VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Ako želite kritički pisati o Šefu, morate to učiniti u Njemačkoj

Srđan Vrančić / CROPIX

Iako danas vlada sloboda govora, postoji u ovom društvu skupina ljudi koju ta sloboda pisanja nije poškropila. Ta skupina ljudi lišena prava koje svi mi drugi uživamo zove se - hadezeovci

Ja to pamtim, a pamtite bome i vi stariji. Bila su ne tako davno ta vremena. Vremena kad ste, ako ste htjeli tiskati nešto kritično o predsjedniku, morali to napraviti u Njemačkoj.

Tih se vremena mi stariji sjećamo dobro, a da se slučajno ne dogodi da zaboravimo, HTV o njima svake godine napravi dokumentarnu seriju da nas prisjeti. U ta vremena predsjednik je bio Josip Broz Tito. Vladao je zemljom i bio na čelu vladajuće stranke. Članovi stranke obožavali su ga onako kako se u autoritarnim strankama obožava vođa. Kad bi obilazio zemlju, svjetina bi mu pljeskala, djeca ga darivala cvijećem, a pripadnici stranke obasipali mašurima laske. Kad bi nešto učinio ili odlučio, lokalni bi ogranci slali u centralu pisma podrške. Ljudi bi se zaklinjali da su “na njegovoj liniji”, da s njegova puta neće skrenuti.

A što je bilo s onima koji nisu bili na njegovoj liniji? Pa, ti su pazili što i gdje govore. Jer, previše je bilo onih koji su poslije ‘48. ili ‘71. završili u zatvoru zato što su umjesto Tita podržali Staljina ili zato što su dali intervju švedskoj TV. Stoga su ljudi koji vođu nisu voljeli mišljenje o njemu izricali samo i u pouzdanim društvima, među ljudima koje dobro znaju i kojima vjeruju. Jer, ako bi netko govorio protiv njega, došli bi mu i blago ga upozorili da se ne šali, jer bi - recimo - mogao izgubiti posao. Postojala je u to doba izreka “kad govorimo o politici, pojačamo radio”. Pojačamo radio jer se nikad ne zna tko sluša.

Tako je bilo ako ste htjeli govoriti protiv Vladara. No, što ako ste htjeli nešto protiv njega napisati? E, to niste mogli u tadašnjoj državi. Da biste napisali nešto protiv vladara i stranke, morali ste otići u inozemstvo - recimo Njemačku. Tamo biste se priključili onom što se danas zove “hrvatska politička emigracija”. Ta bi emigracija tamo objavljivala sve ono što misli o lošem vođi, još goroj stranci i najgoroj državi. Svoje bi misli tiskali u nekom od desetaka časopisa koji su izlazili od Argentine do Švedske i od Kanade do Njemačke. Tiskali su emigranti te časopise po lokalnim štamparijama, umnažali ih na šapirografu, a idući ponedjeljak njihove bi misli, traktati i programi dobili svoje najpredanije čitatelje. Bili su to ljudi iz zagrebačke Udbe, neki mustači ili perkovići koji bi emigrantske časopise prošvercane iz Njemačke studirali s flomasterom u ruci.

Tih vremena više nema. Po mnogočemu mi smo danas isto ili gore društvo nego što je bilo ono tada. No, barem smo u jednoj stvari napredovali. Vođu i Stranku se može kritizirati koliko vas je volja. Protiv njih žugaju opinion makeri na pjaci, prijateljice uz kavu i pijanci uz šank. Stranku i Vladara kritiziraju novinari, svećenici, sindikati i politička opozicija. Kad govori protiv Šefa Stranke, nitko ne pojačava radio jer se - ajmo biti pošteni - Šefa Stranke građani se nešto baš i ne boje. Zavladala je, kako se lijepo kaže, sloboda govora i pisanja.

Pa ipak, postoji u ovom društvu jedna skupina ljudi koju ta sloboda pisanja nije poškropila. Postoji skupina ljudi koja kad govori o Šefu Stranke i danas pali radio. Koja se i dan danas osvrće da li ih je tko vidio kad ga kude. Postoji skupina ljudi koja i dan danas, ako želi kritizirati Stranku i njenog Šefa, mora to raditi isto onako kako su to radili Štedul, Nikolić i Bušić. Svoje glasilo - naime - mora formirati u emigraciji. I to, da se krug povijesti zatvori, opet u toj istoj Njemačkoj.

Ta skupina ljudi lišena prava koje svi mi drugi uživamo zove se - hadezeovci.

Prije desetak dana, naime, oformljena je organizacija koja se naziva HONG: Hadezeovci organizirano nadgledaju glasovanje. Svrha te udruge je kontrola regularnosti hadezeovskih unutarstranačkih izbora koji će se održati u ožujku. Da bi nadzirali njihovu regularnost, anonimni aktivisti HONG-a napravili su web stranicu na kojoj članovi vladajuće stranke i glasači na budućim stranačkim izborima mogu prijavljivati nepravilnosti. I ljudi to doista rade, provjerio sam. Na HONG-ovoj mrežnoj stranici sva je sila pritužbi s terena. Članovi stranke se tako žale da su Plenkovićevi ljudi skupljali potpise nakon roka.

Žale se da su na Medveščaku slali Predsjednikove propagandne materijale članovima mailom. Žale se da su u Velikoj Gorici dvojica stranačkih funkcionara lažirala potpise. Da su u Sisku na sastanku temeljnog ogranka verbalno prijetili onima koji su za Kovača i Stiera. Da su u Rijeci potpisi za Kovača i Stiera odneseni u stranački ured gdje su nestali. Nižu se tako na stranici HONG-a pritužbe sirotih hadezeovaca koji se ne usuđuju dati potpis “svojima”, kojima se prijeti “da razmisle” jer ipak rade u općini, koji na sastancima šutke pilje u pod dok se javno kune onakve kao što su oni.

