Malo je komičan napor Davora Bernardića da kroz povremene intervjue i konferencije za novinare pokuša podvaliti dojam da njegova karijera i boravak na čelu SDP-a tobože počivaju na nekakvom čvrstom svjetonazoru i čistim idejama.
Toga bi se predsjednik SDP-a zaista trebao suzdržavati, jednostavno mu ne ide za rukom niti će mu, sva je prilika, ikad krenuti.
Naravno, općenite, sve ružnije i sve paušalnije diskvalifikacije Bernardića i nekontrolirano omalovažavanje tog političara proteklih mjeseci, sad već i godina, ponekad prelazi granice dobrog ukusa i postaje kontraproduktivno za one koji to potiču. Htjelo se Bernardića na silu prikazati kao pojavu koja tobože bitno odskače od prosjeka hrvatske politike, u negativnom smislu, kao nešto dosad nezabilježeno nesposobno, kao čovjeka sasvim nedoraslog za obavljanje bilo kakve javne funkcije, kao kakvog uljeza kojega valja odmah odstraniti iz politike, bez izbora i bez dodatnih razgovora.
No Bernardić, uz sve svoje toliko očite i bolne limite, kao i uz punu svijest o tome kako se uspinjao i zbog čega se i dalje drži na nogama, na žalost, ili na njegovu sreću, nije toliko ispod hrvatskoga političkog prosjeka. Naprotiv, političke figura a la Bernardić standardna su politička roba u nas. Pa evo i funkcija političkog tajnika HDZ-a, recimo, zahtijevala bi kudikamo složeniji i napredniji profil, samo da se sposobni ljudi umjesto podobnih guraju u vrh politike.
Prema tome, Bernardić je, budimo realni i objektivni, jedan sasvim prosječan držač položaja u Hrvatskoj, i to već etabliranog položaja, onog za koji se ne treba posebno boriti niti ga inovirati i afirmirati, nego ga samo zauzeti i na njemu što je moguće dulje i postojanije balansirati i parazitirati. I to je ono što Bernardić, uz dobru pomoć sa strane, prilično uspješno radi, mora mu se priznati. Bio je već “smijenjen” čak možda i više puta od Trumpa ili Angele Merkel, a evo ga i dalje tu, sasvim mali broj mjeseci uoči europskih izbora za koje si je postavio niske ciljeve da bi ih mogao dohvatiti, a dočekat će i one parlamentarne, to je, sad se čini, sasvim očito.
Zašto? Pa zato što je politički sustav organiziran tako da i ne traži izvrsnost niti pita za kakve naročite nove ideje, prednost je dapače što manje iskakanja i pružanje što čvršćeg otpora bilo kakvim potresima i promjenama. Pustimo sad trenutačne slabe rejtinge i njihovu pouzdanost: za sve koji su zainteresirani za ostvarivanje raznih interesa preko SDP-a ključno da je, usprkos svim najavama o slomu i raskolu, SDP s neznatnim ispadanjima i dalje na okupu, a uz dodatak samo malo pameti i truda, u konstelaciji prve sljedeće veće Plenkovićeve slabosti, može se organizirati i za nešto bolji rezultat.
Bernardiću usprkos, da on tu samo statira.
E sad, ovdje postaje dosta bitno da Bernardić spozna i uvaži vlastite limite. On je naime kao kip ili neka vrsta namještaja u SDP-u podnošljiv i vjerojatno neće napraviti drastičnu dugoročnu štetu za stranku. Problem će međutim doći ako u nekom trenutku pomisli, a sad već pokazuje te znakove, da i fotelje imaju snagu govora, da ukrasi mogu razmišljati ili da porculan iz vitrine posjeduje moć uvjeravanja.
Bernardić, takav koji samo hoda, stoji i povremeno se nakašlje ili nasmije, to je za one koji su ga tamo stavili još i OK. Ali Bernardić koji non-stop nešto promišlja, koji se za nešto naglas zauzima, koji kritizira, predlaže, primjećuje... e to je već mali problem.
U zadnjem razgovoru što ga je dao Globusu Bernardić je, recimo, pokušao sebe pozicionirati kao lidera stare ljevice, onakve kakvom su ljudi navikli doživljavati SDP u proteklim desetljećima, kad je još Račan hodao po zemlji. Odabrao je za tu priliku sve one teme koje stari glasači SDP-a očekuju čuti: minimalne plaće, odnos prema Titu, škverovi radnicima, položaj LGBT zajednice, ustaški pozdravi, pozicija Crkve, prava žena i još ponešto. Jedino što sve te teze izgovorene tako paušalno i površno kako to Bernardić čini nemaju apsolutno nikakvu vrijednost.
Slično je i s Bernardićevim napadno potenciranim nasrtajima, to jest pokušajima javne emancipacije od Bandića:
“Žao mi je što su neki kolege pogazili svoje socijaldemokratske principe i otišli kod čovjeka koji je uklonio Trg maršala Tita, pomogao Željki Markić da udari na LGBT zajednicu i koji podržava HDZ u trenucima najvećih afera, a čijoj je vladi i premijeru sasvim normalna i opravdana upotreba ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’”.
Eto kako kod Bernardića sve stane u jednu, na žalost potpuno neuvjerljivu, nebitnu rečenicu koja neće prodrijeti ni do koje od skupina za koje se on tobože ovdje zauzima.
Nije sad tu presudno što Bernardić i smišljači njegovih parola ne idu ni jedan korak dalje u pokušaju da osuvremene, prilagode, osvježe, unaprijede ideje tobožnje ljevice u Hrvatskoj. Ključno je to da sve parole koje se Bernardiću stavljaju u usta da ih on onda dalje prenosi, u njegovoj izvedbi zvuče neuvjerljivo i amaterski.
To je najveći izazov za one koji se nadaju nekakvom SDP-ovu rezultatu u budućnosti. Ne unutarstranačke svađe i raskoli, ta se stvar u sekundi preokrene i zaboravi. Najveći će problem nastati ako Bernardić ostane glavni (možda i jedini?!) promotor “vrijednosti” na kojima SDP kani graditi buduće izborne pobjede.
Bernardić je jedan od tipičnih ispraznih, neautentičnih uzurpatora svjetonazora, samo jedan od ljudi u hrvatskoj politici koji žive od toga da koncentrirano prate gdje je trenutačno prazno pa onda odmah uskoče oni. Nije tu usamljen jer da jest, ne bi predsjednica države istim srcem ljubila i Nenada Bakića i Velimira Bujanca, ne bi se Milanka Opačić jednako “doma” osjećala i kod Milanovića i kod Bandića, ne bi HNS-ovcu Vrdoljaku bilo svejedno je li s HDZ-om ili SDP-om, ne bi se Petrov iste noći nudio i ljevici i desnici...
Na koncu, ne bi Bernardić ispadao Bandiću iz džepa a onda ga stalno nešto, reda-radi kritizirao.