VIJESTI IZ LILIPUTA

'Kako se hrvatska konzervativna rekonkvista više razmahala, tako je hrvatsko društvo imalo sve manje problema s kršenjem deset zapovijedi'

Generacija cura koje će se do zore razbacati u klubu, koje idu na nogometne utakmice i same sebe snimaju dok se pestaju ispred škole, odrasta u konzervativnom zakutku reakcionarnog društva gdje lažna eksterna religioznost organizira život po konvencionalnom hodu sakramenata. Njihov život postaje “tradicionalna obitelj”

Godine 2011. - dakle, u vrijeme kad su počeli nicati prvi korijeni ovog baobaba što ga danas poznajemo kao konzervativnu revoluciju - ta je konzervativna revolucija pokrenula i svoju prvu društvenu akciju. Bila je to akcija usmjerena na ustavno sprječavanje ionako nepostojećih istospolnih brakova. Odabravši za beta-testiranje vlastite referendumske operacije jednu malobrojnu i ranjivu društvenu skupinu, konzervativci su - vjerujem, pamtite - toj operaciji nadjenuli ime “Za obitelj”.

Tog dana, riječ “obitelj” ušla je u hrvatski politički leksik kao novi, toksični agens. Od riječi koja je sugerirala sigurnost, uključivost i toplinu, “obitelj” je postala prijeteći, isključujući ideologem kojem je semantički posao bio da sve one drukčije mlatne po glavi. Od te 2011. do danas, “obitelj” ili “tradicionalna obitelj” u hrvatskom društvu ima funkciju ideološke fantazme. U ime te riječi se reduciraju prava manjina i žena, u ime te riječi se prekrajaju obiteljski zakon i školski programi, u ime te riječi se cenzorski pritišće kultura, a upravo “obiteljske” ili “tradicionalne” vrijednosti su gorivo koje daje propulziju neokonzervativnoj opsadi političkog mainstreama.

Pritom je - dakako - uzaludno bilo zdvajanje sociologa i etnologa koji su upozoravali da je takvo poimanje “tradicijske obitelji” izmišljotina i fantom. Iz debelog zaleđa profaniranih, borasovsko-angjelinovićevskih univerzi etnolozi i sociolozi su uzalud i pretiho upozoravali da ta i takva “tradicionalna obitelj” na jadranskoj obali postoji jedva 150 godina, a u zaleđu ni toliko, te da u neke od “tradicionalnih obiteljskih vrijednosti” koje su naši konzervativci skloni zanemariti spada i to da nevjeste peru noge muževoj starijoj braći, ili da svekri u pojati “konzumiraju” nevjeste.

Istodobno, strašna renesansa “tradicionalnih vrijednosti” išla je frapantno pod ruku s potpunim iščeznućem doista bazičnih tradicijskih, konzervativnih vrijednosti u društvu. Trebalo je da u Hrvatskoj na vlast dođu katolički konzervativci, a da bi Hrvatska postala zemlja u kojoj policija puca na afganistansku djecu, a Sabor komemorira osuđenog ratnog zločinca. Zemlja u kojoj su samo u zadnjih mjesec dana u Lipiku, Petrinji, Trešnjevci i Gajnicama u obiteljskom nasilju ubijene četiri žene. U kojoj splitsko gradsko vijeće vodi čovjek koji je lažirao invaliditet, vodeći desničarski talk show osuđeni diler, a požešku županiju obiteljski nasilnik. Kako se hrvatska konzervativna rekonkvista više razmahala, tako je hrvatsko društvo imalo sve manje problema s kršenjem deset zapovijedi, uključujući poglavito one “ne ubij” i “ne ukradi”. Ne ukradi, recimo, dnevnicu za Rim. Ili novac iz “Dinama”. Ne ubij, recimo, nekog jer je ilegalno prešao granicu kod Lapca. Ili - jer ima pičku.

