U ljeto godine 2016., samo nekoliko tjedana prije parlamentarnih izbora, tadašnji se hrvatski premijer Zoran Milanović u zgradi Vlade krišom sastao s predstavnicima braniteljskih udruga koje su vodile prosvjed u famoznom “šatoru”. Premijer je proveo sat vremena u ugodnom razgovoru s ljudima koji su ga prethodne dvije godine rušili i ponižavali njegove suradnike. Čavrljali su Milanović i šatoraši o koječemu, od budućih ministarskih fotelja do stanja u tzv. regionu, a da Milanović sve to vrijeme nije znao da ga sugovornici - snimaju.
Kad je sutradan stenogram sastanka izišao u novinama, nastala je valhala. Hrvatsku javnost, naravno, najviše je uzrujalo to što se premijer uopće sastaje s hrpom pučista te što im na sastanku čak nudi ministarsko mjesto za njihova frontmena. No širu javnost, ajmo to reći “regionalnu”, najviše su raspalile Milanovićeve ne baš diplomatske opservacije o Srbiji i BiH. Uljuljkan u sigurnost četiri zida, opijen tipično hrvatskim malograđanskim kompleksom superiornosti, Milanović je BiH u bezbrižnoj konverzaciji opisao kao “big shit” i “zemlju bez reda i poretka”. Srbiju je pak nazvao “šakom jada”. “To je šaka jada” rekao je tada lider hrvatske ljevice, “koja već 150 godina ne zna bi li išla u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku. Nema ih deset milijuna jebote, a žele biti gospodari Balkana.”
Suvišno je reći, dan nakon kabinetskog verbalnog “big shita” nastao je regionalni diplomatski “big shit”. Na Milanovićevo čavrljanje protestnom su notom reagirali bosanskohercegovački premijer i ministar vanjskih poslova, a srbijanske su novine danima Milanovića razvlačile po stupcima. Milanoviću nije pomoglo ni to što se tijekom svog mandata zbilja izložio za ćirilicu u Vukovaru, ni to što je u Vladi imao više ministara srpske narodnosti nego što valjda Srba radi u MORH-u i diplomaciji zbrojeno. Zaludu. Razočarani u Milanovića u koječemu, glasači ljevice nisu mu oprostili što je prešao zadnju granicu i o “ex-Yu” temama govorio jezikom prijesnog nacionalista. I danas mislim da je “afera šaka jada” u konačnici SDP koštala izbora i vlasti.
Dvije su godine prošle od tog prvog, famoznog “big shita” srednjoeuropske politike. A sada smo dočekali i drugu repriznu izvedbu istog teatarskog teksta. I ovaj put u glavnoj je ulozi političar koji će zbog toga izgubiti vlast. I ovaj put taj se političar dao uhvatiti na ješku prepredenih “partnera za pregovore”. I ovaj put su tog političara “sugovornici” tajno snimili, a na toj tajnoj snimci političar priča stvari koje javno nikad ne bi. A da stvar bude potpuna, i ovaj put ta je tajna snimka začinjena epitetima koji pripadaju probavnom traktu i crijevnim ekskrementima. Samo što ovaj put nije riječ o “big shitu”, nego - kako je u Srednjoj Europi i red - o jednom pravom, njemačkom “scheisse”.
To “scheisse”, to već svi znate, izgovorio je u kamere i mikrofone skrivene u balearskoj vili predsjednik Austrijske slobodarske stranke (FPÖ) Heinz-Christian Strache. Jedan od lidera one konzervativne politike koja sebe lažljivo voli nazivati “suverenističkom” u tom je tajno snimljenom razgovoru širokogrudno ponudio dio austrijske medijske, energetske i ine suverenosti ljepuškastoj Slavenki za koju je vjerovao da je izaslanica ruske mafije. I dok je suverenist u tipično karamarkovsko-sanaderovskom stilu tržio suverenost svoje republike (ne znajući pritom da ga iza zrcala vrebaju kamera i mikrofon) usput se, baš kao i Milanović, dotakao susjeda iz, jel’te, “regiona”. A baš kao i Milanović, ni Strache za vlastito južno balkansko susjedstvo nije imao lijepih riječi. Baš kao i Milanović, o tom se susjedstvu izrazio kroz crijevno-probavnu metaforu. Hrvatska je, rekao je, jedno veliko sranje. Grosse scheisse.
