Znate onu urbanu legendu kad jedna mama pokuša skinuti svoje dijete sa sise pa ono gotovo umre od zamjenskog mlijeka? Ne? Nisam ni ja, do prošlog tjedna. A onda sam odlučila nekako krenuti u težak boj koji svaka mama zna pod nazivom “prekid dojenja”, i pala u prvoj bitki. I to ne šaptom, već uz glasne jecaje, što bebine, što moje, u Klaićevoj bolnici, dok smo čekale da injekcija koju je primila otprilike sat vremena nakon par gutljaja svog prvog adaptiranog mlijeka ublaži simptome anafilaksije. Prekrasno medicinsko osoblje koje se redalo ne bi li nas što izliječilo, što utješilo, redom me pitalo: “Što ste joj dali, mama”. (No judgement.) Zamjensko mlijeko. Da nije ironično, bilo bi samo zastrašujuće, ovako jednom scenarističkom mozgu kakav je moj, taj nevjerojatan obrat sudbine u kojem, u nadi da ću ja biti prva majka na svijetu koja je doskočila separacijskom strahu, ja dajem djetetu popularno zvani AD te završavam sudbinski kažnjena za takav prijestup, život je doista ispisao stranicu romana za pamćenje.
Dan poslije, dok se moje fantastično hrabro dijete oporavljalo brzinom svjetlosti te gugutalo žici od infuzije igrajući se s njom, liječnici su me uvjeravali da je to stanje poznato kao “rana reakcija” i da se ona često povuče, te da će Lena do druge godine 99% jesti sladoled. Nekako sam posve uvjerena da hoće, i potpuno svjesna da nismo izoliran primjer teške alergijske reakcije, ali ne mogu da se ne zapitam nisu li to što nas ljude čini toliko vezanima jedne za druge upravo to - rane reakcije. Ne na alergene, nego na majčinstvo. Kako sam već dobar niz godina pri zdravoj pameti, ne mislim na svjesnom, racionalnom nivou da sam kriva za činjenicu da je baš moja beba alergična na mliječni protein, ali, kao i u svemu drugom, podsvijest, ta maćeha naših sudbina, čeka iza ugla, i sve se pitam kako će taj susret s njom izgledati, i moj i Lenin. Ja sam kraljica straha od separacije. Nije to sretno kraljevstvo. I dok mi jedna prijateljica preko telefona danas govori kako svoje (dosta starije od Lene) dijete doji još uvijek jer je “uz mogućnost prekida vežu isti užasni osjećaji kao pred prekid životno bitne ljubavne veze”, ja kimam u tišini, potvrđujući, ne osjećaj pred prekid dojenja, jer do toga nismo došle, a kako sada stvari stoje, i nećemo skoro, već onaj dio o prekidu ljubavnih veza. Znam, jer sam dugo u psihoterapijskom postupku, i jer puno čitam i gledam ne baš glupu televiziju, i jer sam, u krajnjoj liniji, na faksu morala položiti dvije godine psihoanalize, i jer sam mnogo mislila i pisala o tome, da svi ti strahovi od odvajanja kreću od separacionog straha kojem se zametak vidi već u ovoj nježnoj dobi u kojoj je moja beba sada. Ali ta spoznaja mi do dana današnjeg nije pomogla. Dobro, ok, nisam se htjela odvojiti od majke, ali sad imam tridesetipet godina I ŠTOOOOO S TIIIIIIIM? Životno bitne ljubavne veze je dakako teško prekinuti, bilo kome, to nije samo pitanje separacije, već i identiteta, navike, a i činjenice da su ljudi ipak većinom gregarna bića koja vole dijeliti iskustva.
Ali, ajmo biti otvoreni, jer je petak i vruće je i jer si ionako previše lažemo u životu. ZAŠTO JE TOLIKO TEŠKO PREKINUTI LOŠU VEZU? Isto jer nismo htjeli otići s majčine sise? (Nota bene, ja nisam dojeno dijete). A teško je. Prokleto je teško. Rastajala sam se kao da rađam mladunče slona iz glave. Ležala sam na pločicama, molila avione u kojima sam putovala da se sruše, plakala, gubila kile, upuštala se u besmislene afere, samo zato da bih nekako preživjela prekid odnosa u kojem nisam bila sretna.
Ali, separacija, ta gadna kučka koju ako ne odradimo dobro u trenutku kad većina nas ne zna ni samostalno sjediti, zaista može prilično zeznuti naš život (ili par godina istog), sve dok vas frendice i Cosmo, što časopis, a što piće, ne uvjeri da frajera zbog kojeg više plačete, no što se smijete ipak morate ostaviti. Ta priča većinom završava tako da on ostavi vas, a vi, iako podsvijest - s kojom tada niste u vezi - zna da vam čini uslugu - još malo plačete i u jecajima užasa prolazite JOŠ JEDNOM JOŠ JEDNOM JOŠ SAMO JEDNOM ZADNJI ZADNJI PUT separacioni pakao. A onda postanete majka.
Samo je i to, dakako - odnos. I to onaj prvi, po kojem će se poslije mjeriti i stvarati svi ostali. Kako napustiti dijete a da ono doživi dovoljno frustracije da bi naučilo biti zdrava osoba koja se ne raspada jer je ostavlja dečko koji je za nju loš? A opet, kako prepoznati koliko je frustracije optimalno, a koliko opasno? I naravno - što s VAŠIM separacionim strahom, traumom od odvajanja od majke ili činjenicom da se separirali nikad niste pa je žongliranje između uloge majke i uloge kćeri često teško, a ponekad nepodnošljivo do mjere da pomislite da razumijete šizofreničare? I onda pogledate vašu kćer. Leži u bolničkom kinderbetu i guguće žici od infuzije. Ne želi jesti ništa osim majčina mlijeka. Zašto i bi, kažu majke koje žive samo majčinstvo. Primam je na prsa i šapućem joj: Sve je u redu, mama je tu… I bit će zauvijek. A znam da neće. Možda smo zato smrtni, odgovaram ja svojoj prijateljici, jer svaki put kad se rastanemo, makar i do kinderbeta, umremo pomalo. Možda smo zato smrtni kao vrsta, kažem ja poslije svom mužu, koji najviše osjeća moj neriješeni separacioni strah (pa se rijetko odvajamo od svojih pametnih telefona kad smo fizički razdvojeni). Ne odgovara mi odmah jer je u nekim svojim mislima. Pa ja umrem malo. Dijete zaplače. Podignem je i šapnem: “Mama je tu…” I pomislim, sigurno smo zato smrtni, ali kad smo već tu, nek’ nam barem život bude sretan. Pa slažem i dodam ono fatalno “Zauvijek”.