TVRDOGLAVE ČINJENICE

Kako se to u Savudriji brani nacionalni interes, a u Sisku provode poslovne odluke?

Marko Todorov / CROPIX

Prvi su “jamac suvereniteta”, drugi su “tehnološki višak”. Prvima resorni ministri poručuju kako “mogu mirno spavati jer će ih država zaštititi”, drugima da “mogu računati na otpremninu”. Kad prvima prijeti mogućnost da zbog djelovanja strane države ostanu bez radnog mjesta, poziva se na “suzdržavanje od naglih poteza”. Kad isto prijeti drugima, tumači se da je to “poslovna odluka”. Da bi se zaštitilo prve, na koncu priče, propagira se i korištenje oružane sile. Zaštititi druge, zapravo, nema ni smisla s obzirom na to da će ionako biti kolateralne žrtve “postfosilnog doba”. Prvi su, pogađate, ribari iz Savudrijske vale, a drugi - to je također očito - radnici rafinerije nafte u Sisku. Potonjih 40-ak ostat će bez svog dosadašnjeg radnog mjesta nakon odluke hrvatske naftne kompanije da de facto ukine sekundarni ciklus prerade nafte u sisačkoj rafineriji. Što im je činiti? Jedna mogućnost je da otpremnine ulože u ribarske brodice i otplove za Savudriju...

Tragediju birokratske ravnodušnosti s kojom je domaća politička elita akceptirala gašenje još jednog ostatka ostataka nekoć slavne hrvatske industrije u svojoj se punini može spoznati tek u poredbi s majčinskom brigom koju je ista ta elita posvetila zapadnoistarskim ribolovcima i zloj kobi koja se nad njima nadvila nakon granične arbitražne presude. Jer, koja je razlika? Ako je u sporu oko morske granice sa Slovenijom Hrvatska bila suočena s perfidnim pokušajem da se otuđi dio njezina suvereniteta, može li se drukčije nazvati namjera jedne strane kompanije da kroz korupcijski aranžman s domaćim političkim vrhom operativno ovlada tvrtkom koja obuhvaća barem polovicu hrvatskog energetskog sektora? Ako je prekrajanje granica za Slovence bilo mehanizam ovladavanja dijelom hrvatskih ribljih i mineralnih podvodnih bogatstava, nije li zapravo isto kad se kroz upravljanje Inom polako umrtvljuje ovdašnji kapacitet proizvodnje osnovnog energenta današnjice?

Koja je, u konačnici, razlika između postupanja Vlade strane države i postupanja nominalno privatne kompanija u kojoj strana Vlada ima presudan utjecaj, čije čelnike ta Vlada štiti od kaznenog progona proglašavajući ih “nacionalnim interesom”, te u kojoj ta Vlada donošenjem posebnih zakona suspendira uobičajena dioničarska prava? Ipak, u Savudriji se brani nacionalni interes. U Sisku se provode poslovne odluke. Taj “it’s just business” argument za urušavanje najveće i najslavnije kompanije koju je ova država imala godinama je bio omiljena teza bulumente domaćih paraekonomskih eksperata i medijskih freemarket teoretičara, uprtih da javnost uvjere kako činjenica da Ina iz godine u godinu manje prihoduje, prodaje, prerađuje i proizvodi zapravo pokazuje da se njome upravlja - bolje.

Tu nakaradnu logiku s vremenom je usvojila i politika, suštinski nezainteresirana da se uhvati u koštac s problemom koji nadmašuje njezine sposobnosti. Iz perspektive te zbrda-zdola okupljene skupine političkih blefera, karijerista i epizodista, Ina nije problem sama po sebi, nego isključivo kao prepreka ostvarenju “strateških ciljeva” poput ulaska u OECD ili pristupanja Schengenu. Taktika je stoga jasna. Pobrat će se nisko viseće voće. Ostatak će biti prepušten truleži “poslovnih odluka”. Što je, u konačnici, četrdeset radnih mjesta prema nacionalnom interesu? Je li Ina uopće toliko važna da ne bi mogla biti žrtvovana na oltaru političke stabilnosti? I ta je politika u konačnici legitimna, no bilo bi dobro da se jasno kaže koji je ulog zapravo na stolu.

Jer, budimo posve otvoreni, ne radi se tu zapravo o rafinerijskom postrojenju, rafineriji cijeloj ili čak Ini kao kompaniji. Relikti kvalitetnog upravljanja Inom pod mađarskim MOL-om već se mogu vidjeti na zagrebačkom Žitnjaku i Omišlju na Krku gdje je domaća petrokemijska industrija Dioki - nekadašnji treći najveći izvoznik u zemlji - kolabirao pod pritiskom smanjenja isporuka i poskupljenja etana (osnovne proizvodne sirovine) s Ininih polja. Posve slučajno, baš je MOL zadnjih godina ulagao golem novac u postrojenja za proizvodnju polimera u Mađarskoj.

A onda je tu i Petrokemija, tvrtka kapitalno iscrpljena godinama monopolističke podređenosti prema Ini i kupovanju plina s lokalnih nalazišta po cijeni znatno višoj čak i od uvozne ruske cijene. Je li to još jedna buduća hrvatska industrijska ruševina? Mađarski proizvođač gnojiva Nitrogenmuvek spremno će pokriti potražnju na tržištu... Gdje je danas zadarska Tankerska plovidba, tvrtka izrasla na poslovima prijevoza Inine nafte? Gdje je Inin projektni biro, gdje je servisno/montažerska podružnica, gdje su popratne servisne tvrtke? I gdje je tu nacionalni interes? Odgovor na sva ova pitanja zapravo je isti: bile su to poslovne odluke...

ELIPSO

Izdvajamo