Ako ste roditelj, nema većeg straha od onoga da će vam djeca završiti u lošem društvu, među propalicama, lupežima, pijancima, neradnicima i razvratnicima, u zločinu i porocima. Zbog toga se trudimo ispuniti im slobodno vrijeme zdravijim aktivnostima, pa ih vozimo na plivanje i košarku, upisujemo u škole stranih jezika, dramske radionice, izviđače, brodomodelare i radioamatere, mobitelima ih snimamo kad plešu u trikoima i pokušavamo ostati prisebni dok na tamburicama brljave “Milane, Milane, volim te ja”.
Sve trpimo samo da nam kćeri i sinovi nisu na ulici s ološem i čini nas vrlo ponosnim ako smo ih usmjerili na pravi put, prije svega, sačuvali od opasnih iskušenja poput trave, hašiša, tableta, kokaina i heroina. “Bogu hvala, ne drogira se”, kažu majke raznježeno gledajući kako njihovi naglo razvijeni srednjoškolci piju anabolike s proteinima.
Prođe vam tako život u nastojanju da djetetu usadite društveno prihvatljive vrijednosti i navike, da biste na koncu shvatili kako ono što zovu ispravnim možda i nije uvijek tako, da takozvani normalni obično imaju zazornija, čudnija stajališta. Otkrijete da oni na rubu, otpadnici, drugačiji, pijanci i prostaci znaju biti velikodušniji, ljubazniji i osjećajniji od onih pristojnih, umivenih i začešljanih što hodaju po duhovnim obnovama, zaručničkim tečajevima i koncelebriranim misnim slavljima u marijanskim svetištima. Prava čudovišta, sebični, uskogrudni, isključivi, nasilnici, fašisti, nose koledžice, štofane hlače, polo majice i križiće oko vrata i, mnogo češće od hardcore punka i death metala, slušaju Jasmina Stavrosa i Miroslava Škoru.
I s vremenom vam prosto omrznu ti malograđani, bezlična većina opreznih, trezvenih i krotkih, da vam bude drago da je tkogod od njih, usprkos vjeronauku, košarci, recitatorskoj sekciji i bezbrojnim satovima njemačkog i solfeđa, ipak posrnuo. Dođu vam u ruke fotografije na kojoj jedan hadezeovac s prostitutkom u krilu uzima kokain i to, kad bolje razmislite, nije ni približno najgore što ste vidjeli od njega. Dapače, to je možda među čovječnijim njegovim izdanjima. Pamtite li kako ste ga vidjeli s Josipom Đakićem, ne možete ni zamisliti što bi značilo da je Tomislav Tolušić upao u loše društvo. Nakon svih budalaština koje je napravio u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, odahnete od olakšanja: “Ajde, napokon i od njega nešto. Bogu hvala, neka se on drogira.”
Ali, naravno, fotografije koje su izašle u Nacionalu su lažne. I nisu ni izuzetno sofisticirane ni lukave ni vješte, kako pišu. Mnogo je toga nejasnog, ali jedno u ovome čudnovatome slučaju izvan je svake sumnje. Tko god je to snimio i sastavio u kompjuteru i koja god mu je namjera bila, obični je konj. Jedan od onih neznalica i spadala, intelektualno zakinutih koje ne bi uzeli ni za pomoćne konobare, već ih zapošljava jedino obavještajni aparat Republike Hrvatske.
Teško je suspregnuti prezir pred tvrdnjom da je jedan hrvatski ministar ušmrkavao kokain s prostitutkom u nekakvom Zemunu. Za početak, molim vas lijepo, tko god zna Tolušića, kolika je njegova zabrinutost za naš agrar, kako se on silovito i neustrašivo borio protiv stranih trgovačkih lanaca što nekontrolirano uvoze poljoprivredne proizvode lošije kvalitete, neće povjerovati da je taj uzeo nekakvu sumnjivu kolumbijsku robu bez deklaracije. Iz poštovanja za hrvatskog seljaka, Tomislav Tolušić bi vjerojatno smotao nešto autohtono, patriotski se razbio prvorazrednim slavonskim skunkom, pa se zakašljao i kroz suze ponosno izjavio: “Jebo ti Amsterdam. Nema, pajdo, do naše domaće droge.”
Zatim, smiješno je i pomisliti da bi Tolušić, kao rijetko socijalno senzibilno stvorenje, plaćao za seks nekakvoj Srpkinji bez papira, koja nije ni usklađena sa zakonodavstvom Europske unije. On bi dao da zaradi jedna naša, Hrvatica. Ima i u nas finih, valjano odgojenih, zdravih, čistih i poštenih djevojaka, katolkinja, mezzosopranistica iz crkvenih zborova, županijskih predsjednica Mladeži Hrvatske demokratske zajednice, kojima je svaka kuna važna, a koje bi se po pristupačnoj cijeni podale visokom državnom dužnosniku. Njemu, darežljivom i dobrom, ne bi možda bilo mrsko uhljebiti i dvije seksualne djelatnice u uniformama francuskih sobarica, da ih u gaćama natjerava oko stola, a one kao užasnuto vrište: “Joj, gospodine ministre, nemojte!”
Sve je na fotografijama u Nacionalu pogrešno i glupo. Pa i vjerovanje da se nekoga može osramotiti s prostitutkom i kokainom. Zaista, vidjeli smo, jadni se Velimir Bujanec od toga nikad nije oporavio. Potpuno je uništen. Nema ga nigdje ni vidjeti ni čuti otkad su ga uhvatili s jednom našmrkanom opajdarom u krilu.
Jedini kojima je ovdje nanijeta šteta, čiji je ugled okrnjen, ako mene pitate, su pravi narkomani. Upoznali ste ih, njima ne treba mnogo, potrebe su im skromne. Pravi narkomani za drogu će prodati televizor, Berberovu grafiku, srebrni pribor za jelo, očev sat ili majčine dijamantne naušnice. Oni su bezazleni, sitni lupeži i varalice, koji će lagati da im treba za sendvič, autobusnu kartu ili za lijek za bolesno dijete. Takvih se žicara riješite za nekoliko novčića. Uspoređivati te nesretnike s političarima, grabežljivcima koji su rasprodali hotele, tvornice, poljoprivredna imanja i naftne rafinerije, zadužili nas do u deveto koljeno i svejedno nisu utažili svoju pohlepu niti će je ikad utažiti, zbilja nije pošteno. Nazvati jednog hrvatskog ministra kokainskim ovisnikom uvreda je za sve poštene kokainske ovisnike.