Hrvatska je premala za dva HDZ-a i najmanje trideset izazivača, s tim da dok ovo pišemo još barem dvoje ljudi sigurno razmišlja kako su baš oni, ili njihovi najbliži rođaci, idealni za nove vođe hrvatskog političkog preokreta.
Zbunjivanje birača nastavlja se i čak doživljava nevjerojatno ubrzanje kako se približavaju europski izbori, za koje mnogi vjeruju da je to taj trenutak u politici kad će doći do velikih potresa i promjena, prije svega u HDZ-u i SDP-u, iako nema nijednog stvarnog argumenta niti signala da će se išta naročito promijeniti. U tom programiranom zavaravanju glasača tobožnjim novim, prijelomnim opcijama zdušno sudjeluju najrazličitiji mogući interesni krugovi: jedni u tome vide dobar pritisak na aktualno vodstvo HDZ-a i Vladu, drugi misle da je došao trenutak da se do kraja zatuče SDP, treći se nadaju da će ispucavanjem što više novih imena (čak ne pretjerano novih) otupjeti oštricu Živog zida, a ostali bi se tu samo prikopčali, s ponešto savjeta i novca za kampanje i živom vjerom da će im se to kasnije na neki način vratiti.
U forsiranju uvjerenja kako je promjena u Hrvatskoj moguća isključivo ako dođe izvan starih, dominantnih stranaka HDZ-a i SDP-a polazi se od različitih površnih pretpostavki, od koji su jedne floskule, druge predrasude, a treće namjerne izmišljotine. Sve se uglavnom svode na romantičarsko razmišljanje, na koje ipak nasjeda relativno mali broj glasača, i to uglavnom onih koji kampanjski izlaze na izbore, ovisno o raspoloženju i drugim obavezama, a to je vjerovanje da je za razbijanje sustava koji se betonirao desetljećima, u lijepom dogovoru političkih struktura iza kojih je uvijek stajala golema većina glasača, da je za to dovoljno neko novo, navodno neuvezano lice, koje krasno govori i s kojim se oni uglavnom slažu.
No to je naravno daleko od istine.
Većina glasača svjesna je, ili barem podsvjesna, kako će se ovakav kompliciran, klijentelistički sustav početi mijenjati (ako ikad do toga dođe) ili pod najezdom neke strašne populističke kamarile (koja nema lijepo lice Dalije Orešković) ili, što je i dalje teško zamisliti, voljom i naporom novih generacija tih istih naopako postavljenih struktura.
Propaganda “trećeg puta” zvuči lijepo u teoriji, ali ima ugrađenu pogrešku: ta je promidžba jednostavno slijepa pred činjenicom da HDZ i SDP još nisu propali (a niti neće), a da s druge strane i dalje tinja antisistemski plamen Živog zida čije mehanizme rasta i samoodržavanja mnogi ne razumiju, ali to što ga oni ne shvaćaju ne umanjuje mu ni snagu ni prodornost, dapače. Vjernici trećeg puta koji zaista misle da će se u dogledno vrijeme stvoriti nešto što će onako “na finjaka”, “lake šale” preskočiti i HDZ i SDP i Živi zid krivi su za niz takvih istih promašaja dosad.
Oni stalno načelno grintaju da Hrvatska treba jakog lidera koji će artikulirati lijevo liberalne vrijednosti, beskompromisnog vođu koji će razbijati sustav, neviđenog reformatora koji se neće bojati “bolnih rezova”, nekoga novog, svježeg, neopterećenog. Pritom niti žele promjene koji bi im značajno promijenile navike niti bi te navodno priželjkivane promjene znali opisati. Tobože takvi, “perspektivni reformatori”, izmjenjuju se i guraju po centru političkog spektra već desetljećima i ništa važno nisu napravili: dapače, mnoge su takve opcije, poput HSLS-a ili HNS-a, karikaturalno završile kao privjesci svake vlasti, kao puke političke zakrpe u nestajanju.