Ima, ukratko, izvjesnih sličnosti između “geostrateških analiza” koje je u ljeto ‘16 izgovarao hrvatski premijer te onih koje je idućeg ljeta izgovarao austrijski vicekancelar. No između ta dva skandala postoji i jedna upadljiva razlika. Kad je Milanović izustio svoj “big shit”, pomamio je patriotsku ognjicu u Srbiji i BiH. I političari iz vlasti i političari iz opozicije, i novinari i pseudonovinari, i profesionalni patrioti i oni amaterski digli su se na stražnje noge da hrvatskom premijeru operu usta i obrane obraz uvrijeđenih domovina. Kad je, međutim, Strache izgovorio svoje “grosse scheisse”, u Hrvatskoj - muk nad mukom. Tišina, nigdje nikoga, od sto glasa glasa čuti nije. Nikako da se jave svi ti nacionalisti i patrioti, suverenisti i državotvorci, borci protiv difamacija, etička sudišta i stožeri za obranu digniteta ovoga i digniteta onoga. Potpredsjednik vlade nama blize zemlje nazvao je, eto, našu suverenu republiku “velikim sranjem”, a najednom nikog nema da se pobuni i obrani njen dignitet.
Čitateljima Jutarnjeg poznato je da autor ovog teksta nema neki naglašeni afekt prema ovoj državi, a kako vrijeme teče, on je bogme svaki dan manji. No čak i mene, posjednika takvog minimalnog, smežuranog i svaki dan više venućeg patriotizma diglo je na stražnje noge što tamo neki koruški sjedokosi plejboj zemlju u kojoj živim opisuje kao govno. Čak je i meni došla volja da mu odbrusim pokoju rečenicu koja nije za novine. E eto, začudo, hrvatske nacionaliste to nekako nije zaboljelo.
Hrvatsku suverenističku opciju nije zapeklo to što lider austrijskih suverenista Republiku Hrvatsku opisuje kao govno. Nije im to problem, kao što “suverenističkim politikama” nije bio problem ni kad je Karamarko za press-clipping honorar Mađarskoj prodavao Inu, kao ni onda kad su današnji ustavni suci istim tim koruškim drugarima prodavali jadranske uvale, ili kad je Sanader njihovu prijatelju Orbanu prodavao hrvatsku naftnu industriju i sirovine.
Kad na red dođu sjeverni i zapadni katolički susjedi, najednom ta suverenistička gorljivost hrvatskog nacionalizma splasne i usuče se. Stvarnu suverenističku borbenost naši K.u.K. patuljci iskazuju, izgleda, samo kad su posrijedi pravoslavni i muslimanski zavojevači. Može Sanader stoput trgovati s Orbanom, može Karamarko od Hernadija dobivati mjesečnu hranarinu, može klagenfurtska banka podmirujući političare doći do pola Jadrana, može Strache o Hrvatskoj pričati nadugo i naširoko da je veliko ili malo “scheisse” - ali ništa, neka - hrvatski će se “domoljubi” opet i dalje baviti Srbima i Pupovcem.
A sad, kad su riječi već izgovorene, kad sad vidimo jasno što o nama misle ideološka braća i bivši kolonijalni suvereni, ja bih gospodinu vicekancelaru Stracheu postavio jedno potpitanje. Postoji nešto u njegovoj izjavi što bih volio razjasniti preciznije. Naime, kad je točno Kroatien postala “scheisse”? Je li to ona oduvijek bila, ili se u izmet uvrgla u nekom točno određenom trenutku? Je li za njega Hrvatska bila “scheisse” i u doba Marije Terezije, kojoj HDZ-ovi političari kliču kao najvećoj investitorici? Je li bila “scheisse” i onda kad je Austrija lobirala za hrvatsko priznanje, pa usput - onako, prijateljski, za nagradu - pozobala štogod hrvatskih banaka, hotelskih kompleksa i telekomunikacijskih tvrtki?
Je li Hrvatska bila “scheisse” kad su je koruški bankari pretvarali u banana-državu, potkupljujući ministre vanjskih poslova, ustavne suce, predstojnike predsjedničkih ureda, župane i zastupnike? Je li Hrvatska tada bila “scheisse” zato što se dala korumpirati kao pravo malo govno? Ili je možda ona “scheisse” sad, zato što se odala “antipoduzetničkom mentalitetu” i “antiinvesticijskoj klimi”, pa baš ne prođe svaka ideja koju Stracheovi kolege pokušaju izdubiti novcem? Je li Kroatien “grosse scheisse” zato što se u njoj, kao u pravoj banana republici, s torbom novca može postići što god hoćete? Ili je “grosse scheisse” zato što - majku im tvrdoglavu balkansku - to ipak uvijek ne možete?
Eto, stvarno bi me zanimao odgovor na to pitanje. Zanimao bi me, premda mislim da su i opcija A i opcija B gotovo podjednako strašne.