Subota 7. travnja
Ako ljudima ponudimo sadržaje koji ih inače privlače u gradovima, živjeti u ruralnom području postat će izbor, a ne nužda, rekao je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić prilikom predstavljanja velikog ulaganja novca iz fondova EU u gradnju vrtića u ruralnim sredinama. Namjera je plemenita, ali logika promašena. Ne sele se ljudi sa sela u grad zbog brojnih “sadržaja”, nego ponajviše zbog ekonomskih razloga. Ako nema posla, nema ni ljudi. A ako ima ekonomske aktivnosti, onda ima i sadržaja. A sadržajnu infrastrukturu - vrtiće, škole, kina, vatrogasne domove - netko treba održavati, netko u njima treba raditi. Oprez: taj račun neće pokriti Bruxelles.
Nedjelja 8. travnja
Ministar državne imovine Goran Marić obvezao se ove godine aktivacijom državne imovine proračunu uprihoditi dvije milijarde kuna, a da je prionuo poslu vidi se po ponudi koju je njegovo ministarstvo uputilo Nacionalnom parku Plitvička jezera. Ukratko, nudi se otkup ruševne Vile Izvor smještene na vrlo atraktivnoj lokaciji Parka za sitnicu od 29,5 milijuna kuna. Čudan detalj u cijeloj priči jest to da bi jedna državna institucija trebala objekt otkupiti od druge, umjesto da se - primjerice - novac uloži u njezinu obnovu i privođenje funkciji. No, očito je potrebno malo ojačati bilancu Ministarstva. Pitanje je što će reći lokalna zajednica. Valjda se Darko Milinović neće opet vezati lancima…
Ponedjeljak 9. travnja
Surf’n’Fries, hrvatski franšizni brend restorana brze hrane, ne posustaje s interkontinentalnom ekspanzijom. Prema medijskim izvještajima, nedavno su otvoreni restorani tog brenda u Dubaiju, Vijetnamu i Južnoafričkoj Republici, a uskoro bi trebali u Kuvajtu i Australiji. U vrijeme kad se građanima obećavaju veliki projekti, gospodarski pothvati i razvojne strategije, pomalo je otrežnjujuće shvatiti kako su globalno najrasprostranjeniji hrvatski biznis pothvat tijekom zadnjih desetak godina smislila i razvila dva mlada Riječanina čija je ideja bila ljudima prodavati pržene krumpiriće.
Utorak 10. travnja
Iskazi ljubavi šefa opozicije prema šefu pozicije se nastavljaju, a zadnja je stigla preko Slovenije, gdje je Bernardić u intervjuu jednom dnevnom listu arbitražnu presudu oko graničnog spora proglasio činjenicom koja se ne može zanemariti. Na stranu što je ta presuda, prema odluci Hrvatskog sabora, nepostojeća jer se Hrvatska iz procesa povukla, na stranu što je o tome u više navrata govorio i sam Bernardić prozivajući slovensku stranu zbog pokušaja varanja, ali koji je smisao takvog istupa?
Za osvajanje simpatija slovenske publike baš i nema rezona s obzirom na to da oni na hrvatskim izborima ne glasaju. Koga je onda pokušao očarati predsjednik SDP-a? Možda onoga koji osjeća sve veći pritisak međunarodne zajednice da presudu uvaži i implementira, a suočen je već s otvorenom pobunom radikalnog krila svoje stranke. Život je ipak lakši kad čovjek ima prijatelje. I među neprijateljima...
Srijeda 11. travnja
Pravomoćno je za brojna ratna zlodjela osuđen Vojislav Šešelj, ali zatvora neće vidjeti jer je dulje od dosuđenih deset godina proveo u pritvoru. Samo još nedostaje da mu Haaški sud isplati odštetu zbog nepotrebnog utamničenja. Cijeli proces možda je i najbolja metafora besmisla tog tribunala. Proces koji traje godinama usprkos nedvojbenim i dokumentiranim dokazima, zločinac koji se bez ikakvog pokajanja ismijava sa žrtvama, vulgarno suđenje koje priučeni suci ne mogu i ne znaju kontrolirati te na kraju presuda koja umjesto kazne osuđenom služi kao osnova za trijumfalizam. Je li takav sud mogao donijeti pomirbu? Je li to uopće bila svrha?
Četvrtak 12. travnja
Veliki skup protivnika ratifikacije Istanbulske konvencije na splitskoj Rivi opet je prošao u znaku spora oko broja okupljenih. Organizatori kažu 70 tisuća, policija 15, a računalna aplikacija znanstvenika sa zagrebačkog FER-a samo 5 tisuća. Nejasno je otkud takva diskrepancija, no čini se kako je krajnje vrijeme da se pristupi računalnoj lustraciji.
Petak 13. travnja
Zastupnik vladajuće koalicije Miro Kovač obrazlažući svoju odluku da po pitanju Istanbulske konvencije glasa suprotno volji stranke naglašava kako je “krajnje vrijeme da Hrvatska prestane biti zemlja iz koje se ljudi iseljavaju, već u koju žele useliti”. Kovač je pravu. Prije manje od dvije godine nekih 700 tisuća potencijalnih useljenika promarširalo je kroz Hrvatsku, zahtjev za ostankom potpisala je tek šačica, a i oni vjerojatno greškom smatrajući da se radi o dokumentu koji će im omogućiti brzi transfer prema Münchenu.
Doduše, zbog njihova odlaska nitko ovdje nije previše plakao, a neki od predstavnika Kovačeva svjetonazorskog kruga predlagali su čak da se od njihova mogućeg dolaska zaštitimo namotajima žilet-žice. Možda je to zapravo najbolja definicija suverenizma - novog trendi termina ovdašnje desnice. “Svoje nemamo, tuđe nećemo.” Nacionalni prosperitet je zajamčen...