OŠTRI REZOVI

KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Život u Hrvatskoj, državi s plemenskim potrebama

Zagreb, 260518. Dvorana Drazena Petrovica.
XVIII. Opci izvjestajni sabor Hrvatske demokratske zajednice.
Na fotografiji: Milijan Brkic, potpredsjednik sabora
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Ne znam kako to točno ide u policijskoj školi, koje predmete oni polažu, ali svaki bi policajac morao gledati Grlić-Tomićev film “Ustav RH”. Tamo se sve jednostavno i jasno vidi u kakvoj zemlji žive, koje su joj vrijednosti. Za sat i pol svatko može skužiti i kakva smo zemlja, i kakvi su Hrvati kao ljudi, kako je moguće da u 21. stoljeću pederi budu nesretniji od ustaša u jednom društvu, zašto Srbi žive u podrumu i pritom sretno ljube i koja je sudbina malih pasa, a koja mladeži koja ne podnosi imalo drugačije od sebe. Pritom se cijeli film vrti oko jednog ispita, poznavanja Ustava RH. I bude tu, kao raznog smijeha i zajebancije na račun svih jer su Grlić i Tomić napravili priču u kojem ni jedan lik kojega smo upoznali nije loš. Nije zao. U svojoj biti i odmah, na prvu je dobar, a sa životom se nosi kako može. Sa svim ograničenjima koja su mu u glavi. I kako se onda dogodi da oni koji imaju ipak malo više policijske škole, koji se treniraju da budu političari, da vode ljude negdje, u nešto, uspiju sve fulati.

Umjesto da grade državu i vode narod, oni stvaraju pleme. Neki je dan bio kongres, sabor, skup pod zvijezdama, tvoje lice mi zvuči poznato ili kako se već zvalo to okupljanje HDZ-a. Zapazio sam jednog govornika. Šef je u HDZ-u, znamo ga, godinama. Zna i on nas, puno bolje. Da, naravno da je jasno tko je tu policajac i tko može kopati po čijem dosjeu. GDPR-u usprkos. Jasno je i tko ne bi položio ispit iz Ustava RH. Pao bi na onom dijelu o ravnopravnosti.

Milijan Brkić je stao za govornicu, mrko odšutio što je morao čekati da doktor znanosti iz BiH napusti dvoranu i ode pametnijim poslom nego da sluša Brkića, a onda je krenuo. Kao i svi loši govori, i ovaj je započeo pozdravom iako govornik nije bio prvi, netko je prije njega sve pozdravio, ali koncepcija govora nije dopuštala da se krene s bitnim. A bitno je borba. Od rata je prošlo, eto, skoro 21 godina, a čovjek, šef u HDZ-u je govorio o borbi.

A kad se govori o borbi, zna se tko je glavni. Nisu učitelji. Nisu ni liječnici. Nisu ni IT-jevci, a nisu, bogami, ni seljaci, poljoprivrednici. Nisu ni ribari, nisu ni iznajmljivači apartmana na moru, nisu odgojiteljice, a ni hrabri poduzetnici koji se upuštaju u vlastiti biznis, pa bili vozači Ubera ili oni što drže male kioske. U borbi nisu glavni glumci ni balerine, nisu ni bendovi, nebitni su suci i ekonomisti. U borbi su bitni samo ratnici. Da, to je logično. Osim što nema rata, ni na granicama, a ni po gradovima. Moderne zemlje nemaju razloga jedino brinuti se o ratu i oružju. Razmišljaju o drugim stvarima. Svako pleme mora se brinuti o kopljima, lukovima i strijelama.

U državama postoje zakoni koji vrijede za sve. U državi svi služe građanima. Zna to i Brkić, tako je rekao u svom govoru, istaknuvši da su izabrani da bi služili građanima. A onda je u svakoj trećoj rečenici rekao da se trebamo boriti, pozivao na dane borbe, proširio teren borbe hrvatskih branitelja na susjednu državu, pozvao sve da se krenu boriti. Nikome nije rekao, idemo učiti, ni jednom riječju nije pozvao da se kao država povežemo sa svijetom, makar s vanzemaljcima nekim mirom, suradnjom, zajedničkim ishodom. Ne, samo borba. Kao oni tipovi koji u kafićima stalno gunđaju protiv nekoga i nagovaraju na sveopću tučnjavu. A svi su došli samo popiti pivo. Da je godina bilo koja iz onog velikog rata, ili bilo koja iz rata koji je završio prije, sada će tome, 21 godinu, to bi donekle imalo smisla. Ali, odživjeti 21 godinu u kojoj stasaju neke nove generacije, u kojoj se svijet prebaci u digitalno doba i pozivati bilo koju grupu, zajednicu da se bori, malo je...

Ne, puno je i potpuno izgubljeno, u svakom smislu za jednu državu. Ali ne i za pleme koje funkcionira po plemenskim pravilima. Ono nema zakone, nego pravila koja određuju tko će bolje živjeti. Ratnici. Oni su povlašteni kako bi što lagodnije živjeli. Oni i njihove obitelji. Zato se može dogoditi da se, na primjer, pojavi prijedlog zakona po kojem diskvalificiraju sve ostale s natječaja za ravnatelje škola, zato se može uvesti praksa i pravilo da djeca branitelja imaju prednost pri upisu na fakultet. Jednostavno, moraju odmah shvatiti tko je glavni u državi.

Možda to i nije problem kada je u pitanju neki faks na koji se upisuje 1700 studenata, ali što je s onim gdje se na godinu može upisati samo 42? Što da radi njih, na primjer, troje koji su ispali iz konkurencije jer se pojavilo neko troje djece branitelja koja su cijeli život imala pravo na razne oblike novčane pomoći, upisat će se na faks i nakon toga, zahvaljujući statusu povlaštenog, doći do posla.

Mogu samo zaključiti da nisu imali sreće jer su se rodili u plemenu s posebnim potrebama. I da nikada neće biti država, ako funkcionira po plemenskim pravilima. Zato bi, u nekom dobrom scenariju, svi obavezno gledali “Ustav RH”. Da znaju od čega se treba odmaknuti, kako izgleda život s plemenskim poremećajem.

Izdvajamo