Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, takozvani Haaški sud, primio je 14. studenoga ove godine nagradu za “izuzetna dostignuća u ostvarivanju pravde”. Priznanje s kojim je Haaški sud nakon 24 godine trebao zatvoriti vrata, završiti s radom i otići u povijest, dodijelio im je tek osnovani Međunarodni institut za izvrsnost u pravosuđu.
Nisu prošla ni dva tjedna od suspektnog priznanja, da bi haaškim činovnicima s pravničkim titulama vlastito licemjerje eksplodiralo u lice. Čovjek koji se 2004. godine dobrovoljno predao i otišao u Haag, potom dvije godine čekao na početak suđenja, a do izricanja pravomoćne presude punih 11 godina, oduzeo si je život usred sudnice prilikom izricanja međunarodnog pravorijeka. Slobodan Praljak, bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a, čuvši da je žalbeno vijeće potvrdilo prvostupanjsku kaznu kojom je za ratne zločine osuđen na 20 godina zatvora, uzviknuo je da on nije ratni zločinac, da ne prihvaća presudu i pred uključenim kamerama i u izravnom TV prijenosu popio otrov i sam si presudio. Toliko o haaškim dostignućima u ostvarivanju pravde.
Haaški sud će u povijesti biti zapamćen kao međunarodni sud za ratne zločine koji je rekorder po duljini zasjedanja - iza sebe ima 10.800 dana suđenja i 2,5 milijuna stranica transkripata sudskih postupaka, ali nije uspio osuditi najvećeg zločinca, začetnika i glavnog provoditelja oružane agresije na prostoru bivše Jugoslavije, Slobodana Miloševića. Imali su ga na optuženičkoj klupi, ali su mu toliko dugo i traljavo sudili da je umro prije nego što je dočekao pravdu.
Ni nakon Miloševićeve smrti Haaški sud nije smatrao shodnim osuditi njegovu politiku, ideju stvaranja Velike Srbije, zbog koje je uz pomoć bivše JNA izvršena agresija na Hrvatsku, na BiH, te otvoren oružani sukob na Kosovu. U presudama glavnim krivcima za zločine i genocid u BiH, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, amnestirani su Milošević i cijeli njegov politički, vojni i paravojni aparat kojim je pokrenuo i vodio ratove u Hrvatskoj i BiH. Za zločine počinjene u Hrvatskoj Mladić čak nije ni odgovarao.
Takav stav Haaškog suda prema Miloševiću i srpskoj agresiji je kao da se u Nürnbergu kroz presude načelniku stožera njemačke vojske i ministrima relativiziralo ulogu Adolfa Hitlera u Drugom svjetskom ratu, a Himmlera i Goebbelsa dijelom amnestiralo.
Doduše, suđenja u Nürnbergu i Tokiju poznavala su samo pobjedničku pravdu. Sudilo se nacistima za strahovite zločine koje su počinili. Pravda koju su im krojili saveznici nakon pobjede nad fašizmom bila je jednostrana. Razaranja njemačkih gradova, stradavanja civila pod savezničkim bombama, masovna silovanja Njemica nakon ulaska Crvene armije u Berlin nije se ni spominjalo. A kamo li da bi se nekome zbog toga sudilo.
Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije trebao je biti veliki iskorak u izgradnji poštenijeg međunarodnog prava. U startu se pristupilo zločinu s pozicije žrtve. Dakle, ako je počinjen, za njega onaj tko je odgovoran mora biti kažnjen, neovisno o tome spada li u agresora ili žrtvu agresije. S ovom premisom Haaški sud je trebao iskrojiti pravdu za ratove na prostoru bivše Jugoslavije i biti uvertira u pravila po kojima će funkcionirati Stalni međunarodni sud za ratne zločine osnovan Rimskim statutom.
Dio hrvatske političke i šire javnosti prilično se ohladio po pitanju ideje Haaškog suda kada su podignute prve optužnice, a na njima se našla hrvatska imena (u početku su to bili Hrvati iz BiH), dok je drugi dio ustrajao u potpori sudu vjerujući u načelo pravednosti i njegov doprinos u pozitivnom razvoju međunarodnog prava.
Međutim, faktor vrijeme sve je više davao za pravo prvoj kategoriji. Sud je sve više ispunjavao političke ciljeve, a istodobno se udaljavao od pravde, ali i prava. Statut Haaškog suda se stalno u hodu dorađivao, a tako i pravni standardi po kojima su se vodili postupci. Nadograđivali su se i mijenjali prilagođavajući se potrebama pojedinog slučaja.
Formulacija udruženog zločinačkog poduhvata koju je Tužiteljstvo Haaškog suda prigrlilo u njenom najširem mogućem tumačenju usvojena je u trenutku kada su shvatili da su potrošili ogromna sredstva i jako puno vremena, a optužili malo krupnih zvjerki. Široko postavljena formulacija udruženog zločinačkog poduhvata tužiteljstvu je bila vrlo primjenjiva jer su pod nju mogli podvesti svakoga kome nisu mogli dokazati konkretna djela, a postojali su (uglavnom politički) razlozi da im se sudi.
Ta je formulacija egzistirala u optužnici protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača. U nedostatku krupnih zvjerki iz Hrvatske (pokojni predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak protiv kojih se pripremala optužnica su umrli), trebalo je nešto iskonstruirati. Pravno se posegnulo za udruženim zločinčakim poduhvatom, a Gotovina je svojim bijegom tadašnjoj tužiteljici Carli Del Ponte pomogao da medijski njegovu ulogu u ratnim zločinima napumpa do neviđenih razmjera. Što je većeg zločinca lovila, to je bila važnija kao tužiteljica, a istodobno je i politički pritisak na Hrvatsku i odgađanje da ju se primi u EU bio opravdaniji.
Manipulacije institutom udruženog zločinačkog poduhvata, kao i brojne druge nedosljednosti u radu Haaškog suda dovele su do toga da mu nitko s prostora bivše Jugoslavije ne vjeruje i da se ni jedna odluka u potpunosti ne prihvaća. Umjesto da nakon rata donese mir i otrežnjenje na ove prostore, Haaški sud je samo raspirio nepovjerenje i nacionalizam koji je u izvorištu sveg zla.
Umjesto da bude korak prema izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta, Haaški sud se pretvorio u suprotnost svoje ideje. Najgore je prošla BiH, i to u velikoj mjeri zahvaljujući međunarodnoj politici. Priznanje Republike Srpske značilo je valorizaciju osvajanja teritorija i etničkog čišćenja. A iz toga proizlazi sve drugo. Hrvati su protjerani s velikog prostora BiH na kojem je formirana nacionalistička tvorevina Republike Srpska, a oni koji su ostali u BiH žive u Federaciji koja nije ništa drugo nego prostor nastavka sukoba preostala dva naroda, Bošnjaka i Hrvata. Oružani rat nastavljen je političkim sredstvima, i to uz asistenciju međunarodne zajednice.