StoryEditor
PIŠE JELENA VELJAČA

U mraku sobe, dok mi dijete visi na ekranu, pitam se koja je ljetna granica pucanja roditelja

Imala sam bliske susrete s čudovištem koje ne razumije nestašluk kod djeteta, ali svjedočila sam i prelascima granica od strane roditelja
 Istock
Objavljeno: 23. kolovoz 2020. 23:04

Bliži se kraj ljetovanjima. Za nas roditelje to je uvijek, da upotrijebim terminologiju kineske kuhinje, i sladak i kiseo osjećaj: često se međusobno šalimo kako jedva čekamo ponedjeljak nakon praznika, prvi dan škole ili vrtića, ili povratak u najtoplija njedra na svijetu, a to su, svi mi roditelji znamo, njedra teta čuvalica.

Kao s ratišta vraćamo se našim kućama na kontinentu, mi nesretnici čije bake i djedovi nemaju kuće na moru gdje nejačad možemo ostaviti na dva do tri mjeseca tijekom ljeta, sve pod “to je zdravo za njih” egidom, dok je prava istina kako je to zdravo i za nas, i kako su ta ljeta spasila mnoge brakove, i napravila mnogu pomirbenu djecu koja će se onda rađati točno u proljeće, spremna za još jedan krug materine ljubavi koja leluja od “umrijet ću od sreće, duša me boli samo kad ih pogledam koliko su savršeni” do “samo ću umrijeti, duša me boli”.

Ova posebna godina pomalo je pomaknula i taj segment dogovorene dinamike odnosa u mediteranskim obiteljima zemalja koje leže na morima, gdje none mogu kupovati krafne djeci ranom zorom, a djeca mogu duboko patiti za majkama dok skaču s mulova i nose mokre gaće puno dulje nego što bi to majke ikad dozvolile. Znaju i majke za te gaće, na tren ih se sjete tamo negdje u Zagrebu, kad piju svoju šokantno tihu i nevjerojatno vrelu kavu jutrima dok asfalt već isijava, podsjećajući nas kako će dan biti paklen, no vrlo brzo gurnu tu probadajuću, kontrolirajuću misao negdje duboko u već pomalo znojni grudnjak, na putu do posla, dok vješto balansiraju faljenje, jer kad si mater, uvijek se osjećaš pomalo nedovoljno cijela kad su drugdje, i ekstatični osjećaj slobode koji može dovesti do pijanstva u šest popodne ili do spavanja u sedam ispred Netflixa i serija koje nikad nećemo pogledati.

Sve te procese duboko razumijem i iako moje dijete nikad nisam otpravila kod babe i dida, iz prozaičnog razloga što nemam tu opciju, a ne samo zato što sam superiorna majka koja se ne želi odvajati (šalim se, šalim se, šalim se), imam bivšeg koji ima te neke tjedne ljetovanja tijekom kojih balansiram između teških paranoja o tome kako će joj dopustiti da nikad ne nosi kapu, a onda će ona umrijeti od dehidracije i sunčanice koju on neće primijetiti (mi žene duboko vjerujemo očevima, ne znam jeste li to primijetili), kako će se moja možda zauvijek jedina kći utopiti u valovima velikim tri centimetra (u redu, to nisu možda pravi valovi od juga, već more mrvicu podignuto od brodice koja je prošla tri kilometra dalje) jer će je njezin otac baš tada, u podne, na toj neveri, učiti plivati, i neopisivo slatkog osjećaja da konačno imam krevet za sebe, pa sad mogu sve što mi je oduzeto majčinstvom - a to se većinom svodi na spavanje i keks u krevetu, ritual za koji glumim da je sotonski izum svaki put kad moje dijete poželi isto.

