PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Umjesto na put oko svijeta u ovo vrijeme može se krenuti i na put oko svog kvarta

Tako se i Mata, kvartovski mješanac, i ja svaki dan veselimo platanama u Marmontovoj aleji i špartanju pokraj Kupe

Danas, kad je rizično biti putnik, mnogi se turisti i neće osjećati najbolje. Cijelo će vrijeme puta žaliti što nisu ostali kući, u strahu od infekcije. A mogli su ostati.

Turist se može biti i u vlastitom kvartu. Koliko, zapravo, poznajemo svoju neposrednu okolinu, obično nas se ne pita poslije osnovne škole. Podrazumijeva se da je poznajemo. Ljudi u stvarnosti, većina, o tome međutim nemaju pojma. Radije maštaju o dalekim krajevima, o sjedanju za volan, negoli da znaju gdje i u čemu žive i, možda eto, uživaju.

Dubovac, moj kvart, stariji je od Karlovca, austrijske tvrđe sagrađene na nedalekom poplavnom tlu 1579., kod ušća Korane u Kupu, kao inženjerski pothvat prvog reda.

Nad tim ušćem stoljećima je dominirala gradina Dubovac, podignuta prije 13. stoljeća, u doba navale s istoka nikad nije pala u ruke Turcima, među vlasnicima najdublji su trag ostavili Frankopani i Zrinski. Uz crkve, niklo je i trgovište, a djeca se u našem kvartu šalju u školu evo gotovo petsto godina: pouzdano znamo da je prvu otvorio svećenički pripravnik, žakan (đakon) Ivan godine 1553.

Podno gradine istočno teče Kupa, sa zapada se diže brdo Strmac, a među njima dvije povijesne ceste, najglasovitija u Carevini do Jadrana, Lujzijana, dovršena 1811., i još mnogo starija, Karolina, dovršena 1732.

Kvartovski mješanac Mata i ja svaki se dan veselimo susretu s golemim platanama u Marmontovoj aleji, izvoru Lujzijane, koju je Napoleonov maršal Auguste Marmont dao zasaditi prije više od dvjesto godina. Špartamo niz nju kojih osamsto metara, sve do Šporerove kuće (kasnijeg župnog dvora), gdje se rodio Franjo Šporer (1806. - 1865.), znamenit pionir šumarstva, izumitelj dendrometra, sprave korisne danas cijelom svijetu, kojom se mjeri visina, jačina i obujam debala.

Gdje platane minu, još stotinu metara na sjever, poslije ubave grkokatoličke crkve, stoji kuća obitelji Pfeffer. Leo Pfeffer bijaše sudac-tužitelj Gavrilu Principu i drugim atentatorima na austro-ugarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, godine 1914. Među prvim koracima što ih je bio poduzeo - naručio je psihijatrijsko vještačenje atentatora, koji, mlađi od 21 godinu, nisu ni mogli biti osuđeni na smrtnu kaznu. Toliko je eto ta carevina bila ispred, što se kaže, svojeg vremena.

Potom skrenemo ka Kupi, gdje caruju vrbe, jablanovi, pokoja murva te se jate patke, slijeću čaplje, plivaju dabrovi, a katkad se stvori nad vodom izmaglica finija od paučine što prigušuje presliku olovnog neba…

Na toj obali sanjarili su jednako i mlad učitelj Ivan, mlad izumitelj Šporer i ostarjeli, odbačeni Leo Pfeffer, a još sad kao da hodi Đorđe Petrović (1933. - 2015.), najbolji naš akvarelist (kao što je i Josip Vaništa crtač!), koji je u Kupi pronašao ljepoticu stoljeća.

Tagovi

Izdvajamo