iz stana u Rijeci i gradite kuću?
– Nema tu puno filozofije. Gradsku vrevu odlučili smo zamijeniti mirnijih životom. Živjeli smo godinama u stanu supruginih pokojnih roditelja koji smo prodali, dodali ušteđevinu i uputili se na padine Učke.
Da se malo pozabavimo i vašom kampanjom. Jedna od krilatica vam je i povratak SDP-a ulijevo. Što pod tim mislite?
– Mislim na povratak ulijevo u praksi, ali i u teoriji. Nažalost, živimo u grubom neoliberalnom svijetu sa sve jačim raslojavanjem i nestajanjem srednjeg sloja. Danas je u takvom svijetu teško provoditi osnovne postulate socijaldemokracije u praksi. Nešto slično tome uspjela je provesti Skandinavija, a o svemu drugome bi se dalo diskutirati. Mi moramo na neki način zainteresirati kapital da ovdje otvara radna mjesta i moramo biti svjesni da je to drukčiji tip radnih aktivnosti od onih kako je to izgledalo nekad.
A što mislite o kampanji Zorana Milanovića koja se bazira na pretpostavci i očekivanjima da će ova Vlada brzo pasti?
– Naravno da se treba sukobljavati s HDZ-om, ali treba biti konstruktivna oporba koja nudi bolja rješenja. Puko plašenje HDZ-om samo produbljuje podjele u društvu, jednako kao što HDZ plaši narod crvenim vragovima. Ako želite povećati povjerenje građana u socijaldemokraciju, onda ne možete iskopati rovove pa u jedan utrpati istomišljenike HDZ-a, a u drugi one koji su bliži SDP-u. Takav kapacitet podrške s vremenom kopni. 25 godina se borim za ideje socijaldemokracije i uvjetno protiv HDZ-a, ali ne borim se protiv birača HDZ-a, nego smatram da među njima treba pokušati dobiti većinu za buduću Vladu. Ova Vlada možda nije uobičajno rješenje za Hrvatsku, ali je sastavljena, a nijedna dosad nije se raspala. Naravno da bi s naše političke pozicije bilo bolje da nije HDZ sastavio Vladu, da bi bilo bolje da se ne događaju ovakve stvari s ministrom kulture ili braniteljima, ali tu je odgovornost na HDZ-u.
Predsjednik SDP-a svoje političke protivnike naziva filofašistima...
– Jasno da je to bilo u fukciji unutarstranačkih izbora u smislu diferencijacije karaktera potencijalnih lidera SDP-a. Ekipa se može voditi na razne načine pa ako treba radikalno, može i tako. No, onda se postavlja pitanje gdje smo dosad bili s tom radikalnom retorikom i radikalnim postupanjem? Ljudima socijademokratske orijentacije imanentno je da su pristojni, da ne idu vikati na trgove, ne razbijaju izloge. Kad smo oporba, onda smo kulturna i fina oporba, a desnica je ta koja izlazi na ulicu. Osobno mislim da bi za njih bilo najbolje da su i dalje u oporbi.
Hoćete graditi kampanju na naglašavanju antifašizma?
– Ispričao sam vam da je to moja povijesna, obiteljska priča. Na kraju, lako za moju obitelj, pa Europa je izgrađena na tekovinama antifašizma i moramo raditi zakone koji sankcioniraju fašizam, a ne da imamo ministra kulture koji govori kako antifašizam nije u Ustavu. I nije, on je u preambuli Ustava jer su se i tada bojali to napisati. No, neke vrijednosti ne smiju biti upitne, a vlast je odgovorna da ne tumači ustašluk kao iskaz volje hrvatskog naroda. Na žalost, ti su ljudi bili na krivoj strani, bili su na strani fašizma i to treba učiti u školama, a takav treba biti i represivni aparat.
Kako ste vi doživjeli izjave ministra kulture Hasanbegovića o tome da je antifašizam floskula?
– On je po struci povjesničar, ali nije objektivan. On o tome subjektivno progovara, ali tu je odgovornost mandatara i onih koji sastavljaju Vladu. Jedno su ideologije i vrijednosti poput slobode, jednakosti i pravde, a drugo su ekonomske kategorije. Stranka prvo mora mijenjati sebe, osigurati demokratičnost i tek onda demokratizirati društvo. Dakle, prvo treba riješiti pravila igre u vlastitoj kući, artikulirati jasna programska opredjeljenja iza kojih svi i uvijek stojimo, a ne neki i ponekad.
Je li vam čudno što Milanović sad odjednom spominje filofašiste?
– Tajming je s neposrednim povodom točan i ja to djelomično podržavam, ali je dobrim dijelom stvorena lažna slika o odvojenom ogranku SDP-a koji nas je, navodno, jedini sposoban spasiti od HDZ-a. Pitam se tko nas je spašavao od HDZ-a do 2000. godine? Nema tu većeg ili manjeg antifašista jer u SDP-u smo svi antifašisti.
Iz HNS-a stižu poruke kako im je kao čelnik SDP-a prihvatljiviji netko liberalnijih nazora...
– A kako neće biti kad su oni formalno liberalna stranka? No, meni je osobno neprihvatljivo kad čelnici SDP-a ističu da su liberali. Ako su liberali, onda neka idu u liberalne stranke.
Mora li, prema vama, šef SDP-a nužno biti premijer?
– Ništa ne mora biti nužno. Ne borim se za vlast za sebe, nego za povjerenje u socijaldemokrate. Tko će što biti, odlučit će stranka kad za to dođe vrijeme, a to vrijeme sigurno nije danas. Ne vidim stranku kao mjesto u kojemu nema pametnijega od mene. Stranka je skup slobodnomislećih i slobodnoučlanjenih ljudi koji zajednički artikuliraju politike.
Tko su ljudi s kojima ste se okružili kao župan? Tko čini vaš najuži tim?
– Moj su tim svi djelatnici u Županiji, županijske pročelnice i pročelnici, članice i članovi Županijske skupštine, ali i svi gradonačelnici i načelnici gradova i općina. Ti ljudi imaju profesionalne karijere neovisno o stranci. Erik Fabijanić predsjednik je Županijske skupštine i potpredsjednik ŽO SDP-a, ali svoju karijeru izgradio je prvo kroz novinarstvo, a danas uspješno rješava socijalna prava građana u međunarodnom režimu. Loris Rak vrhunski je pravnik i danas predavač na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Marina Medarić moja je zamjenica u Županiji koja je u sektoru pomorstva i brodogradnje radila godinama. Ponosan sam na njih, kao i na Županijsku organizaciju SDP-a i sve naše koalicijske partnere.
Računate li na njih i u budućnosti u SDP-u?
– U budućnosti SDP-a računam na svih 37 tisuća članova, na poštene i vrijedne ljude koji znaju i imaju što reći.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