Ali ti su tjedni kratki, i neka su: i mi smo opet spojene na suncu ispred ljetnih kuća naših prijatelja, i ja zaboravljam koliko sam se brinula i koliko mi je nedostajala, i ja već u devet ujutro urlam da ne skida japanke ispred kafića gdje je razbijeno staklo, i da mora ali apsolutno mora pojesti nešto zdravo, iako je ona već doručkovala gumene bombone dok sam ja stisnula još samo jedan snooze, a već negdje oko podneva prijateljica, koja pati jednako kao i ja, i ja komentiramo kako ljetovanja s malom djecom naprosto nemaju smisla, a oko tri, kad je žega najveća već smo odmrznule škrinju koja se otopila jer ju netko od naših potomaka nije dobro zatvorio igrajući se hladnjakom, sanjamo o klimi i revidiramo užasnute i osuđujuće stavove o roditeljima u šoping-centrima i igraonicama za vrijeme Covida.

Doista smo se ove godine pakirale kao ranjenice: nedovoljno tamne, u suzama patnje, i s nekoliko sramotnih živčanih slomova u javnosti na djecu.

Iako smo obje pobornice moderne povezujuće pedagogije, i s ljubavima naših života razgovaramo o emocijama i za vrijeme tantruma oko sladoleda koji je pao na šljunak na četrdeset stupnjeva, i koji mora opet biti kupljen inače će svijet propasti, što podrazumijeva deložaciju osmero djece s plaže, jer ako jedno dobije drugi plavi sladoled uznemirujuće umjetne boje, a drugi ne, mi možda gurnemo kamenje u badić i nestanemo kao Virginia Woolf, znamo, priznajem, i puknuti.

I sad se u mraku rashlađene sobe, dok mi dijete visi na ekranu ne znam više čega, vjerojatno i televizije i iPada i mog mobitela paralelno, pitam koja je granica ljetnih pucanja roditelja, poglavito mama, i možemo li preživjeti ljeto bez da naše majke, čije odgojne metode tako superiorno i olako preziremo na raznim kavama kad vrtići počnu raditi, progovore u nezemaljskom urliku iz nas.

Odgovor je: teško, zaista teško. I sama sam imala par bliskih susreta s čudovištem koje ne može više razumjeti nikakav nestašluk kod djeteta, ali isto sam tako na plažama svjedočila prelascima granica od strane roditelja koje pokušavam ne osuditi, ali mi ne ide.

Jasno je valjda već i galebovima da je fizičko nasilje granica koju ne smijemo prelaziti: međutim, svi smo odgojeni pod ponekim prijetnjama šamarima, šibama i dobivanjima po guzicama, svi smo odgojeni tako da naše majke samo pogledaju prema nama, a mi se mrvicu stresemo od panike što će se dogoditi ako je gurnemo preko ruba (ja osobno nikad nisam saznala što bi se moglo dogoditi, a mnogo kasnije mi je majka priznala da je potajno molila razna božanstva da niti ne pokušam doznati jer ni ona nije imala blage veze što slijedi iza onoga kultnog “brojim ti do tri ili...”), pa kad frustracija stvarno postane preteška za podnijeti, nađemo se u modelima koje smo obećali ne ponavljati.

Vidjela sam majke koje viču po šumskim puteljcima dok cvrčci pokušavaju stvoriti ugođaj raja, ali vidjela sam i majke na plažama koje grle svoju uznemirenu djecu s posebnim potrebama, vidjela sam ovo ljeto mnogo toga, vidjela sam i sebe u izdanjima na koje nisam ponosna, kad bi me, primjerice, L. pitala hoću li joj kupiti nešto sa štanda u suzama kao da smo upravo proplivale Sredozemlje ne bismo li došla do azila, i dobro znam da su naša privilegirana djeca često nepodnošljiva: ali, važno je znati, čak i ispred tog štanda, da smo mi, odrasli, zaista odrasli faktor u odnosu, i uvijek i zauvijek odgovorni i za potrebe i za reakcije i za dinamiku koju ćemo stvoriti ne samo doma, već i pustiti u svijet drugima. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. rujan 2020 12:52