Kad je 1988., osam godina nakon smrti Josipa Broza Tita, 19 članova Odbora za zaštitu slobode misli i izražavanja iz Beograda podnijelo jugoslavenskoj Skupštini “Prijedlog za slobodno i kritičko preispitivanje istorijske uloge Josipa Broza Tita”, odmah su doživjeli političke napade, osude, etiketiranja. Bila je to vrlo loša usluga Titovu povijesnom liku. Jugoslavija će nestati u krvavom sukobu koju godinu poslije, a sve će se zaraćene strane, putem svojih propagandnih mašinerija, natjecati u što većem ocrnjivanju Titova “lika i djela”.
Zamislite da je netko u jednom trenutku u Velikoj Britaniji pokušao zabraniti raspravu o nekim pogreškama Winstona Churchilla, ili u Francuskoj o pogreškama Charlesa de Gaullea! Takav bi pokušaj bio ismijan kao nešto najlošije što se Churchillu ili De Gaulleu posmrtno moglo dogoditi. Pred poviješću se nema što tajiti o povijesnim ličnostima, njihovim slabostima i zabludama; protuteža su njihova djela. Cenzura, autocenzura ili izravni ili neizravni pritisci na one koji istražuju i pišu o određenim temama može samo poticati sumnje i dovesti do odgođene provale negiranja po svaku cijenu, pretjeranog i neobjektivnog kao i sve što se kumulira pod dugotrajnim pritiskom autocenzure, cenzure ili čak zabrana.
Franjo Tuđman sigurno ne spada u plejadu velikana kakvi su bili De Gaulle, Churchill ili Tito. Pa ipak, on je zaslužan za sve ovo što danas imamo.
Istraživači (politolozi, sociolozi, historičari i drugi) koji su se u svijetu u proteklih četvrt stoljeća bavili Hrvatskom u Tuđmanovo doba praktički su se jednoglasno odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama njegova režima te prema njegovim opsesivnim ambicijama da dijeli Bosnu i Hercegovinu.
Nasuprot tome, u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se agresivno glorificira Tuđman i njegovo nasljeđe. Ta glorifikacija praktički je postala mainstream. Svako propitivanje Tuđmana automatski je osuđeno na osude i neprimjerene diskvalifikacije. Takav rigidni stav o prvom hrvatskom predsjedniku, kojem se, po mišljenju njegovih poklonika, ne smije ništa prigovoriti, pridonosi uneređivanju hrvatskog društva – svako civilizirano društvo racionalno razgovara o svojoj prošlosti, radi svojevrsnu inventuru kako bi shvatilo gdje je danas i kako bi radilo realne projekcije o budućnosti.
Hrvatska javnost i društvo još dugo vremena neće imati snage propitivati dogmu o Tuđmanu, jer se ona duboko ukorijenila u našem političkom životu, u kulturi, u svakodnevici.
Odnos prema Tuđmanu kakav dominira u nas zapravo govori više o Hrvatskoj danas nego o Tuđmanu samom. Naime, glorificiranje Franje Tuđmana znači da se slažemo s njegovim političkim i društvenim konceptom, koji je u mnogim svojim aspektima bio posve promašen. Posljedično, takvo odobravanje Tuđmana precizno ukazuje na slabosti i pogreške koje su hrvatske vlasti činile, a koje čine i danas. Hrvatska je proteklih godina, kao država i kao društvo, krenula u posve krivom pravcu – odlučila se vratiti tuđmanizmu, koji je, i kad je nastajao, bio anakron, upravo posvađan s vremenom. Pogledajte dokumentarni film ”Franjo Tuđman - hrvatski George Washington” – on će vam djelovati kao neuspjeli vic.
Hrvatska pozivanjem na Tuđmana pokazuje veliki politički, ideološki i intelektualni deficit, kad nije mogla u ovih dvadesetak godina smisliti ništa bolje (sama se po sebi nameće usporedba s Jugoslavijom koja nakon 1980. nije znala smisliti ništa bolje nego slogan “I poslije Tita - Tito”). A bez prave rasprave o Franji Tuđmanu mi postajemo samozadovoljna, samodovoljna država na rubu EU, koju zapadni svijet marginalizira i smatra dijelom balkanske krčme. Istovremeno, pokazuje se da smo posve nespremni suočiti se s političkim i ekonomskim izazovima s kojima se razvijeni svijet danas suočava.
