USPUTNE ZABILJEŠKE

Ne možemo to vječno odlagati. Vrijeme je za razgovor o smrti

Brtonigla,070802-mag-
Restorani u Istri, Konoba Astarea, vlasnik Antun Kernjus na ognjistu pokriva rostilj cripnjom Foto:Goran Sebelic
Goran Sebelic

Antun Kernjus

U našoj kulturi smrt je i inače izgnana u bolnice i hospicije, u staračke domove, svakako daleko od doma

Igrom slučaja osobno poznajem prvu žrtvu korone u Hrvatskoj, vlasnika restorana u Brtonigli Nina Kernjusa. Bio je više od dva desetljeća moj dobar znanac i ljeto u Istri nisam mogla zamisliti bez odlaska u njegovu gostionicu, bez razgovora o najsvježijoj ribi toga dana kad bi sjeo za naš stol - a sjeo je za svaki stol, sa svakim gostom - koju bi zatim na “ognjišću”, u znoju lica svoga, savršeno ispekla njegova supruga Alma. Naravno da sam računala da će Nino i Alma biti tamo i ovog ljeta, da će naše malo društvo s radošću odlaziti k njemu na ribu ispod peke. Istarska ljeta i naša druženja neće više biti ista. Njegovom smrću kao da je umrlo i nešto drugo, neka bezbrižnost i opuštenost i vjera da je na trenutak baš sve kako treba.

Navike i rituali čine naš svijet sigurnijim i tek kad nam smrt otme neku dragu osobu, naša krhka konstrukcija se poremeti, ponekad zauvijek. No, da bi se takvo nešto dogodilo, onaj broj iz tablice umrlih (Pula 1) najprije mora dobiti ime. I ne samo to, mora biti bliska osoba za koju nešto osjećamo. Svejedno je zove li se ta osoba Nino Kernjus ili 15-godišnja džudašica Anamarija Carević, koja je umrla, doduše, ne od korone, nego od posljedica potresa. Bez toga, brojevi ostaju apstraktni, ma koliko veliki bili. Jedna jedina smrt poznanika potrest će nas više nego stotine umrlih u Bergamu. Suosjećanje je kod većine uvjetovano emocijama, a njih bude osobne veze s osobom koja je umrla.

Napokon bismo, zbog njih i zbog sebe, morali govoriti i o smrti, toj mrskoj temi, o neizgovorenom strahu u dubini svih strahova s kojima se izbjegavamo suočiti i koji ne želimo osvijestiti dok god je uopće moguće. Smrt u situaciji pandemije, kao i rata, za nas ne postoji dok i sami na neki način nismo pogođeni. Ali nije tako samo u izvanrednim situacijama. U našoj kulturi smrt je i inače izgnana u bolnice i hospicije, u staračke domove, svakako daleko od doma gdje, zapravo, svatko želi umrijeti okružen svojim najdražima.

Baš kako se nekada umiralo (i rađalo), prije institucionalizacije smrti, koja je samo posljedica ili druga strana vrijednosti koje prevladavaju u moderno doba. Jer nije uvijek bilo tako, još prije stotinjak godina ljudi su ne samo umirali u svojem krevetu nego su ih ukućani pripremali za ukop. Puno se toga trebalo promijeniti da smrt postane skrivena od očiju. Sekularizacijom društva znanost je preuzela glavnu ulogu i potisnula religiju i običaje, ali je u tom procesu nastao otpor prema govoru o smrti. Kako je smrt postala sve udaljenija i zaklonjenija, tako je i mrtvo tijelo prepušteno drugima da se za njega pobrinu.

Napredak medicine doveo je do opsesije koju je Ivan Illich još osamdesetih nazvao “patogena potraga za zdravljem”. Naime, nova ideologija nalaže da svi moraju biti zdravi jer to mogu, jer je zdravlje postalo svima dostupno. Farmaceutska industrija postala je industrija nade u izlječivost svake bolesti. Mogli bismo to nazvati i borbom za vječni život, ali na ovom svijetu. Zbog toga se promijenila i percepcija same smrtnosti, pa je pojmljivo da umru starci, iako u prosjeku žive sve dulje.

Iza staraca, na red mogu doći teški bolesnici, ali to je već teže prihvatiti jer medicina i dalje napreduje i u tom smislu vodi bitku za svakog bolesnika da živi što dulje, bez obzira na granicu između života i pukog biološkog preživljavanja i na smisao takvog “života”. Kada umre netko mlađi ili dijete, to više nije prirodni dio života i svakodnevice - nego samo i jedino tragedija. Tragedija sigurno jest, ali tragedije su dio života. Štoviše, njihovu smrt doživljavamo kao neku vrst nanesene nam nepravde.

Osim toga, gotovo nitko od nas, pa ni ja, nije vidio mrtvu osobu. Nisam to učinila ni kad sam imala priliku oprostiti se od njih u mrtvačnici, prije nego što su zatvorili sanduk moje mame, tate, brata, bake... Nisam imala snage. Ili je to bio strah od definitivnog rastanka, iracionalni postupak kojim se u sjećanju zadržava živa slika drage osobe? Možda mi je zbog toga bilo još teže oplakati ih, pojmiti onu zastrašujuću prazninu koju su za sobom ostavili. Opraštamo se od njih tek na sprovodima, kada su već zatvoreni u sanduku, ne dotičemo njihovo mrtvo tijelo jer nas ta ideja užasava.

A ne znamo ni kada niti kako djeci govoriti o smrti. Nemamo za to uputa ni pomoći. Kako djetetu reći da mu je umrla baka? Ako nismo religiozni, pa je otišla na nebo - hoćemo li reći da je otputovala, nadajući se da će još neko vrijeme zapitkivati kuda i kada će se vratiti, a onda je pomalo i zaboraviti? Ali tako ćemo njezinu smrt udaljiti i izjednačiti s odsutnošću, s nečim što treba potisnuti i zaboraviti.

Ipak, o tome ne razgovaramo međusobno. Možda sada, reći će netko, nema mjesta za razmišljanje i razgovor o smrti jer ćemo tako samo uvećati strah. Ali, ne možemo to vječno odlagati, pogotovo u situaciji kada smo danima, tjednima zatvoreni u kuće i živimo u panici od virusa, a oboljelih je sve više? To jest, kada je strah od smrti prisutniji nego ikada.

Izdvajamo