VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ: Ima jedan čarobni svijet

Zagreb, 280319.
Trg svetog Marka, Banski dvori.
Pocetak sjednice Vlade RH-a.
Na fotografiji: Gabrijela Zalac,Lovro Kuscevic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Gabrijela Žalac i Lovro Kuščević

Za ulazak u njega potrebno je imati člansku iskaznicu HDZ-a. Ona vas, kao čudesnom transupstancijom, prevodi u svijet free ridea u kojem je kao nekim čudom štošta  besplatno ili barem neviđeno jeftino. Tako vas darežljivi zastupnik tvornice autobusa iz čista mira odluči počastiti Mercedesom, baš onakvim kakvog je vaš suprug oduvijek želio voziti

Godine 1896. američki pisac Mark Twain objavio je kratku priču pod naslovom “Novčanica od milijun funti”. Junak Twainove priče mladi je Amerikanac Adams, koji se nađe u viktorijanskom Londonu u dronjcima i bez prebijene pare. Uoče ga dvojica neznanaca i odluče mu pomoći. Daju mu kuvertu u kojoj je novčanica od milijun funti.

Junak Twainove priče ne zna da je novčanica koju je dobio dio socijalnog eksperimenta, a da je on sam predmet bratske oklade. Jedan od darovatelja, naime, okladio se s drugim da će novčanica kao simbol imutka biti toliko snažna da mladi Amerikanac zapravo neće morati plaćati ništa. To se doista i dogodi: gdje god Twainov junak izvuče banknotu, besplatno ga poslužuju i goste. Za mjesec dana Twainov junak nije ni razmijenio novčanicu, sve vrijeme živio je u luksuzu ne potrošivši ni penija, a na koncu eksperimenta bio je bogatiji za imućnu zaručnicu i rudnik.

Od Twainovih vremena društvo se možda i promijenilo. Dobili smo tijekom dvadesetog stoljeća neke divote koje u međuvremenu umiru - recimo, osmosatno radno vrijeme, sindikate i progresivni porez. No, postoji nešto što jednako vrijedi za Twainov viktorijanski London kao i za suvremeno društvo. Što si, naime, bogatiji to je više stvari za koje ti novac ne treba. Što si slavniji i imućniji više je toga što ne plaćaš.

Kako u raznim kulturama izgleda ta “novčanica” od Twainovih milijun funti? Ponegdje, dakako, izgleda baš kao novčanica - da bi živio besplatno, moraš biti bogat. Ponegdje se ta “novčanica” svodi na prezime, bilo ono Murdoch, Trump ili Kardashian. Ponegdje se ta “novčanica” zaradi hat-trickom u Ligi prvaka ili pjesmom na Billboardovoj top-listi. Ponegdje moraš biti dio vladajuće obitelji, poput one Saudija.

I u Hrvatskoj postoji samo jedan ekvivalent Twainovoj novčanici od milijun funti. Taj ekvivalent preko noći vas, kao čudesnom transsupstancijom, prevodi u svijet free ridea u kojem je kao nekim čudom štošta besplatno ili barem neviđeno jeftino. Taj se čarobni supstrat, pogađate, zove stranačka iskaznica. Preciznije, HDZ-ova stranačka iskaznica.

Biti viđeniji član HDZ-a, naime, uvodi vas u neki čarobni svijet usporedne hrvatske ekonomike u kojem je sve najednom ili besplatno ili neopisivo jeftino. Tvrdokorni trgovci, pregovaračke cicije i mrski gazde koji se s radnicima tuku za sto kuna povišice najednom se u prisutnosti tog čarobnog papirića pretvore u sebedajne, darežljive hadžije koji po svojim bližnjima prosipaju širokogrudne poklone. Tako vas darežljivi zastupnik tvornice autobusa najednom iz čista mira odluči počastiti Mercedesom, baš onakvim kakvog je vaš suprug oduvijek želio voziti. Isti darežljivi trgovac autobusima odluči vam ispuniti dječački san, pa vam plati put, hotel i ulaznice za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji.

Građevinski poduzetnik koji se naveliko naradio u vašoj općini i županiji odluči tako iz čista mira vas (župana) i vaše društvo počastiti izletom u Bleiburg, za što se ne bi nikad ni saznalo da jedan od škvadre tamo nije malo previše podizao desnicu ruku. Drugi građevinski poduzetnik, koji je također puno radio sa (svojom) županijom, odlučio je, pak, svojeg župana počastiti darom prema kojem je izlet na Bleiburg sitnica. Svoj je milom zemljaku poklonio cijelu jednu zericu aneksića sa 150 kvadrata, klima-uređajem i rolo vratima koju je primatelj dara zaboravio spomenuti u imovinskoj kartici.

Treći je darežljivi građevinski poduzetnik “svog” ministra državne imovine odlučio uzdariti još sjajnijim darom. Prvo mu je ispod cijene kao svome prodao dva apartmana u Turnju, a potom mu je prodao trokatnu vilu u Živogošću po cijeni prizemne robau betonare od 50 kvadrata. To su samo neki od primjera koje smo posljednjih tjedana pratili u hrvatskim novinama. No, nisu to ni prvi ni jedini. Eto, recimo, darežljiva je mađarska naftna kompanija koja je baš suprugu tadašnjeg potpredsjednika HDZ-a odlučila bogato nadariti za neki press clipping. Istaknutog HDZ-ovca iz najsiromašnije hrvatske županije uhvatili su, pak, kako na ruci nosi sat od 40.000 kuna, na što je on obrazložio da ga je “dobio na poklon”.