Uzimajući Franji Tuđmanu kao pozitivno što je bio “osnivač moderne hrvatske države i ratni zapovjednik”, Davor Butković ističe kako su to “jedina dva komplimenta u valorizaciji njegove političke ostavštine” te da je on “učinio iznimno mnogo da se hrvatska država kompromitira, da se u njoj izazove potpuni kaos i dugi osjećaj beznađa i frustracije te da se bitno uspori njezin međunarodni razvoj”.
Tuđman je bio “ekstremno narcisoidan čovjek”, svjedoči njegov biograf Darko Hudelist (“HDZ na čijem sam čelu izvojevao je takvu pobjedu stoga što stranka i ja osobno uživamo veliki ugled u narodu”). U svemu je morao biti “naj”, od politike do tenisa, gdje su ga morali smatrati vrhunskim igračem (barem za njegove godine). Deklarirao se kao historičar (“povjesnik”) i znanstvenik, smatrao je da su njegove “povijesne prosudbe”, utemeljene na navodnim znanstvenim spoznajama, neporecivo točne.
Želio je biti važan, i otuda, između ostaloga, i njegova opsesivna želja da uzme dio BiH, čime bi se, po njegovim riječima, “hrvatsko nacionalno biće okupilo u maksimalno mogućim granicama”. Želio je biti moćan, jer je tako imao pravo sjesti s drugim moćnicima za isti stol i odlučivati o sudbinskim pitanjima svoje i susjednih država.
Franjo Tuđman nije bio tipični desničar. Izrastavši na učenjima Komunističke partije, on nije razumio liberalnu demokraciju. Štoviše, on je nije ni pokušao razumjeti, pogotovo u njezinoj liberalnoj dimenziji, što uključuje poštovanje drugog i drugačijeg, poštovanje prava manjina, trodiobu vlasti itd. Bio je, doduše, realpolitičar pa je u nekim situacijama znao zauzdavati ekstremiste, znao je s ljutim protivnicima pregovarati, dogovarati se, ali ga to nije natjeralo da se oslobodi nekih svojih fiksnih ideja.
Za ovu analizu manje je važno koliko ćemo Tuđmana pozicionirati desno ili lijevo, hoćemo li procijeniti da je imao više naklonosti prema partizanima ili prema ustašama. Mnogo je važnije da su odabiri koje je on učinio dubinski odredili hrvatski politički život sve do danas: umjesto da gaji kult slobode on je stvorio i razvijao kult države, umjesto da njeguje individualizam on je izabrao nacionalizam, umjesto moderniteta on je izabrao tradicionalizam. Umjesto da potiče prosvijećenost dopuštao je primitivizam (“kila mozga dvije marke”). Umjesto otvorenosti propagirao je malograđansku uskogrudnost. Umjesto slobode govora pronosio je govor mržnje (“Neka idu i neka nose svoje prljave gaće sa sobom”). Umjesto pristojnosti i zdrave ljubavi prema naciji i nacionalnom izabrao je šovinizam (“Sretan sam što mi supruga nije ni Srpkinja ni Židovka”). Umjesto slobodnog tržišta stvorio je ekonomiju u kojoj sve ovisi o njegovoj partijskoj ekipi. Umjesto da stvara temelje za zdrav politički život svoj je HDZ izgradio po konceptu nekadašnjih komunističkih partija u kojima je klijentelizam jedna od osnovnih karakteristika. A uz klijentelizam je ruku pod ruku išla i korupcija.
Stvorio je i društvo u kojem je sve moralo biti po mjeri dvostrukog morala – drugim riječima, jedni (oni izabrani) mogu, a ostali ne mogu. Ili, kako je napisao George Orwell – svi smo jednaki, ali nas ima i jednakijih.
