U paleti odluka koje je objavio Ustavni sud posebno su značajne one koje se odnose na sporove protiv medija. Ustavni suci usvojili su tri ustavne tužbe u kojima su vrlo jasno i nedvosmisleno stali u zaštitu slobode javne riječi. Učinili su to u trenutku kada je sudska praksa ušla u opasan trend kažnjavanja novinara i njihovih nakladnika radi objavljivanja podataka koji nekome nisu po volji, kao i zbog iznošenja stavova i vrijednosnih sudova.
Što zbog neshvaćanja uloge medija, a što iz kojekakvih drugih razloga, sudovi su se počeli pretvarati u mehanizam koji provodi cenzuru. Vrhunac je bila presuda po kojoj je Hanza media bila kažnjena sa 50.000 kuna zato što je Jutarnji list objavio autorizirani intervju sa saborskim zastupnikom i političkim tajnikom Mosta Nikolom Grmojom koji je govorio o više tema, pa i o Državnom sudbenom vijeću o kojem nema lijepo mišljenje. Grmoja je kazao kako je DSV izvor korupcije, te da nam ne mogu korumpirani ljudi birati suce. Nikog nije imenovao, no očigledno se Neven Cambi kao član DSV-a u tome prepoznao pa je tužio Jutarnji list i dobio odštetu od 50.000 kuna.
Ovakvih presuda s odštetama koje ozbiljno ugrožavaju poslovanje medija u posljednje se vrijeme podosta nanizalo i postale su prijetnja slobodi medija. Gušenje javne riječi doživjeli smo u vremenu kada su mediji postali jedina snaga u društvu koja ukazuje na anomalije u obnašanju javne vlasti, kao i u drugim centrima moći. Činjenica je da sada ne bismo svjedočili rekonstrukciji Vlade da mediji nisu uporno izvještavali o ministrima, od smijenjenog Lovre Kuščevića, preko Gorana Marića i Tomislava Tolušića, i tome kako su svoje privatne interese podredili javnima i iskoristili pozicije na kojima su se našli radi vlastitog probitka.
Stoga je vrlo važno što je Ustavni sud kroz usvajanje tri ustavne tužbe i odbijanje jedne vrlo jasno postavio kriterije za ocjenu jesu li nekome mediji povrijedili čast i ugled. Novinari moraju postupati u dobroj vjeri i držati se pravila svoje profesije, no javne osobe, od političara, preko sudaca do znanstvenika i drugih moraju znati da su podložniji kritici i moraju otrpjeti puno više nego „obični“ ljudi. Presudno je postoji li javni interes za temu radi koje su ih se mediji „dohvatili“. Daljnji važni kriterij koji je Ustavni sud iznio, a sudovi bi ga se morali pridržavati u svojim odlukama, je razlikovanje vrijednosnog suda od činjenica. Novinar nema pravo lagati i iznositi netočne tvrdnje o nekome, ali ima pravo reći što misli o nekoj javnoj osobi.
U ostalim svojim odlukama Ustavni sud je išao u kompromise. Tako su tužbu Tomislava Karamarka protiv odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa usvojili, ali tako da su je vratili upravnim sudovima na ponovno odlučivanje po žalbi i naložili da obrazlože zašto misle da je Povjerenstvo donijelo ispravnu odluku kada je ocijenilo da je u slučaju Ine i MOL-a Karamarko bio u sukobu interesa.
Ustavni sud je mogao odlučiti i u tome dijelu i mogao je zauzeti stav o tome gdje su granice ovlasti Povjerenstva. No, ustavni suci su to izbjegli i prebacili taj posao na upravne sudove. Time su si ostavili prostor da se o pitanjima tumačenja i primjene Zakona o sprječavanju sukoba interesa i ovlastima Povjerenstva izjasne kasnije, budući da je izvjesno da će se sve to opet naći pred njima. No, izbjegli su da u ovome trenutku kada se Povjerenstvo i njegova predsjednica Nataša Novaković našla na meti vladajućih donesu odluku nakon koje bi se Ustavni sud moglo prozvati saveznikom Andreja Plenkovića, ili da ih se percipira kao oporbu ako bi stali u zaštitu Povjerenstva.
Odluka o Statutu Grada Vukovara također je kompromis. Povećana su prava srpske nacionalne manjine pri upotrebi njihova jezika i pisma, ali ne u punom opsegu. Možda bi se moglo reći kako se išlo linijom manjeg otpora, no sigurno su napravljeni pozitivni pomaci. Možda je i bolje postupno uvoditi prava srpskog stanovništva u Vukovaru, pa ih potpuno ostvariti na dulje staze, nego lomiti preko koljena.