Kada je 1995. bonus (smanjenje tjedne satnice učiteljima i nastavnicima od 2 do 6 sati neposrednog odgojno-obrazovnog rada) uveden u naše škole, to se obrazlagalo brigom za učitelje i nastavnike potkraj radnoga vijeka i željom da se mlađim kolegicama i kolegama osigura pomoć pri uvođenju u učiteljski i nastavnički posao. Tada se, naime, isticalo da će sate izgubljene u nastavi stariji učitelji i nastavnici provoditi pomažući kolegama početnicima.
Kad je uveden bonus, s obzirom na tjedno zaduženje, učiteljima i nastavnicima s najviše godina staža omogućeno je, bez smanjenja plaće, 25-postotno umanjenje tjedne norme. U protekla 2 desetljeća, vezivanjem tog prava uz pravo na povišicu plaće od 2000. god., smanjivao se broj onih koji su koristili bonus. S druge se strane umanjivao broj sati smanjenja tjedne satnice. Oboje se uvijek opravdavalo i potrebom da i prosvjetari proračunskim uštedama pridonesu izlasku iz krize.
I onda su, nakon 7 recesijskih godina, počele stidljivo stizati vijesti o izlasku iz krize. Sredinom 2018. napokon su potpisani prvi granski kolektivni ugovori u školstvu. Od njih se očekivalo da sadržajem pokažu da je kriza iza nas. No, dogodilo se suprotno. Nakon uvida u potpisano: nevjerica, čuđenje, zaprepaštenje i razočaranje… Posebno među onima kojima su svibanjske plaće smanjene.
A što se u novim kolektivnim ugovorima dogodilo s našim bonusom? Umjesto da u povoljnijim okolnostima dođe do porasta broja sati tako da se, npr., 2 sata povećaju na nekadašnjih 6 ili da pravo na bonus ostvaruju, npr., i stručni suradnici, bonus je, slikovito rečeno, šaptom pao. Manju tjednu satnicu za 2 sata ubuduće će učitelji i nastavnici moći mijenjati za 4-postotno povećanje plaće. Deset posto više rada za 4% veću plaću.
Možda će netko neupućen pomisliti da nepravična razmjena ionako neće uspjeti jer će učitelji i nastavnici odabrati manje rada umjesto povišice. No, autori paklenog plana jako su dobro znali što rade. Nakon višestrukog smanjenja plaća u vrijeme Milanovićeve administracije upravo onima s 20 i više godina staža, a zbog zabrinutosti za iznos mizernih mirovina, učitelji i nastavnici masovno se odriču bonusa i opredjeljuju za povišicu.
Posljedice svega su sagledive. Zbog neadekvatne visine povišice, jer se opet daje više od onoga što se dobiva zauzvrat, doći će do proračunske uštede. Neminovnost je i smanjenje satnice učiteljima i nastavnicima s nepunom satnicom. Uz alibi o uvažavanju prava na izbor zauvijek će iz naših škola nestati jedno od rješenja koje je pridonosilo kvalitetnijem funkcioniranju odgojno-obrazovnog sustava. Naposljetku, kada učitelji i nastavnici prime rujansku plaću i shvate koliko im je mizerno nadoknađen bonus, nezadovoljstvo će adresirati prema sindikatima koji su ugovorili ovu zamjenu.
Kada u rujnu eksperimentalno krene Škola za život s plaćom za bankrot, povišica od 4%, koja je rezultat ustezanja od korištenja prava na bonus, izvrsno će ilustrirati stanje u našem školstvu. Brojne dodatne obveze zbog promjena koje se pokreću i 10% više vremena provedenog u radu s učenicima u razredu u rujanskim će se plaćama prepoznati s čak 200-tinjak kuna. Zemlja znanja jučer i Škola za život danas - politički su projekti koji prosvjetarima nisu donijeli ništa dobro. Dapače, pod egidom promjena, napuštana su i neka kvalitetna rješenja. Bonus je jedno od njih.
*autor je predsjednik Školskog sindikata Preporod