U prijedlogu za pokretanje pitanja povjerenja Tomislavu Karamarku kao prvom potpredsjedniku Vlade SDP je prije nešto više od dva mjeseca izvanredno opisao i obrazložio što je to politička odgovornost. U dokumentu koji je detronizirao Karamarka (Most se u pravom trenutku priklonio SDP-ovoj inicijativi i uzeo si zasluge) sažeta je suština političke odgovornosti i uz vrlo jasnu argumentaciju navedeno zašto je tadašnji predsjednik HDZ-a i drugi čovjek Vlade morao otići s funkcije, premda se nije ogriješio ni o jedan zakon ili kakav drugi propis.
"Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade, nalazi se u okolnostima koje ukazuju na postojanje ozbiljne interesne povezanosti s fizičkim i pravnim osobama čiji su ciljevi i interesi suprotni interesima Hrvatske i hrvatskih građana, čime je dovedena u pitanje mogućnost da Tomislav Karamarko, kao član i prvi potpredsjednik Vlade, na objektivan i nepristran način, u interesu Republike Hrvatske i hrvatskih građana, donosi odluke u tijelima vlasti, konkretno u Vladi", stoji u SDP-ovu zahtjevu za Karamarkov opoziv od 18. svibnja.
No, sve što je tada vrijedilo, sve zbog čega se rušila Vlada i Sabor, a sada smo u kampanji za prijevremene izbore, SDP-u više ne vrijedi. U čemu je razlika između političke odgovornosti Karamarka i Tihomira Jakovine, ministra poljoprivrede u bivšoj Vladi Zorana Milanovića? Gotovo da je nema. Karamarko je odletio jer je tvrtka njegova prijatelja Josipa Petrovića, inače konzultanta MOL-a, bila u poslovnom odnosu s njegovom suprugom, a Karamarko je pritom bio u poziciji i odlučivao je o sudbini Ine. Jakovina je, pak, kao ministar poljoprivrede suprotno politici Vlade čiji je bio član, i suprotno vladinoj Odluci o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, doveo na čelo Uprave Hrvatskih šuma Ivana Pavelića i s njim sklopio menadžerski ugovor.
Sporno je što je Jakovina s Pavelićem sklopio ugovor kojim je plaća definirana u 50 posto većem iznosu nego što je to po odluci Vlade bilo predviđeno za predsjednike uprava u javnim poduzećima, a ugovorio mu je i veći bonus nego što je bio predviđen drugima. Drugi sporni element je činjenica da je Jakovina interesno povezan s Pavelićem, jednako kao što je to bio Karamarko s Petrovićem. Još prije četiri godine, kada je Pavelić postavljen na čelo Hrvatskih šuma, problematiziralo se njegovo imenovanje jer je Jakovinin prijatelj iz djetinjstva, a usto ga je zadužio. Pavelić je 2006. godine kao predsjednik Uprave Helios osiguranja neuspješnoj tvrtki Tihomira Jakovine odobrio kredit od 60.000 eura i prihvatio da osiguranje bude nekretnina bez uporabne dozvole.
U SDP-u jako dobro znaju što je politička odgovornost i stoga je tužno gledati i slušati stranačke prvake kako nemušto govore o aferi i, uključujući Jakovinu, pozivaju Pavelića da se odrekne bonusa od 2,3 milijuna kuna na koji ma pravo i s osnove pozitivnog poslovanja u protekle tri godine. Kao prvo, zašto bi se Pavelić odrekao bonusa? Pa nije ukrao taj novac, niti je ugovor po kojemu mu pripada milijunski iznos krivotvorio i podmetnuo ga Jakovini na potpis. Čovjek je poslovanje Hrvatskih šuma uspio dovesti u pozitivu za što mu po ugovoru pripada nagrada i logično je da ju traži. To što se ta činjenica poklopila s predizbornom kampanjom i što je nezgodna za SDP nije njegov problem, nego Zorana Milanovića.
A kada se sve razgrne, sporna je isključivo činjenica da je Jakovina starom prijatelju, koji mu je prije deset godina napravio uslugu, ponudio dobar posao i ugovor na kakav predsjednici uprava drugih javnih poduzeća nisu imali pravo. Iako svjestan toga, SDP je odlučio da svoga bivšeg ministra i istaknutog člana neće sankcionirati, nego je političku odgovornost za Jakovinino ponašanje preuzeo cijeli SDP. Naravno, to je njihova stvar i njihovo pravo, a birači će za mjesec i pol odlučiti žele li dati povjerenje stranci koja im na visokome mjestu izborne liste nudi upravo Jakovinu. Politička odgovornost je vrlo jasna, a zahvaljujući izborima, građani imaju i neposrednu mogućnost da se prema njoj odrede.
Sve ostalo što se veže uz slučaj velikih bonusa koje potražuju članovi Uprave Hrvatskih šuma su jeftino politikantstvo i namjerno mućenje vode, o čemu je sve rekao Gojko Drljača u jučerašnjem komentaru. Valja, međutim, dodati kako u ovom slučaju političke odgovornosti nije lišen ni Jakovinin nasljednik, Mostov ministar Davor Romić. S kojim je pravom ministar odlučio da neće ispuniti obavezu iz Pavelićeva ugovora i isplatiti bonus i s kojim pravom državu izlaže sudskom postupku koji ćemo zajedno s kamatama platiti svi mi iz proračuna? Drugo - zašto Romić odbija razgovor s Pavelićem i zašto barem ne pokuša naći kompromisno rješenje oko isplate bonusa? Nadajmo se da će Most dati odgovor i da razlog nisu izbori i svjesno podgrijavanje afere koja ide na štetu SDP-u.