Pojedinosti znate. Upravo kad smo iz džepa izvadili lisnicu da od Izraela kupimo nadzvučne lovce američke proizvodnje, doznali smo kako nam Izrael te avione ne smije prodati, kako za to valja imati posebno odobrenje proizvođača, a koje mi, naravno, nemamo, i kako je američka vlada o tome elektronskom poštom u posljednju godinu i po višekratno upozorila naše Ministarstvo obrane i ministra Damira Krstičevića. Otkrivena su napokon, tragično prekasno, američka upozorenja, očito nepročitana i zaboravljena.
Kako je to moguće? Naš izvor u Ministarstvu obrane, koji iz razumljivih razloga ne želi da mu navedemo ime, kaže da je svemu kriva jedna Jelena. Američki mejlovi su ostali nepročitani jer je dvadeset sedmogodišnja Jelena, jedina koja u Ministarstvu govori engleski, otišla na porodiljni.
Naš drugi anonimni izvor tvrdi opet da to nema veze. Nije, kaže, Jelena jedina koja vlada stranim jezicima, ima u Ministarstvu obrane još nekoliko službenika koji odlučno i bez zamuckivanja znaju kazati: “Maj nejm iz Domagoj, hau du ju du”, ali oni običavaju otvarati samo mejlove s naslovom “Enlarge your penis.”
Što god bilo, posao je propao. Ništarije koje se nikad nisu pomirile s neovisnom i međunarodno priznatom hrvatskom državom otvoreno se naslađuju, a istinske domoljube ispunila je gorčina i poniženje. Srca im se kidaju kako su nas američki saveznici bezobzirno odbili.
Vjerujem da nisam jedini koji se u ovim teškim trenucima sjetio boraca za slobodu iz naše slavne prošlosti, neustrašivih i sposobnih muškaraca i žena koji bi se vjerojatno samo nasmijali da čuju šta nas muči. Herojima i divovima kakvi su ovdje nekad živjeli ovakve bi administrativne prepreke bile šaljive. Da je pokojni Zvonko Bušić među nama, ne sumnjajte, sve bi učas bilo riješeno.
Terorist koji je sa svojom američkom suprugom i trojicom zemljaka u rujnu 1976. oteo Boeing 727 na letu od New Yorka do Chicaga, da bi svijet upoznao s teškim položajem Hrvata u Titovoj Jugoslaviji, takvog je nekoga, iskusnog i obučenog, valjalo poslati po američke avione. Uštedjeli bismo milijarde jer Bušić bi ih, po njegovom običaju, uzeo džabe. Pretpostavljam da bi on i zemljaci upali u zrakoplovnu bazu u Montgomeryju u Alabami prerušeni u meksičke pomoćne radnike. Aviomehaničari i piloti lijepo bi se zabezeknuli kad bi Imoćani ispod jakni izvukli kratke strojnice i zavikali, kao Mišo Kovač:
“Ajmo, ruke gore!”
“Zvone, krvi ti Isusove, dont šut!” zavapili bi Amerikanci, sad prepoznajući hrvatskog revolucionara.
Najodaniji Bušićev suradnik, sin njegove sestre, mali Stipe, đavo koji vozi sve od bicikla do tramvaja, Lombardinijev traktor, Caterpillarov bager, Kawasaki Ninju, Yamahin gliser od dvjesto pedeset konja, šta god mu daš u ruke, uskočio bi zatim u najbliži F-16 i okrenuo ključ. No umjesto poznate grmljavine nadzvučnog lovca, motor bi samo kratko bespomoćno zalajao.
“Neće da upali.”
“Daj mu čoka”, pomogao bi jedan američki aviomehaničar, samo da ovaj prepad što prije završi.
“Di je čok?” upitao bi mali Stipe pa povukao jednu ručicu ispod upravljača, a strahovita bi pucnjava odjeknula prostranim metalnim hangarom rešetajući nekakve, srećom, prazne bačve u kutu.
“Stipe, gudinu”, zaderao bi se Zvone Bušić, “nije to čok, nego mitraljez od dvadeset milimetara!”
“Oprosti”, ispričao bi se mladić.
Na žalost, nema više ovakvih junaka. Zbog nekog se tajanstvenog razloga, zbog nečega u zraku koji udišemo ili vodi koju pijemo, dogodila strašna degeneracija, Hrvati iz generacije u generaciju i tjelesno i duševno nazaduju. Mišići im odumiru. Mozak im se suši. Tupani i šeprtlje kakve se u stara doba nije slalo u vojsku, danas su na visokim položajima, vladaju našim svijetom.
Čitali ste možda ovih dana o jednom skandalu, mračnom i uvrnutom kao da je iz nekoga filma braće Coen. Hadezeovac kojega su namjestili da upravlja državnom ergelom rasnih konja odveo je koncem prošle godine jedno grlo kući, da ga jaše njegov maloljetni sin. Ali, srednjoškolcu se valjda konj oteo i pobjegao, odlutao na prugu, gdje ga je pregazio vlak. Siroti konji, doznali smo, uđu li među tračnice, ne znaju iz njih izaći, pa i ako su plemenitog podrijetla.
Jedna je prekrasna, snažna i otmjena životinja, od biranih roditelja, pažljivo križana do savršenstva svoje vrste, vrhunski istrenirana i, nije nepristojno reći, skupa, izdahnula u agoniji, iskolačenih očiju, pod kotačima teške dizelske lokomotive, zbog gluposti jednog uhljeba. A taj je, naposljetku, zamislite, nije ni dao propisno zakopati, nego je konjsku lešinu, ne mareći na smrad i opasnost od zaraze, skrivao na ledini na očevom imanju.
Kad se za to doznalo, hadezeovac je, jasno, odstupio s dužnosti, ali ako mene pitate, takva kazna ni približno ne odgovara svinjariji koju je napravio. Da se mene pita, i hadezeovca, i njegovog sina srednjoškolca, i njegovog tatu, svu bi trojicu trebalo sada odvesti na ergelu, zatvoriti u štalu i, na radost najmlađih, osedlati. Da djevojčice i dječaci ne jašu samo konje. Nego da malo jašu i magarce.
Od poslova vrijednih milijarde dolara, koji propadaju jer službenici nisu čitali mejlove, do državnih konja koji ukradeni ginu pod vlakovima, skandali se u ovoj zemlji čine sve nevjerojatniji, kao da je svaka nova vlast mrvicu nekako slaboumnija od one prethodne. Naša je moralna i intelektualna propast takva da se koji put upitaš zar je ovo moguće? Čini se nestvarno, kao scenografija nekakve reality emisije.
Netko se sprda sa mnom, došlo mi je iznenada prije nekoliko dana, dok sam prao suđe. Netko pravi budalu od mene, nema drugog objašnjenja. I jednom, kada višem ne budem mogao izdržati ovaj hrvatski idiotizam, kad slomljeno sjednem nasred ulice i pokrijem lice rukama, ravnodušan hoće li me vozač šlepera zaobići ili pregaziti, jedan će muškarac prići i čučnuti kraj mene.
“Gledaj”, reći će, “iza onoga prozora te snimaju.”
Zbunjeno ću podići glavu i prepoznati Damira Krstičevića.
“Iza onoga prozora, gledaj”, nastavit će on. “Snimatelj ti maše. Ovo je skrivena kamera.”
“Skrivena kamera”, šapnut ću zaprepašteno.
“Pa da”, osmjehnut će se Krstičević. “Joj, jesmo te... Ti si stvarno povjerovao da sam ja ministar obrane?”