Druže Tomiću, treba znati pa tek onda pisati, a svakako kretati se…
Kažu da se s medicinskog stanovišta opsesivno-kompulzivni kompleks teško liječi. S političkog zasigurno. Treba imati beskrajnu frustraciju i nimalo znanja iz političke povijesti da se spomen na posljednji razgovor s predsjednikom Tuđmanom, o tome što će biti s njegovom političkom ostavštinom, automatski shvati kao vrhunski dokaz njegove “nenormalne feudalne diktature”, da sažmem glavnu tezu druga Ante Tomića u Jutarnjem listu od 15. veljače, ali i tezu još ponekog od ovdašnjih samozvanih sveznadara koji se, očigledno, svakog jutra bude s jednom mišlju: koga napasti, kako ocrniti, gdje posijati sjeme zluradosti i cinizma, što obezvrijediti i što uništiti.
Da sam razgovarao s Titom, kojemu je nedvojbeno ista misao o nasljedstvu prolazila glavom u predsmrtnim danima, za druga Tomića vjerojatno ne bi bilo problema. Da sam razgovarao s kancelarom Kohlom u njegovim posljednjim danima i da mi je rekao da se nada kako će njegova, već javno promovirana, “mala djevojčica” Angela postati “Mutti”, kancelarka Merkel, da li bi i to bio krunski dokaz da je Kohl doživljavao Njemačku kao svoje feudalno leno i odustao od demokracije? Da sam razgovarao s De Gaulleom…
Tko išta zna o političkoj povijesti, ne postavlja takva pitanja i ne skače da opet iznova otkrije svoje opsesivni medicinski i politički kompleks. Zaslijepljena mržnja nikada i nikako nije saveznik objektivnosti i istine… pa stoga i ne zaslužuje “drugi dio” istine o tom razgovoru s Vange, jer bi se to, zasigurno, u novoj verziji “jumpy” reakcije, shvatilo kao naknadni obrambeni alibi jednog običnog “dvorjanina”. Prešutio sam Tuđmanove ocjene o desecima vodećih političkih ličnosti s hrvatske političke scene, prešutio sam i zauvijek ću prešutjeti što je rekao i kako je ocjenjivao Mesića, Račana, Budišu, Šeksa, Sanadera… upravo zato da se izmaknem i ne pridonosim onome do čega je drugu Tomiću najviše stalo i što stalno dokazuje: neprestano potpirivanje zavada i podjela u ovom društvu.
Ali, da drugu Tomiću, i tolikim drugima, uključujući i mnoge Tuđmanove stranačke kolege, pokažem koliko je Tuđman bio samouvjereni narcisoidni i samodopadni feudalni diktator dodat ću da je, na kraju tog razgovora, bez ikakva znaka ljutnje, neslaganja ili odbojnosti, zaključio kako među svim tim ličnostima koje je odmjeravao, ocjenjivao i opisivao, “možda jedino Ivica Račan ozbiljno zna kako stvarno funkcionira politika”.
Tako, sad se drug Tomić može čuditi jednako kao i mnogi na desnom polu hrvatskog političkog klatna!
Riječ je o ozbiljnim pitanjima, jer nije riječ ni o drugu Tomiću niti o drugim pacijentima s opsesivnim frustracijama u svezi Hrvatske i Tuđmana, već o samoj naravi odnosa spram ove države i ovog društva. Ozbiljni poznavatelji političke povijesti “funkcioniranja politike” znaju da u tim pitanjima ništa nije i ne smije biti olako shvaćeno, korišteno za trapava prepucavanja, prepušteno kafić-narativu.
Naravno, u demokraciji je sveto pravo pojedinca na vlastito mišljenje ali, ne znam zašto, ta trajna pamfletistička tomićevština u našem javnom prostoru silno me podsjeća na odgovor učitelja u osnovnoj školi kada, na satu gramatike, učenik iznenada pita: Što je to demokracija? Učitelj iskoristi prigodu da su baš svladavali aktivne i pasivne glagole: to je kao i kod glagola, recimo, u demokraciji svatko ima pravo da se kreće i da bude…!