Naime, u devedesetima je Vlada bila Tuđmanov izvršni, a Sabor zakonodavni servis. Tako se moglo dogoditi da je Vlada donijela uredbu sa zakonskom snagom koja je vrijedila samo jedan dan. Po njoj je predsjednik Franjo Tuđman otkupio čitavu vilu u Nazorovoj ulici u Zagrebu (u kojoj je do 1990. imao stanarsko pravo nad samo jednim od stanova). To se dogodilo samo dan prije nego što je Sabor donio zakon o denacionalizaciji kojim je takva praksa onemogućena.
Predsjednik Tuđman, razbješnjen britkom kritikom i zafrkavanjem Feral Tribunea, optužio je vodeće feralovce – Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića – da su “djeca iz mješovitih brakova i djeca jugooficira”! No, to jednostavno nije točno. Sva su trojica “čisti” Hrvati, ali ta ”čistoća” nijednomu od njih nije značila ništa, isto kao što im nije značilo ništa to što im nitko u obitelji nije radio u JNA. S druge strane Tuđman je dogurao u JNA do generalskog čina, a u njegovoj najužoj obitelji (ne bih se time bavio da sam Tuđman tu temu nije stavio na dnevni red) bilo je osoba čija krvna slika nije po mjeri koju je sam odredio.
Franjo Tuđman smatrao je da on kao predsjednik gransenjerskom manirom treba velikodušno dopuštati izbore, ali da ih njegova stranka (HDZ) nikada ne može izgubiti.
Budući da je, između ostalog, temeljem zakonskih rješenja predsjednik Republike potvrđivao župane i gradonačelnike, kontrola nad svim poslovima i na državnoj i na regionalnoj i na lokalnoj razini bila je Tuđmanu zajamčena. Kada je u Zagrebu potkraj 1995. većinu dobila opozicija predvođena HSLS-om (33 od ukupno 50 mandata), Gradska skupština za gradonačelnika i župana izabrala je Gorana Granića, ali ga je predsjednik Tuđman odbio potvrditi. Predsjednik je odbio i nove prijedloge Skupštine – Jozu Radoša, Ivu Škrabala, potom i Dražena Budišu. Naposljetku je imenovao svojega kandidata, ali je njemu Skupština izglasala nepovjerenje. Iako su predsjednikovi postupci imali formalno, zakonsko pokriće, oni su bili u suprotnosti s verificiranim izbornim rezultatima. Upravo nepotvrđivanje rezultata zagrebačkih lokalnih izbora najbolji je dokaz autoritarnosti sustava tijekom devedesetih, “najskandalozniji” su ili “najdramatičniji primjer kršenja demokratskih prava građana”, odnosno “najsnažnija autoritarna regresija u povijesti postkomunističke Hrvatske”, zaključila je politologinja Mirjana Kasapović. Nešto kasnije, u veljači 1996., Franjo Tuđman komentirao je zagrebačke izbore i pokazao koliko drži do demokratskih načela: “Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 % glasova?... Da li je to praščad ili guščad? Da li su to kokoši ili guske? Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba? Svaki razborit seljak i čovjek znat će da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato.”
Golema je Tuđmanova odgovornost, pa i direktna krivnja, što se nijedni izbori nakon 1990. ne mogu smatrati poštenima, jer je opozicija na više načina bila krajnje neravnopravno tretirana. Određeno vrijeme nakon izbora u javnost bi procurile informacije o namještanju rezultata na pojedinim izbornim mjestima ili čak u čitavim izbornim jedinicama. Vidjelo se da su neke osobe prijavljivane u Hrvatskoj samo da bi stekle glasačko pravo – primjerice, na jednoj adresi u Novom Zagrebu tobože je boravilo više od dvije tisuće osoba. I javnost je bila svjesna nepravilnosti. U anketi prije izbora 1995. na pitanje “hoće li izbori biti pošteni” samo je 14,5 % ispitanika odgovorilo s “da”, s “uglavnom da” odgovorilo je njih 37,6 %, a s “ne” njih 16,2 %. Najzanimljivije je da čak 31,7 % ispitanika “nije znalo” hoće li izbori biti pošteni.