Tako je, eto, darežljiv nas hrvatski svijet. Sve će on širokogrudno dati svojim zaslužnim ljudima: i skupe satove, i ulaznice za SP, i aviokarte, vikendice, apartmane, dvorišne anekse, građevinske radove, Mercedese na trajni leasing i pokrivanje krova. Ako se netko još sjeća one davne peke i puta u Monaco, shvatit će kako se vremena mijenjaju. Danas bi uglednog prijatelja počastiti pekom i Monte Carlom bilo kao - eto, recimo - državnog tajnika podmititi sa 660 eura. Živa bruka - ukratko - da kumu otpadne obraz.

Pritom su ti primatelji darova heterogena družina u kojoj ima HDZ-ovaca prve i druge generacije, mladih i starih, muškaraca i žena, onih iz desnog i onih iz centrističkog krila stranke. Ima ih koji jesu i nisu dio Plenkovićeva inner circlea, koji jesu i nisu dobri s Milijanom Brkićem. A opet, u toj začudnoj heterogenosti postoji nešto što ih povezuje - naime, ljudi ih neštedimice darivaju.

A i ljudima koji ih tako hadžijski časte nešto je zajedničko. Neki su od njih desni, neki ne, neki se bave građevinarstvom, drugi dilaju automobile, treći su nekretninski trgovci, četvrti strani zastupnici. Ono što im je u toj heterogenosti ipak zajedničko jest da dio svojeg novca zarađuju poslujući s državom ili lokalnom samoupravom.

Prodaju joj crijep, WC papir ili autobuse, grade za nju brane ili vrtiće, o njezinu trošku polažu asfalt ili opremaju vozni park, natječu se za njezine poljoprivredne hektare, propala odmarališta ili strateške udjele. A nekom čudesnom koincidencijom koju treba pripisati sudbini malog naroda, novac koji oni hoće ili neće zaraditi ovisi o nekom političaru - županu, ministru imovine, ministru razvoja ili europskih projekata, predsjedniku ogranka ili saborskom zastupniku. A taj političar nije nužno, ali najčešće jest član HDZ-a. Zašto? Zato što političari koji u Hrvatskoj dijele vaš novac statistički češće jesu nego nisu članovi HDZ-a.

I tako ta kružna ekonomija darežljivosti najednom dobiva svoju cikličku puninu. S jedne strane ulaze satovi Phillipe Pathek, vikendice, Mercedesi, aviokarte, ulaznice za moskovska finala. S druge strane te transsupstancije izlaze usluge: dobiveni natječaji, ugovoreni poslovi, amandmani na zakone, urbanistički planovi, rupe na asfaltu, krovovi škola, koncesije i aneksi. To su one situacije zbog kojih postoji ona najzloćudnija i najotrovnija narodna poslovica. Naime, ona da “ruka ruku mije”.

U neka druga vremena, vremena kojih se sada možemo sjećati kao zlatnih, takve se interesne veze nisu smatrale tek domenom pučke mudrosti. Za takve je operacije tada postojala i ozbiljna, u hrvatskom uvriježena tuđica. Ta tuđica imala je devet slova, počinjala je s “k” i u neka druga zlatna vremena izgledalo je da tu tuđicu ova zemlja shvaća ozbiljno. Toliko ozbiljno da su ljudi završavali na sudu s ozbiljnim optužnicama zbog, recimo, peke i puta u Monte Carlo.

No, ta su vremena prošla. U međuvremenu, najveći dio onih koji su optuživani u protukorupcijskoj lavini izašao je na slobodu neosuđen ili je čak oslobođen. U međuvremenu, ušli smo u EU, pa se - kako se kaže - “promijenila politička klima”. Danas ni kudikamo veći podražaji od peke i vikenda u Monaku nisu dostatni policiji i tužiteljstvu da pokrene protukorupcijske korake. Nisu im dovoljni ni konzultantski ugovori, ni Mercedesi koji su se nekako našli u garaži, ni fotografije s tribine Lužnjikija, ni muljaže u imovinskim karticama. “Ruka ruku mije” prestala je biti domena koja zanima policiju, tužitelje, sud.

Zadnja preostala instanca koja se još zanima za “ruka ruku mije” ekonomiku na koncu se svela na ono što se zove Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. To se povjerenstvo u Hrvatskoj - ne svojom krivnjom - u konačnici pretvorilo u pučkog tribuna, u zamjenu za DORH i USKOK, u policiju moralnog iskupljenja, u vratara koji mora hvatati desetke mrtvih šansi jer je obrana koja je ispred golmana - a ta obrana trebala bi biti pravna država - porozna i ne brani ništa. Tako se famozno povjerenstvo od jednog dosadnog tehničkog tijela pretvorilo u zamjenu za Zorroa, ruku narodne pravde, tijelo koje u ambisu moralnog i zakonskog čuva ostatke obraza kao zadnja instanca.

Što je, dakako, dovoljan razlog da se to tijelo efikasno ubije. Točnije, da ga se svede na još jedan od statirajućih, neefikasnih fikusa. A da će biti tako, može se rasuditi prema najavi ministra uprave Lovre Kuščevića da u radu tog tijela više “neće biti samovolje”, “nego jasno propisana procedura”. “Napokon će se Povjerenstvo početi baviti bitnim, a ne trivijalnim stvarima”, izjavio je brački miništar.

Ajd, fala bogu - možemo reći. Napokon se Povjerenstvo neće moći baviti takvim trivijalnostima kao što su plaćeni letovi, Mercedesi ili vikendice. Umjesto toga, moći će se baviti bitnim temeljnim pitanjima duha, bitka i egzistencije.

Time će još jedan žulj u toj antikorupcijskoj gnjavaži nestati. Ostalo je samo još riješiti zadnje preostale gnjavatore. Naime, novinare.

Izdvajamo