Tako, ukratko, izgledaju “tradicionalne vrijednosti” u Hrvatskoj 2018., dakle - u trenutku kad je epski sraz liberalne demokracije i konzervativne rekonkviste došao približno do početka drugog poluvremena. A kako u toj istoj, sad već uvelike “obiteljaškoj” Hrvatskoj izgledaju “obiteljske vrijednosti”? O tome bi nam, naravno, mogla nešto reći žena Alojza Tomaševića. Mogle bi nam nešto reći i ubijene iz Gajnica, Petrinje i Lipika. O tim “obiteljskim” vrijednostima naučimo ponešto i iz silnih pjesama o sponzorušama i prevarenim ljubavnicama Vjekoslave Huljić. Kao i - naravno - iz turskih sapunica.

A ovih dana u Hrvatskoj se pojavila i jedna predstava koja se bavi stanjem “tradicionalnih obiteljskih vrijednosti” anno Domini 2018. Riječ je o predstavi koju je produciralo jedno inače dosadno provincijsko kazalište, kazalište koje me zadnjih godina rijetko nečim zaintrigiralo. Riječ je o predstavi koju je režirao redatelj u srednjim tridesetim godinama čiji sam rad dosad pratio površno. Također, riječ je o predstavi po tekstu starom 400 i kusur godina, k tomu tekstom koji je povijesno zloglasan kao mizogin, mužjački, antifeministički i antipatično reakcionaran.

Taj je tekst - a riječ je o Shakespeareovom “Kroćenju goropadnice” - režiser Ivan Plazibat pretvorio u politički najintrigantniju hrvatsku predstavu koju sam u posljednje vrijeme vidio. To je predstava koja se bavi generacijom današnjih dvadesetogodišnjaka, naraštajem razapetim između neokonzervativne obnove i kapitalističke industrije raskalašenosti. To je predstava koja žvače, reciklira i - na koncu - ispljune Shakespearea, pretvarajući njegov davni tekst u nešto beskrajno suvremeno. U tekst o naraštaju after krizma partyja, pirova s bengalkama, TV Pinka, “Moj Poslita”, Karleuše i Rihanne, u tekst o kulturi influencerica, torcidašica i novih urbanih teen-amazonki. U predstavi Ivana Plazibata, Shakespeare na ravnoj nozi susreće “splitsku cipu”.

Plazibatova verzija Shakespearea sljuštena je na relativno malo teksta, filološki ogoljena, ali u bitnom prati siže (blago rečeno) ne baš feminističkog komada iz 1596. Bavi se lokalnim bogatašem koji ima dvije kćeri - donekle poslušnu Bjanku, i goropadnu, neposlušnu divljaku Katarinu (koju fenomenalno glumi 25-godišnja sinjska glumica Katarina Romac). Bjanka ima sijaset prosaca, no kako je stari otac tvrdoglav u tome da prvo kani udati stariju, Bjankini prosci smisle urotu ne bi li Katarinu podvalili lovcu na miraz. On je pak “pripitomi”, te na koncu drame mužjačkoj družini prikaže u novom obličju: kao krotku, skršenu i poslušnu ženicu.

Pritom Plazibatova predstava u Shakespearea ulazi iz koda suvremene “zlatne mladeži” i suvremenih teen-amazonki. Cure su razularene, divljaju, piju iz grlića boce, psuju i bjesomučno tulumare. Muško studentsko društvo izgleda kao razulareni miks nogometnih navijača i maturanata na norijadi. Sve što se na sceni događa temeljito je tjelesno, a sva ta tjelesnost je testosteronska, mužjačka, puna drpanja, podbadanja, naguravanja, poga.

Cijela ta testosteronska, iracionalna energija kanalizira se u zavjeru, a nusefekt te zavjere je poniženje glavne junakinje. Komedija se u drugom dijelu pretvara u tragediju u kojoj patrijarhalni “gazda kuće” lomi goropadnicu Katu gladovanjem i fizičkim uzništvom sve dok je ne pretvori u porculansku lutkicu koja će sva umilna i urešena doći izbiflati finalni monolog. Muški su, kažu Kate i Shakespeare, gazde u kući i žena ih treba slušati i štovati, umjesto da umuje svojom glavom. Eto trijumfa “tradicionalne obitelji”.

