TVRDOGLAVE ČINJENICE

ČEMU NAS JE NAUČILA 2018. GODINA U EUROPI Ključna riječ kojom bi se ovogodišnji događaji na Starom kontinentu mogli opisati jest “nestabilnost”

French ambulance drivers block traffic during a protest demonstrartion near the National Assembly in Paris, December 3, 2018. REUTERS/Gonzalo Fuentes
REUTERS

Kako će se pamtiti 2018. godina u analima europske političke historiografije? Ključna riječ kojom bi se ovogodišnji događaji u Europi mogli opisati jest “nestabilnost”. Dapače, od olovnih 70-ih naovamo vjerojatno nije zabilježena godina u kojoj su sve velike države Starog kontinenta bile istovremeno pogođene tektonskim podrhtavanjima u svojim političkim sustavima.

Kod Velike Britanije taj disruptivni element zove se Brexit - katastrofalno vođen proces izlaska iz Europske unije, utemeljen na užarenim strastima birača i nerealnim obećanjima političara već sada je rezultirao nacionalnom frustracijom i radikalizacijom političkog diskursa, a dugoročno možda dovede i do teritorijalnog rastakanja zemlje.

U Francuskoj je, pak, novoizabrani predsjednik Emmanuel Macron u svoj mandat krenuo s velikim planovima reformi na domaćem i europskom planu, samo da bi se vrlo brzo nasukao na tvrdim hridima otpora javnog mnijenja. Najnoviji slučaj, gdje je nakon višednevnih nasilnih nereda i sukoba prosvjednika s pariškom policijom odustao od najavljenog povećanja poreza na benzin, samo će osnažiti Macronove protivnike, srušiti mu rejting i minimalizirati njegov politički potencijal. Sve glasnije se spominje i mogućnost prijevremenih izbora.

U Italiji, pak, na vlast se popela čudnovata koalicija antisistemskih populista i nekadašnjih desnih regionalnih separatista, koja je odmah otvorila bojno polje prema Bruxellesu i financijskim pravilima Europske unije. Globalna tržišta, dakako, tu su operaciju trenutačno valorizirala povećanjem kamatnih stopa, što je ozbiljan udar na tamošnji prezaduženi bankarski sektor koji mnogi sada smatraju glavnim izvorom rizika za stabilnost Unije. Dakako, padnu li talijanske banke, past će i vlada, a zemlja vjerojatno kliznuti u kaos.

A onda je tu i Njemačka, donedavna oaza europske političke i svake druge stabilnosti, koja je veći dio godine funkcionirala u ritmu periodičkih udara na dugogodišnju kancelarku Angelu Merkel, koliko iz neprijateljskih, toliko i iz savezničkih redova. Nova radikalna desnica ostvarila je ozbiljan probitak na lokalnim izborima, da bi onda premijerka objavila kako se više neće kandidirati za šeficu stranke i prvu osobu izvršne vlasti.

Počela je borba za sukcesiju, a kako predviđenog pobjednika još nema, Nijemci su suočeni s neizvjesnošću. U takvoj neizvjesnosti gotovo dvije godine bili su Španjolci, gdje parlamentarne stranke nisu uspijevale formirati većinu. Na koncu je kao premijer s manjinskom vladom izniknuo socijalist Pedro Sanchez, inače prvi predsjednik španjolske vlade koji nije pobijedio na izborima, pa čak niti izabran u parlament. I ta krhka stabilnost uskoro će biti na kušnji izglasavanja proračuna, a neki analitičari procjenjuju da bi Sanchez mogao isprovocirati i prijevremene izbore. A izbori su uvijek neizvjesnost...

Imajući na umu ove trendove, zanimljivo je analizirati situaciju u Hrvatskoj. Aktualna Vlada Andreja Plenkovića na vlast je stigla na krilatici “stabilnosti”, opravdano ciljajući na zasićenost birača eksperimentima i histerijom nastalom u prethodnom mandatu Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka. Iako se u dobrom dijelu dosadašnjeg Plenkovićeva mandata ta “stabilnost” činila poprilično iluzornom, čini se da je šef HDZ-a na dobrom putu da postigne konsolidaciju vlasti kakva je u hrvatskoj demokratskoj tradiciji gotovo bez presedana. Polako, ali sigurno Plenković se rješava tereta konzervativne desnice.

Prvo je odrezao Most, onda kroz aferu SMS oslabio unutarstranačku oporbu utjelovljenu u liku Milijana Brkića, a sada je i na dobrom putu da potpuno imobilizira Pantovčak i Kolindu Grabar-Kitarović kao jedinu potencijalnu točku okupljanja mangupa iz vlastitih redova. Radikalna desnica, dakle, sve je dalje od mogućnosti da zavlada u HDZ-u, što je opet usmjerava prema njezinu prirodnom staništu na margini. Tradicionalno glavna oporbena stranka je, pak, ruinirana i rastrgana unutarnjim borbama, pa je sada realna mogućnost da najpopularnija opozicijska opcija postane Živi zid, što će dodatno učvrstiti dojam o Plenkovićevu HDZ-u kao jedinoj probavljivoj ponudi na nacionalnom političkom meniju. Pri tome, premijeru u korist ide i osnivanje novih lijevih opcija, čija brojnost mrvi glasove na tom dijelu biračkog tijela i komplicira eventualno stvaranje jedinstvenog oporbenog bloka. U takvim okolnostima HDZ ima de facto slobodne ruke da ponovno uspostavlja kontrolu nad svim segmentima javnog sektora, od državnih poduzeća, preko pravosuđa do institucija.

Stabilnost, barem ona tumačena kao monolitnost stranačko/ideoloških društvenih upravljačkih struktura, u Hrvatskoj je, dakle, postignuta, misija je završena, operacija je uspjela, pacijent i dalje umire ili, u najboljem slučaju, emigrira u države s visokim stupnjem političke nestabilnosti. Poanta je, stoga, jasna. Niti je politička stabilnost vrhunaravni cilj društvenog djelovanja, niti je ona ikakva garancija društvenog progresa. Europska 2018. nas uči da su najpouzdaniji garant napretka kvalitetne državne insitucije i široko polje individualnih sloboda koje one štite. Plenković je na dobrom putu da ispuni obećanje o stabilnosti. Sada je vrijeme da se počnemo pitati kolika je cijena za to plaćena...

Izdvajamo