Sa tih stranica izlijeva se frustracija i gorčina ljudi koji su, eto, protiv Šefa, ali se zbog toga mrvu i boje. Dok ga mi drugi kritiziramo javno, po kavanama, po trgovima i po komentarima na webu, sirotim hadezeovcima te su divote demokracije uskraćene. Preostala im je samo ta jedna ispovjedaonica, crna kutija istine koje se zove HONG.

Sama činjenica da se HONG pojavio je, dakako, pozitivna. Svatko tko igdje, i u kojoj instituciji ili skupini razbija monolitnost, postavlja pitanja i bdije nad procedurom, morao bi u principu imati (i što se mene tiče - ima) našu podršku. No, ima u toj priči o HONG-u jedan ironičan detalj koji je većini nas promakao.

Članovi i aktivisti HONG-a su, naime, anonimni. Nitko ne zna tko su ti ljudi, ni koliko su čvrsto povezani s Plenkovićevim rivalima. A da bi sačuvali svoju anonimnost, hongovci su dobro pazili da im se ne uđe ni u digitalni trag. Mail adresu za slanje prigovora registrirali su na Googleu, ne na stranačkom serveru. Stranicu HONG-a podigli su na serveru iz Njemačke koji održava firma Hetzner Online GmbH. U registru domena identitet vlasnika je skriven.

I eto, tako se dogodilo. Dogodilo se opet da ako želite nešto kritički pisati o predsjedniku, morate to napraviti u Njemačkoj.

Istina, razlika ima. Nekad vam je za emigrantski časopis trebala štamparija ili barem šapirograf. Nekad ste kritičke riječi o predsjedniku vladajuće stranke morali vlakom švercati preko Jesenica, u ledenom znoju da vas carinik ne pretrese. Danas je sve ipak lakše: odeš u taj Hetzner Online, platiš račun, registriraš domenu i sve riješiš s dva klika. Što god napisao, ne mora prelaziti preko Jesenica ili Divače, nego je već na webu, dostupno svima. Vaše ispovijedi o tiraniji u domovini neće čitati Udba, nego Branko Bačić, a on je ipak manje opasan. Mnogo toga je, dakle, drukčije nego onda. No, ipak, jedno je isto. Kad Pravi Hrvat želi pisanom riječju kritizirati “briselskog ćatu” i “nenarodnog predsjednika”, to će, isto kao 1976., učiniti u Njemačkoj.

Ovo je trenutak kad se i vi i ja moramo zapitati: pa dobro, majku mu, zašto? Protiv Plenkovića govore svi i sva, protiv njega se govori u kafiću i na trgu, u postovima pod člancima i na chat grupama, i na fejsu i na novinskim stupcima. Pa zašto se onda, kvragu, aktivisti HONG-a boje obznaniti identitet? Zašto se pritužbe šalju anonimno? Zašto je hongovcima tako stalo da im se ne uđe u digitalni trag? Zašto su - poput emigranata iz 1976. - domenu registrirali - u Njemačkoj?

Naravno, i ja i vi znamo zašto. Znamo, kao što i oni koji su iza HONG-a znaju. Znaju da se ljudi koji bi se usprotivili Šefu boje, i s razlogom se boje. Naravno, neće ih posjetiti Udba niti će završiti u stanici milicije. Ali, sporije će napredovati u hijerarhiji stranke. Neće se naći na listi za iduće lokalne izbore. Bit će isključeni iz diobe fotelja, nadzornih odbora i upravnih vijeća. Kad im već sutra bude trebalo da im stranka riješi ravnateljsku funkciju, koncesiju za plažni bar, povećanje gustoće gradnje, financiranje projekta ili posao za nećakinju, u stranci će im reći - je li, jesi ti ono nešto pisao na HONG-u? Gdje ti, ono, kao radiš? U Županiji? Inspektoratu? Plovputu? Carini?

Ljudi koji su smislili i koji sadržajem pune HONG - ukratko - razložno se boje. Boje se, jer znaju da je HDZ autoritarna stranka, stranka u kojoj se ne prašta nelojalnost Vođi. Takva je bila i takva je danas jer ju je takvom napravio onaj koji ju je osnovao - autokrat Franjo Tuđman.

Opravdano se boje i zato što znaju da su stranačke pogodnosti jedino pravo ljepilo koje HDZ drži na okupu. HDZ na okupu drži to što može dijeliti nadzorne odbore, upravna vijeća, koncesije i radna mjesta za rođake. Teško se HDZ-ovcu izložiti. Teško mu se odreći tog čarobnog štapića. Izgubio bi supermoći, postao bi kao ostali, kao vi.

Ali, tu dolazimo do možda i ključnog pitanja koje mi se vrzma po glavi dok čitam dirljive postove na HONG-ovoj ispovjedaonici. Naime, ako ti ljudi znaju da je njihova stanka autoritarna, ako znaju da je ono što nju drži na okupu dioba klijentističkog, nepotističkog, a nerijetko i koruptivnog kolača, ako - dakle - znaju da je HDZ kvaran, zašto su onda članovi te stranke? Zašto se ne učlane u pravaše, suvereniste, konzervativce, u bilo koju od tih zilijun desnih partijica?

Jer, ako su do devedesete toliki ljudi bili u partiji zato što su “sistem razbijali iznutra”, zašto danas - u demokraciji - toliki orno razbijaju “sistem”, ali eto - “iznutra”, iz vladajuće stranke?

Dok čitam desetke pritužbi anonimnih HDZ-ovaca na stranici HONG-a, volio bih da mi makar iz busije anonimnosti odgovore na to pitanje.

Izdvajamo