Nakon Oluje počela je posljednja, najopasnija faza tuđmanizma. Iako je ratna opasnost definitivno minula, Franjo Tuđman i njegovi suradnici vješto su podgrijavali tobožnju ugroženost i manipulirali kvazipatriotskim osjećajima. Umjesto da se u te četiri godine Hrvatska počne istinski oporavljati zemlja je dovedena do samog ruba sposobnosti da sačuva perspektivu evolucije prema normalnoj europskoj demokraciji (a ne da, na duži rok, završi kao istočnjačka satrapija).
Osim već opisane zagrebačke ”krize”, dovoljno je podsjetiti na atmosferu u kojoj se 1997. vodila predsjednička kampanja. Na njezinu se početku oglasio sam predsjednik Tuđman - istaknuo je da “hrvatski narod pamti križne putove svoje povijesti i zbog toga više neće dopustiti da o njegovoj sudbini odlučuju strane sile ili domaći smušenjaci i bezglavnici”. “Smušenjaci i bezglavnici” bili su njegovi protukandidati Zdravko Tomac i Vlado Gotovac.
Koji tjedan poslije pripadnik Tuđmanove tjelesne straže Tomislav Brzović za vrijeme predizbornog skupa u Puli udario je Vladu Gotovca željeznom kopčom opasača po glavi i teško ga ozlijedio. Vikao je pritom: “Živio Ante Pavelić!” i prijetio nazočnima da će ih sve pobiti. Sud je Brzovića osudio na 1,5 godinu zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri mjeseca, a u vojsci je nakon šest mjeseci suspenzije vraćen na dužnost. Umjesto da osudi atentat Tuđmanov je izborni stožer tvrdio da je Gotovac “predsjednički kandidat judeomasonskoboljševičke struje u HSLS-u”; ideološka pesnica vladajućih Maja Freundlich za napad na Gotovca optužila je američke tajne službe, a HTV je atentat jedva spomenuo. Prisiljen sam zaključiti da je krug oko Tuđmana podgrijavao nasilje i da je Brzović samo slijedio trag Tuđmanova načina razmišljanja.
Valja spomenuti i Tuđmanov šovinistički odnos prema Srbima, koji, istina, nije bio povod agresiji na Hrvatsku, ali je mnoge hrvatske Srbe udaljio od hrvatskih vlasti. Valja se prisjetiti i njegove relativizacije zločina koje su počinili hrvatski vojnici.
Sve u svemu, Tuđman je hrvatskoj domovini, koju je navodno neizmjerno volio, ostavio, što se liberalnodemokratskih standarda tiče – negativni saldo. Početkom 2000. godine, kada je HDZ sišao s vlasti, Hrvatska je u ritmu približavanja euroatlantskim integracijama u nekim aspektima bila čak i iza Albanije i Makedonije. Sva sociološka istraživanja pokazivala su da je hrvatsko društvo devedesetih doživjelo tešku regresiju, ali ne samo zbog nametnutog rata.
Franjo Tuđman u naslijeđe nam je ostavio devijantni sustav vrijednosti temeljen na snažnom nacionalizmu, povratku na vrijednosti koje su suprotstavljene uređenim odnosima u građanskom društvu. Ostavio nam je i uništenu ekonomiju, jer je dao osnovne smjernice mutnoj pretvorbi i privatizaciji. Taj sustav zovemo tuđmanizam.
Političke elite, bilo one iz HDZ-a, bilo iz drugih stranaka, koje su u ovih 19 godina bile na vlasti nisu bile dovoljno snažne ili nisu smogle dovoljno hrabrosti da osude cjelokupnost tuđmanizma. Sad se vidi da je tuđmanizam, usprkos tome što su provedene mnoge reforme, usprkos tome što smo u nekim aspektima uistinu dosegli i standarde EU, ostao čvrsto ukorijenjen i u društvu i u politici. Konzervativnom revolucijom od 2012. i vladavinom Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a od 2015. tuđmanizam nas opet udara po glavi, i ostavlja nam sve svoje negativne posljedice.
Možda je banalno ponavljati, ali je gruba istina – Franjo Tuđman zaslužan je za sve ovo što danas imamo.