S iskustvom tolikog crnog niza već propalih trećih putova, takvih koji će “zauvijek promijeniti i protresti Hrvatsku”, ljudi koji svejedno pristaju predvoditi uvijek nove i nove pokušaje, s gotovo identičnim matricama, u paničnoj su potrazi za preostalim glasačima koji još vjeruju u dogmu trećeg puta. No taj se prostor stalno sužava u korist onih koji, za razliku od trećeputaša, ili obećavaju “stabilnost” poput Plenkovića ili tvrde da će doslovno gaziti po ovom već postojećem putu (Živi zid). Oni koji još žele hodati trećim putem, to su tek rijetki šetači, rekreativci.
Zbog problema nedohvaćanja dovoljnog broja simpatizera, trećeputaši upadaju u džepove ozbiljne panike pa tako recimo oni koji se tobože kandidiraju iz pozicije boraca za veće poštivanje zakona najednom završe u krajnosti promocije prijekih sudova, kao na primjer Mislav Kolakušić koji bi, kaže, plijenio imovinu i prije pravomoćnih sudskih presuda.
Najveći problem s tim novim vođama, kao uostalom i sa starim političarima, jest što ih brzina novih medija i interaktivnost građana prisile da brzo pokažu slabosti, da začas razotkriju rupe i da se u ranoj fazi političke utrke naslute njihovi pravi motivi koji su uglavnom puno manje idealistički, a daleko više proizlaze iz različitih frustracija, revanšističkih nagona, posljedica su neumjerenih ambicija koje nisu do kraja realizirane, a imaju najmanje veze s vizijom, idejom i idealizmom.
Dodatna je zabluda da je prirodno i najplodnije tlo za tu treću opciju i dalje uglavnom na lijevo liberalnom spektru političke scene. To se tvrdi na osnovi uvjerenja da SDP nestaje i da glasači vape za novim SDP-om, ali ni za jedno ni za drugo nema naročitih potvrda, izuzmemo li ogorčenje Bernardićem kao trenutačnim vođom SDP-a. Pa već taj tužni niz nerealiziranih novih lidera na ljevici i lijevom centru pokazuje da su to nategnute teze i očekivanja te da na tom terenu nema dovoljno kruha za izazivače. Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek samo su zadnji primjeri koliko je taj posao jalov, a Mislav Kolakušić i Dalija Orešković zasad pokazuju znakove da bi lako mogli ponoviti sve njihove pogreške: previše improvizacija, puno znakova ogorčenosti, negativnih emocija, premalo novih, uvjerljivih misli i ideja i preveliko oslanjanje na klimavu ideju da su karte za njihov politički show već odavno rasprodane i da se samo čeka znak za početak predstave.
No dok oni tako improviziraju na razini glumačkih družina sa slabim dotacijama, na Broadwayu hrvatske politike, tamo gdje se isti mjuzikli pred prepunim gledalištima uspješno repriziraju već evo 28 godina, tamo nema znakova umora.
Naprotiv, čak i oni koji djeluju najiscrpljenije, poput recimo Bandića, svejedno i dalje neumorno obavljaju poslove u korist opstanka starog sustava. Bandić recimo gradi ozbiljnu karantenu, nešto poput dubrovačkih Lazareta, u kojoj skuplja onemoćale iz SDP-a i sa strane da ih može ubaciti natrag u igru, čim se malo oporave. Slično se radi i u HDZ-u i u SDP-u (bez obzira na faktor Bernardić), a o Živom zidu da i ne govorimo.
U usporedbi s tim, aktivnosti trećeg puta djeluju kao igraonica.
Zato i izostaje značajnija reakcija javnosti: građani nisu osobito željni stotinu i treće, treće opcije. Ono što bi većina željela jest odgovorna, pristojna, nepopulistička i antiklijentelistička vlast, a to je bitka koja se ne može iznijeti iz salona nego ili sustava ili, na žalost, s ulice.