Zvonko mi je rekao: Muči me osjećaj potpunog besmisla

Kad sam u nedjelju navečer na internetskim portalima pročitao vijest da se ubio Zvonko Bušić, doživio sam veliki šok. Dugo se nisam mogao sabrati. Imao sam i jedan poseban razlog za to: u našim međusobnim kontaktima, tijekom cijele ove godine, Zvonko mi je, na neki način, i najavljivao (ili barem dao naslućivati) da bi se to moglo dogoditi.

Ali, ja ga, očito, nisam shvaćao dovoljno ozbiljno. I to je ono što sada sebi, donekle, zamjeram (vjerojatno ipak malo prestrogo). Možda sam mogao učiniti nešto (ali pitam se – što?) da se on ne odluči na ovakav fatalan korak. A ja to nisam učinio.

Iste sam večeri Zvonkovoj supruzi Julienne odaslao SMS i e-mail te joj, uz izražavanje sućuti, sasvim iskreno priopćio da imam određenu grižnju savjesti.

Odgovorila mi je sutradan ujutro. Poručila mi je neka ne budem tako strog prema sebi. Napisala mi je (nadam se da mi neće zamjeriti što je u ovoj tužnoj prigodi citiram):

»Darko, molim te, ti si mu dao puno, a nitko mu nije mogao dati, niti ja, to što je tražio – svijet u kojem on želi i može živjeti... On je za drugi svijet bio. Ništa si nemoj zamjeriti – Zvonko to ne bi odobrio!«

Pitam se sada, u nevjerici, što sam ja to Zvonku Bušiću dao i, kako god bilo, dolazim do zaključka da mu nisam dao (gotovo) ništa. U svakom slučaju, on je meni dao puno više nego ja njemu.

A upoznali smo se, tako reći, nedavno. Prije samo nekoliko mjeseci. Sasvim precizno: u siječnju ove godine, i to u kafiću »Bonn« u zagrebačkoj Tkalčićevoj.

Nekoliko tjedana prije toga dobio sam SMS – moguće je da mi ga je poslala Julienne Bušić – s pozivnicom na premijeru dokumentarca »Ljubavnici i luđaci« (u režiji Ljiljane Bunjevac-Filipović) u kinu Tuškanac, negdje potkraj veljače. Javio sam se na broj ispisan na zaslonu mog mobitela – ali mi se umjesto Julienne odazvao Zvonko Bušić osobno. Bilo je to prvi put da čujem njegov glas uživo. Dogovorili smo sastanak u Tkalči.

Sa svoje strane – htio sam od Zvonka, u neposrednom kontaktu, doznati nešto više o otmici američkog zrakoplova TWA 10. rujna 1976., što ju je on osmislio i režirao zajedno sa svojom suprugom. I on mi je u tom razgovoru doista dao nekoliko vrlo zanimljivih i dragocjenih informacija. Rekao mi je da je ideja za otmicu rođena u njegovoj glavi, i to za njegov rođendan, 23. siječnja 1976., ali da je Bruno Bušić bio taj od kojega je potekao, u biti »pakleni«, prijedlog da se ta akcija konceptualno poveže s velikim jubilejskim slavljem hrvatske Katoličke crkve u Solinu 12. rujna 1976.

U Tkalči smo Zvonko Bušić i ja, u opuštenoj atmosferi, pričali oko sat vremena. Zvonko mi je poslije priznao da je uoči tog našeg prvog susreta imao određene predrasude prema meni, ali da ih je, čim smo počeli razgovarati, otklonio.

Sada, kad se prisjećam tog našeg prvog susreta i razgovora, naviru mi, sasvim spontano, neke slike kojih se nikako ne mogu osloboditi.

Zvonko je tijekom razgovora bio strašno depresivan. Rekao mi je da ga proganja osjećaj posvemašnjeg egzistencijalnog besmisla i da se te svojevrsne »noćne more« nikako ne može osloboditi.

Povjerio mi se da se puno bolje osjećao u američkom zatvoru nego sada, kada je u Hrvatskoj i na slobodi.

Kazao je da je počeo pisati memoare, ali da mu pisanje baš ne ide od ruke. Nikako se, potužio mi se, ne može koncentrirati. Upitao sam ga hoće li mu u pisanju tih memoara pomagati Julienne, koja se već dokazala kao odlična spisateljica. Odgovorio mi je da neće, jer da ona ne vlada dovoljno hrvatskim jezikom.

Kad sam Zvonku Bušiću rekao da sam, proteklih mjeseci, i ja imao nekih svojih kriznih trenutaka, još mi se više povjerio. Dojmilo ga se što svakog četvrtka idem u Kinoteku na predavanja prof. Tomislava Ivančića i gotovo da me zamolio da ga koji put odvedem onamo.

