Ništa da bi se ispričali, požalili da im fali anesteziologa, možda da je stvar takva da mnoge i kad dobiju anesteziju sve još jako boli - ma kakvi. Istraga slučaja kiretaža je gotova, a kakve smo nalaze dobili, možda bi bilo bolje da su nastavili istraživati još jedno 50 ili 500 godina. Doktori su super, sve u našim bolnicama je super, a tko god tvrdi drugo, običan je lažljivac.
Zar ste sumnjali? Kad je čovjek dobrodušan po prirodi, misli da šta ih košta da napišu da uvažavaju svoje pacijentice i zahvaljuju zastupnici Ivani Ninčević-Lesandrić što je ukazala na problem, a oni će sa svoje strane sve učiniti da ga riješe, no pritom trebaju i našu podršku? Možda da im je jako žao što je bilo tko izašao iz bolnice s neugodnim iskustvima, ali oni će se, eto, potruditi... Uz malo diplomacije dalo bi se to izgladiti.
Ali ne ovdje. Ništa uvažavanje, ništa prava pacijenata, ništa ono da su i žene ljudi. Jer ovo je bilo pitanje na život ili smrt. Ona, ili on. Povjerenstvo za unutarnji nadzor KBC-a Split i Služba zdravstvene inspekcije Ministarstva zdravstva utvrđivali su samo jednu stvar, je li lagala Ivana Ninčević-Lesandrić, ili je lagao dr. Deni Karelović. Je li lagala ona, koja je u Saboru progovorila o nepotrebno bolnoj kiretaži bez anestezije, ili pak pročelnik splitske ginekologije koji tvrdi da je s njom bilo ama baš sve po propisima?
Službeni zaključak na koji smo čekali mjesec dana kaže da je sve bilo super. Da su liječnici i osoblje Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split radili sukladno pravilima medicinske struke. “Stoga, štiteći čast naših stručnjaka i visoku kvalitetu zdravstvene skrbi odbacujemo neistinite optužbe o nestručnom radu liječnika i osoblja KBC-a Split. Dapače, KBC Split snažno podržava svoje djelatnike u njihovom odgovornom radu”, poručio je ravnatelj splitske bolnice dr. Julije Meštrović. Ne laže, dakle, samo zastupnica, ne lažu one stotine žena koje su se javile, laže i ono par liječnica koje su javno istupile.
Kako ih nije sram, nije mi jasno. U mjesec dana “istrage” nisu stigli razgovarati s Ivanom Ninčević-Lesandrić i nju pitati šta je bilo. Udruga Rode još je 24. listopada pisala premijeru Andreju Plenkoviću da se inspekcijski nadzor provodi bez pacijentica. “Do sada su takvi inspekcijski nadzori služili zataškavanju nepravilnosti, a ne unaprjeđenju sustava”, upozorile su.
Medicinska dokumentacija i medicinski bolni zahvat o kojem tisuće žena pričaju nisu ista stvar, prosvjedovala je Ivana Ninčević-Lesandrić. Kao da se kod gospode doktora radi o neinformiranosti. “Valjda ja znam šta sam prošla i koliko je to boljelo! Kao i tisuće žena! Ne razumijem zašto se pokušava svaku ženu uvjeriti da je ono što je doživjela neistina, umisto da se to jednostavno promini! Pa nismo lude, znamo šta smo prošle.”
Znate vi, ali oni vam hoće reći da ste lude. Dati vam do znanja di vam je mjesto. Koliko sam ljuta, nije pristojno u novinama reći. Ljutnja je navodno korisna. “Da žene nisu bile ljute, još uvijek ne bi imale prava glasa, abortusa, razvoda, obrazovanja, rada”, šire po Facebooku cure iz #Prekinimo šutnju. Ljutnja je navodno dobra. “I na početku svake borbe naša se ljutnja gledala kao ludilo. A ne kao legitimna reakcija na strukturnu nepravdu. Tako da je normalno da ste ljute. Štaviše, poželjno je. Nitko napretka vidio nije od kulturnog sjedenja kod kuće”, piše netko pametan. Ali ništa mi ne pomaže.
U normalnom svijetu ministar bi bio prisiljen dati ostavku, premijer bi se ispričao. Ovako uvrijediti ženski rod a da ne ispadne niti žešći skandal, to mora biti zemlja u kojoj žene nisu svjesne da imaju pravo glasa jer im ga je netko poklonio 1945. Zemlja u kojoj žene tiho slave što se prema njima fino ponašaju, evo ne tuku nas, na toplome smo. Daju nam jesti.