Franjo Tuđman imao je rijetko uspješan život, mnogo je stekao i po svojoj smrti ostavio najmilijima. Nacionaliziranu židovsku vilu u Nazorovoj ulici, znatnu deviznu ušteđevinu za koju je vrhovni sudac utvrdio da nije imovina i koješta drugo vrijedno je Tuđman ostavio iza sebe, a otprije nekoliko dana doznali smo kako je, valjda samo previdom javnog bilježnika, najvredniji dio njegova nasljeđa ostao izvan oporuke.
“Hido, kome da ostavim Hrvatsku?” upitao je kratko prije smrti na Brijunima Hidu Biščevića, pouzdanog partijskog komentatora koji je svim vlastima bio dobar, a Biščević mu na to ništa umno nije znao kazati, kako Biščević, ni inače, nije neki umnik Prije tjedan dana osvrnuo sam se na šaljivi slučaj, i na Tuđmana koji je, neskroman kakvim ga je dragi Bog dao, smatrao da on nekome ostavlja Hrvatsku, i na Biščevića, koji nema političkog znanja ili hrabrosti da mu se suprotstavi, da oprezno i izokola upozori poremećenog diktatora kako se može nasljeđivati kuća, stan, oranica, vinograd ili šuma, ali kako je cijela država, sve od Konavala do Iloka, ipak nešto prevelika nekretnina da bi je nekome ostavio.
To je krajnje čudnovata zamisao u našem dijelu svijeta, gdje vladaju pravila građanske demokracije i vlast se odlučuje na slobodnim izborima na ograničeno vrijeme. To se nigdje u zapadnoj civilizaciji ne čini. Smiješno je i zamisliti da se u Bijeloj kući ikad dogodilo nešto nalik brijunskom razgovoru Tuđmana i Biščevića. Da je Barack Obama potkraj mandata, u ljeto 2016. pozvao na ručak glavnog urednika Washington Posta Martina Barona i upitao ga: “Marty, goddamnit, kome da ostavim Sjedinjene Američke Države?”, ovaj bi raskolačio oči i zinuo. Vjerojatno najveći novinski urednik našeg vremena bio bi zgranut predsjednikovim fantazijama o svemoći, pa i uvrijeđen i ljut da predsjednik uzima ovlasti koje mu ne pripadaju, zaobilazeći demokratski poredak i volju američkih građana.
Hido Biščević
Hido Biščević nije nažalost u intelektualnoj i moralnoj kategoriji Martina Barona. On je zapravo i za naše hrvatske, provincijske prilike dosta uboga pojava. Lukavi konformist koji je desetljećima pisao dosadne komentare što se nikome moćnome nikad nisu zamjerili, beskrajne nizove praznih, beživotnih rečenica kakve su mogle impresionirati samo Franju Tuđmana, autora jednako praznih i beživotnih “Bespuća povijesnih zbiljnosti”. Jedan je takav tekst napisao i odgovarajući meni, a da u hrpi od četiri i po hiljade riječi, baš ništa spomena vrijedno nije rekao. Srž rasprave spomenuo je samo u uvodu, usputno, ozbiljnije ne braneći svoju klimavu poziciju, i nastavio unedogled ni o čemu, Markove konake o teškim prilikama o domovini.
Hido Biščević jednaku bezvezariju mogao je napisati o bilo čemu, u polemici sa mnom, u zborniku radova o pristupanju Hrvatske NATO-u, kao predgovor memoarske knjige Zdravka Tomca, ili kao redakcijski uvodnik na izlaganje Vladimira Bakarića. Taj je tekst, s manjim, jedva primjetnim izmjenama, mogao izaći 2018. kao i 1977. Vrijeme u ovom slučaju ne igra baš nikakvu ulogu. Napokon, o razgovoru s Tuđmanom ispovjedio se istom 20 godina poslije, a i tada, po vlastitom priznanju, nepotpuno. “Prešutio sam i zauvijek ću prešutjeti”, piše on ponosno, a ja ga u tome zapravo podržavam. Biščević i treba govoriti što manje. Pametniji je kad šuti.
Pouzdanom partijskom komentatoru koji je svim vlastima bio dobar ozbiljnije bih zamjerio samo jednu stvar. Ispunjava me nelagodom kad mi se obraća s “druže Tomiću”. Imenica “drug” meni je veoma draga i često je koristim. Imam mnogo drugarica i drugova, koji su pošteni, pametni i hrabri. Hido Biščević ne ispunjava nijedan od nabrojanih uvjeta. Niti ja njega smatram drugom niti dozvoljavam da on mene tako zove.