Kad smo se rastajali, upitao me bih li mu ustupio nekoliko dokumenata do kojih sam došao u Arhivu Jugoslavije u Beogradu (riječ je o stenogramima s nekih sjednica ondašnjega Predsjedništva SFRJ), u kojima se govori o otmici američkog zrakoplova iz rujna 1976. Znao je da to istražujem i da imam te dokumente. Odgovorio sam mu da ću mu rado izaći ususret.

I kad sam početkom veljače otišao u Beograd, u tamošnji Arhiv Jugoslavije, da dodatno presnimim neke dokumente koji su mi bili potrebni, obavio sam mali posao i za svog novostečenog prijatelja Zvonka Bušića. Snimke koje su ga interesirale isporučio sam, e-mailom, Julienne, sredinom ili potkraj mjeseca.

Nakon toga Zvonko Bušić i ja čuli smo se nekoliko puta, telefonom. U jednome od tih razgovora predložio mi je, na moje veliko iznenađenje, neku vrstu »savezništva« (ako tako mogu reći). Rekao mi je, otprilike, da smo jedan drugomu potrebni. On je, priznao je, u krizi, a i ja sam – barem me on tako skenirao – u nekoj vrsti traženja ili preispitivanja, pa zašto jedan drugoga ne bismo zdušno bodrili?

On vjeruje da bi, svojim znanjem i iskustvom, mogao meni biti od pomoći, ali bi mi bio beskrajno zahvalan kada bih i ja njemu na neki način pomogao – ako nikako drugačije, ono dugotrajnim razgovorima. Potužio mi se da, osim s Julienne, nema s kim razgovarati o velikim filozofskim temama koje ga najviše zaokupljaju. Pritom mi je ponovio da je i dalje u »bedu«, da ga nikako ne napušta osjećaj totalne egzistencijalne praznine i da uistinu ne zna kako će sa svim tim izaći na kraj.

Malo sam ga ukorio i rekao mu da se treba veseliti i malim stvarima – a ne zamarati se, od jutra do sutra, najkompliciranijim filozofskim problemima. Za početak – zašto ne bi pogledao nogometnu utakmicu Hrvatska – Srbija, koja se tih dana (bio je ožujak) igrala u Maksimiru? Kazao sam mu da za tjednik Globus planiram veliki intervju s Igorom Štimcem i da je to trenutačno moja jedina preokupacija.

I gle – samo nekoliko dana potom, nakon utakmice, Julienne mi je poslala e-mail u kojem mi je javila da su Zvonko i ona zajedno bili u Maksimiru, na mjestu događaja (ja sam utakmicu pratio na televiziji), i da im je baš bilo super.

Proljetos sam sa Zvonkom Bušićem dogovorio veliki intervju za Globus. Neposredan povod: njegovi životni memoari (iako mu pisanje ni dalje nije išlo od ruke). U sebi sam već počeo koncipirati pitanja za taj naš dugometražni razgovor. I Zvonko se tome jako veselio.

Onda smo se, u drugoj polovici ožujka – a moguće je da je već bio i početak travnja – dvaput, po dogovoru, susreli u Kinoteci, oba puta neposredno uoči predavanja prof. Ivančića.

Prvi smo put bili sami. Popili smo piće u kafiću pokraj Kinoteke, a onda otišli u dvoranu. Tijekom razgovora ja sam Bušiću poklonio svoju najnoviju knjigu »Moj beogradski dnevnik« (u kojoj sam se najviše bavio Dobricom Ćosićem), a on meni dvije knjige. Jednu koja bi mi, kako je sugerirao, mogla pomoći u mojim istraživanjima (»Zavjera protiv Crkve«, u redakciji Ivana Mužića), a drugu kao neku vrstu »psihoterapije« – »Novu zemlju« duhovnog učitelja i pisca Eckharta Tollea.

Drugi je put Zvonko došao u pratnji svoje Julienne. Čavrljali smo u kafiću pored Kinoteke gotovo sat vremena, tako da smo koju minutu zakasnili na Ivančićevo predavanje. Sjeli smo, svi zajedno, u prvi red dvorane – prof. Ivančić nije mogao povjerovati koga to vidi ispred sebe. Nakon predavanja upoznao sam ga sa Zvonkom i Julienne. Julie je te večeri bila vedra i nasmijana, a Zvonko, kao i obično, beskrajno tužan i deprimiran.

Zvonka je »Moj beogradski dnevnik« oduševio. To mi je rekao nekoliko puta, u našim kasnijim razgovorima. Čak mi se pohvalio da je postao, uvjetno rečeno, moj PR. Moju je, naime, knjigu preporučio (ili ju je sam kupio, u knjižari) najmanje tridesetero ljudi.

A onda me, jednoga dana, zapanjio svojim prijedlogom. Upitao me bih li ga ikako mogao upoznati i povezati s Dobricom Ćosićem. Bio je spreman da zajedno otputujemo u Beograd i da ga posjetimo.