Ništa osobno, naravno. Jer, problem nije drug Tomić niti opsjednutost cijelih odreda istomišljenika da dokažu kako je u razdoblju predsjednika Tuđmana vladala mračna diktatura i kako su bila pogašena sva svjetla demokracije. Uzgred, otkako su svjetla upaljena, svi smo svjedoci kako Hrvatska stalno napreduje, cvjeta, razvija se, postaje sretnom i blagotvornom zemljom, idilom… dok se narod sve više pita ima li pilota u avionu i dok mudri ljudi govore o “leadership vakuumu”, pri čemu vodstvo, da pojasnim drugu Tomiću, ne znači krah demokracije. Osim ako je on, kao i mnogi iz te sekte nadmenih sveznadara, ostao na onoj razini kad je leadership doista bila vladavina jednog čovjeka. Premda, poznavatelji političke povijesti i tu bi se klonili ostrašćenih i jednoznačnih ocjena.
U stvarnosti, u osvrtu unazad, na sad već gotovo trideset godina samostalnosti, nema dvojbe da smo svjedoci silnih oscilacija, uspona i padova. To je problem, druže Tomić. Taj se problem - sposobnost upravljanja vlastitom zemljom i sposobnost uspostave nove paradigme nacionalnog identiteta - ne može ni riješiti niti prevladati zajedljivim dosjetkama niti stalnim održavanjem podjela i sukoba.
Razumijem da se drugu Tomiću i mnogim drugim ljudima u ovoj zemlji promijenila životna i idejna matrica, jer se s povijesnim promjenama u Europi promijenila milijunima ljudi od Baltika do Mađarske… premda ne vidim da njihove zemlje gube vrijeme na neprekidne manipulativne rasprave o prošlosti i na sukobljavanje nasljednika dviju ionako propalih ideologija, još manje razumijem otkud nagon da se svoje matrice, promjenama usprkos, nameću drugima koristeći demokraciju koje, eto, nema.
Koja zemlja može graditi budućnost na stalnom održavanju ideološke i političke netrpeljivosti? Od Bosne do Ukrajine, od Venezuele, do Nigerije? Upravo je predsjednik Tuđman prvi javno progovorio o potrebi nadvladavanja neproglašenog idejnoga “građanskog rata” i podjela u našem društvu. Reakcija? Od teza o miješanju kostiju do “mi ili oni” strategije, koja je, u jednom nevjerojatnom i znakovitom slučaju, radi očuvanja vlasti, završila veličanjem samog Tuđmana!?
Košmar, druže Tomiću, košmar koji i vi održavate i podržavate. Udri slijeva, razjari desno, pri tome dobro zaradi, eto jedinog sažetka ukupne slike. Povijest će zaboraviti stranke i imena političara, naših se novinskih dosjetki i polemika nitko neće sjećati, ali će povijest pitati kako može napredovati zemlja zavađenih krajnost. Kada uokolo traje neobjavljeni Treći svjetski rat s neslućenim ugrozama po sigurnost i opstanak cijelih država i kad to, na domaćoj sceni, izaziva strašne posljedice: jedini rezultat te potpirivane polarizacije zapravo su, s jedne strane apatija, s druge agresija.
Pristojna građanska liberalna intelektualna i tolerantna Hrvatska se povukla, tek sporadični pokušaji da se održi kormilo između tih ekstrema, kojima se sad dodaju i samozvani spasitelji populističkih parola, a s druge strane rastuća agresija, netrpeljivost, rastrojstvo i zastrašujuće širenje nasilja u društvu. Jaja na spomenike ne padaju sama od sebe, natječaji za rušenje vlastite povijesti nisu otvoreni sami od sebe i moguće imaju pozadinu ozbiljniju od piskaranja nadmenih samozvanaca. Gdje nema novih parola, urlaju se stare.
To je problem, druže Tomiću. I ne samo vaš. Samodopadno piskaranje dosjetki, utvaranje da itko posjeduje monopol na istinu i, u osnovi, stalno podržavanje podjela, polarizacije i društvena rastrojstva nije nimalo bezazleno kako se čini iz kafić-rakursa - naprotiv, na pozadini zastrašujućeg i prijetećeg međunarodnog razvoja, ono obnavlja društveno stanje Hrvatske uoči Drugog svjetskog rata… s time da pristojan građanin više i ne zna gdje je Kupa, a i čamac je izbušen. I zasigurno ga nije izbušio Tuđman.
Znam da ne može svaki novinar i svaki pisac i svaki scenarist biti ozbiljan političar, nekmoli državnik. Ali, može biti trezven, može biti objektivan, može odabrati da piše o onome u što se razumije, može biti odgovoran. I može odabrati da se ne vrti u prošlosti, da se kreće, da ne bude…