Ali, ne i sasvim. Jer, negdje na pola tog mehanički izbiflanog, pokornog monologa Katarina/Katarina Romac se počinje cerekati. I cereka, sve više, nakon svake stanke. A onda sjeda u staklenu vitrinu svog novog braka, s novim mužem, i cereka se opet.

Predstavu sam na trećoj ili četvrtoj izvedbi gledao s publikom u kojoj je bila sva sila splitskih srednjoškolki i maturantica. Najednom mi je postalo jasno da predstavu gledam s publikom kojoj ta predstava prikazuje idućih deset godina njihovih života. To je generacija cura koje će se do zore razbacati u klubu, cura koje idu na nogometne utakmice i deru grla kad “Hajduk” zapuca kontru, naraštaj amazonki koje imitiraju dominantne bogomoljke pop-muzike, naraštaj cura koje slušaju “ I Smashed My Car Into the Bridge” Icona Popa, koje same sebe snimaju dok se pestaju ispred škole, a onda te školske tuče stavljaju na YouTube.

A opet, to je generacija koja odrasta u konzervativnom zakutku jednog reakcionarnog društva u kojem lažna eksterna religioznost organizira život po konvencionalnom hodu sakramenata: pričest, krizma, svadba, krštenje, dok nas smrt ne rastavi, ili - ako ne smrt - civilni razvod i drugi civilni brak. To je život divljaka koje idu na Poljud, slušaju Ministarke, Lily Allen i MIA-u, a onda se u samo desetak godina taj život pretvori u život iz pjesama Severine i Rozge. Dakle, mukotrpno pregovaranje s patrijarhatom, sitni dnevni ratovi s punicama i tetama, sitni vez preko kojeg se iz dana u dan osvaja mali komadić nekadašnje slobode. Njihov život - ukratko - postaje “tradicionalna obitelj”.

Ali, ta “tradicionalna obitelj” više nema izmaštani, pastoralni kontekst u kojem žene suši rublje na verandi, a muškarci love ribu ili tetrijebe za ručak. Ta “tradicionalna obitelj” je - kao u “Star Trek” - teleportirana u beskrajno netradicionalni kontekst turističke servisne ekonomije, u kojem cijelo društvo živi od toga što je netko u apartmanu promijenio lancune, što je poslužio mali makjato, od hostesa na mini kruzerima, od plesačica u noćnim klubovima, recepcionerki u difuznom hotelu i animatorica zabave na hotelskoj terasi. Dok katoličke udruge, Markići i Ilčići vrište u obnovi “tradicionalnih” vrijednosti, ekonomija kazuje nešto drugo: ona nam otkriva društvo u kojem su bivši patrijarsi trudbenici - dakle, muški u trlišu - postali glupi, nekorisni višak. A kotač ekonomije lože ženski, servisni poslovi usluge i turizma.

To je novi Jadran, nova Dalmacija kojoj se užežin konzervativne rekonkiste obraća Plazibatova “Ukroćena goropadnica”. To je Shakespeare za Jadran 2020, za kulturu u kojoj Katarine možda pristaju na izvanjsku formu svadbe, sakramenta i patrijarhata, ali je ta “krv novoga i vječnoga saveza” zato podlokana prekarnom ekonomijom sve dok se ne pretvori u praznu ljušturu, u porugu. Ne možete imati “vječite vrijednosti” iz 1904., ako uokolo pokraj vas vlada ekonomija iz 2018. To je temeljni nesporazum zbog kojeg je hrvatski klerikalni konzervativizam osuđen na dugoročni poraz. A taj poraz tema je s kojom se - neizravno, ali jasno - bavi Plazibatova predstava

Izdvajamo