Na moje pitanje zašto bi volio porazgovarati s tim čovjekom Bušić mi je odgovorio da je, čitajući moju knjigu, shvatio u kakvim se grdnim problemima taj čovjek nalazi i da je uvjeren da bi mu mogao dati neke korisne životne savjete. I pritom mu ukazati na njegove najveće zablude.

Tada sam samo naslućivao, a danas pouzdano znam u čemu je bio »catch«. Ćosić je meni povjerio da je čitavog svog života, još od tinejdžerskih dana, patio od osjećaja egzistencijalnog besmisla i da je nekoliko puta sasvim ozbiljno razmišljao o tome da se ubije. Ali za taj čin nikada nije smogao dovoljno hrabrosti.

I to je Zvonka Bušića, očito, fasciniralo. Koliko god da su on i Dobrica Ćosić, u nacionalnom i ideološkom smislu, dva antipoda, on je u njemu prepoznao samoga sebe. Ali, nažalost, s tom razlikom da je, eto baš ove nedjelje, 1. rujna, imao petlju učiniti ono što Dobrica Ćosić, usprkos svim svojim padovima i mrakovima, nikada nije bio spreman učiniti – da digne ruku na sebe.

Tijekom travnja Zvonko mi se pohvalio da mu je pisanje memoara napokon krenulo. Ujedno je rekao da je nešto bolje volje nego prije. »U ovoj zemlji ipak ima nekog duha« – kazao je.

Upitao me kojeg bih mu izdavača preporučio za tu njegovu knjigu. Kazao je da mu neki čovjek nudi basnoslovni honorar – spomenuo je nevjerojatnu cifru od 100 tisuća eura – ali njemu, naglasio je, nije do novca, njemu je važno samo to da izdavač njegove knjige bude neka ozbiljna i ugledna izdavačka kuća.

U jednome telefonskom razgovoru postavio mi je pitanje kad ćemo napokon početi raditi intervju za Globus. I ja tada činim grešku – odgovorio sam da ćemo taj posao obaviti tijekom ljeta ili jeseni. Trebao sam taj intervju početi odmah i biti, istoga trenutka, uz Zvonka Bušića – pogotovu kad mu je već krenulo nabolje.

Drugu sam grešku napravio potkraj travnja (ili, možda, početkom svibnja, nisam sasvim siguran). Bio je četvrtak, kasno popodne ili navečer, moj uobičajeni termin za Kinoteku. Taman sam došao do Kinoteke, a na mobitel me nazvao – on, Zvonko Bušić.

Htio se vidjeti sa mnom. Mislim da je planirao neku političku akciju, ako sam ga dobro razumio. I htio se sa mnom o tome konzultirati.

Ja sam ga, međutim, odbio. Ali samo zato što sam se htio dobro koncentrirati na predstojeće Ivančićevo predavanje. Htio sam biti sam i u svojim mislima. Rekao sam Bušiću da ćemo se vidjeti neki drugi dan.

Nije se ljutio, iako mu je bilo žao što toga četvrtka nisam htio biti s njim.

Posljednji kontakt sa Zvonkom Bušićem imao sam u srpnju ove godine. Bio je to telefonski razgovor koji je potrajao dobrih pola sata. Šetao sam se Jarunom i nazvao ga na mobitel – a on se tom pozivu toliko obradovao da započeti razgovor nikako nismo mogli privesti kraju.

Zapamtio sam nekoliko momenata iz tog razgovora.

Prvo, zamjerio mi je da sam, u Globusu, ishvalio Ivana Jakovčića nakon njegova, tj. IDS-ova, trijumfa na lokalnim izborima u Istri, potkraj svibnja. Jakovčić je, po njemu, eksplicitni regionalist, dok se on, Bušić, izričito zalaže za hrvatsku integralističku opciju.

Drugo, pohvalio mi se da je on osobno uspio povezati izbornog pobjednika u Osijeku Ivicu Vrkića s HDZ-om; mislim da je (ali nisam sto posto siguran) spominjao glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića.

Treće, rekao je da će, zajedno s Julienne, cijelo ljeto provesti – točnije rečeno: upravo ga je provodio – u Rovanjskoj kraj Zadra.

I četvrto, kada sam mu rekao da ću dio godišnjeg odmora provesti u Hercegovini, veselo me pozvao na koncert pjevača Mate Bulića, u nekome hercegovačkom gradiću (zaboravio sam kojemu), pri čemu mi je ponudio dvije opcije: da tom događaju budem prisutan ili kao VIP-osoba ili kao posve anoniman čovjek.

Bio sam u Hercegovini i nisam se javio Zvonku Bušiću. Mislio sam da ima vremena i da ćemo se dovoljno družiti tijekom cijele jeseni.