VLAŠKA POSLA

ANTE TOMIĆ Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati

REUTERS

Nije to slučajno. Već drugi put u sedamdeset četiri godine naše sokolove ne puštaju u Austriju.

"Oprostite, di ste se vi uputili?", upitali su ih savezničke vlasti kod Bleiburga u svibnju četrdeset pete, kad su herojski bježali od komunističkih razbojnika. "Mi bi na zapad, sakriti se u vas", zamolili su naši. "Ne može", rekli su saveznici neljubazno.

Poglavnika su pustili jer je bio u haljini i štiklama, pokrio se velom preko usta i kreštao visokim glasom, ali ostatak vojske morao se pokunjeno vratiti odakle je došao, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Koncert Bečkih dječaka

I, evo, sada ponovno jednaka stvar. Ekipu u crnim uniformama zaustavlja austrijski granični policajac. "Vas ste se četvorica", kaže službenik pregledavajući dokumente, "zacijelo uputili na koncert Bečkih dječaka?"

"Nije, nego na misu", odgovara mu iz Golfa četvorke ustaški naivac ne kontajući ironiju. "E, da ne bi", odgovara mu Austrijanac.

"Ajmo, momci, pičite kući. Imate vi mise i u vas, u četiri u Katedrali, u pet u Majke Božje od Kamenitih vrata i u šest studentsku, kod don Bruna Stojića u Svetoj Mati Slobode na Jarunu."

Uzalud uvjeravanja naših kako im je baš lijepa liturgija na njemačkom. Austrijanci su zatvorili granicu kao da im od ustaškog teferića na Bleiburgu prijeti komunalna opasnost. Hrvatske nacionaliste zaustavili su kao uvoz goveda zaraženih slinavkom i šapom, a u domovini je na trenutak zavladala totalna zbunjenost. Pa... pa... pa... pa kako, majku mu, promucali su i predsjednica, i premijer, i ministri i biskupi.

U cijelom Saboru jedva se našlo desetak zastupnika koji su shvaćali zašto je koruška crkvena vlast zabranila zadušnicu za hrvatske fašiste, a svi su drugi zinuli u poslovičnom šoku i nevjerici.

Onda su Hrvati sabrali i uglas krenuli objašnjavati, kao što i inače čine, kako valja razlučiti pijetet za žrtve od veličanja totalitarnih ideologija, jednako kao što, na primjer, valja razdvojiti ustaški pozdrav "za dom spremni" od HOS-ova, naoko vrlo sličnog, pozdrava "za dom spremni".

Desničarski intelektualci inzistiraju na takvim osjetljivim, tananim distinkcijama. Lagano kimajući glavom, spojenih jagodica prstiju, polako, strpljivo i učeno, biranim riječima upozoravaju kad je nešto govno, a kad se, dopustite, poštovani kolega, samo pas posrao. Nevolja je, međutim, da Austrijancima sve to na jedno uho uđe, a na drugo iziđe. Govorio ti njima ili zidu, isto ti dođe.

Iz naše, hrvatske perspektive, Austrijanci su jedan rijetko glup narod. Od Gänserndorfa na krajnjem istoku do Feldkricha na zapadu, od Villacha na jugu do Gmünda na sjeveru, u cijela 83.872 kvadratna kilometra, između svih 8.823.054 stanovnika Republike Austrije nema ni jednog jedinog koji bi razumio o čemu govore Ruža Tomašić i Bruna Esih. Ne postoji Austrijanac koji bi bio do koljena takvom intelektualnom kolosu kakav je magistar pravnih znanosti Anto Đapić.

Austrijanci su jedan tako ubog narod. Narod slaboumnika kao što je Sigmund Freud, debila poput Gustava Klimta i Egona Schiela, kretena Gustava Mahlera, praznoglavog Johanna Straussa Mlađeg i još praznoglavijeg mu ćaće Johanna Straussa Starijeg, retarda Wolfganga Amadeusa Mozarta, idiota Fritza Langa, budale Ludwiga Wittgensteina, tupana Thomasa Bernharda, zvekana Roberta Musila, glupe krave Elfriede Jelinek...

Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati, jedno slavno pleme i jedna čudesna kultura čije je najpoznatije postignuće, najbolje čime smo zadužili ljudski rod, komad šarene krpe oko muškog vrata.

Mora vas uhvatiti malodušnost kad tako nešto vidite. Prosto vam dođe da sjednete na zemlju i gorko zaplačete kakvim smo neškolovanim benama okruženi.

To je po prilici jedan generalni osjećaj u domovini danas, jedno beznađe i neshvaćenost obuzelo je i političare i novinske komentatore. Na vijest da austrijske crkvene vlasti ne dopuštaju zadušnicu fašistima svi su gotovo bez ostatka zaključili kako je to žalosno, da su svi glupi, a jedino mi Hrvati pametni, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Izdvajamo