Treba opet ići u nabavu. Frižider je poluprazan. Zalihe tijesta, krumpira, luka, brašna, soli i toaletnog papira još traju, ali fali nam mlijeka, jogurta, voća. Skočiti u susjednu samoposlugu obično nije bio neki pothvat, sve do prije mjesec dana. Sada se čovjek mora temeljito pripremiti za odlazak, jer kupovanje po pravilima zaštite od korone bogme više nije jednostavno.
Prije nego što se zaputim izvan kuće, moram pripremiti povratak. Kažu da pred ulazak u kuću treba obrisati noge o krpu namočenu u mješavinu klora i vode i k tome ostaviti cipele vani. Krpa je na mjestu, miris me podsjeća na osnovnu školu 50-ih, kad je klor bio vrhunac higijene. Moram se posebno i obući, ne mogu više prebaciti nešto preko trenirke - sad treba odrediti robu za šoping, a na povratku je navodno treba staviti u najlonsku vrećicu i odmah oprati (tko će toliko naprati??) ili staviti na balkon.
Danas, kao u doba klora, ne postoji samo jedna uputa, nego mnoštvo savjeta i svi su - stručni. Pa zatim ću obući mantil koji visi odvojeno da ne zarazi drugu robu na vješalici jer i na to treba paziti. Onda navući sterilne gumene rukavice i kiruršku masku, jest da ni jednog ni drugog nema nigdje kupiti. U džep staviti bočicu sa sredstvom za dezinfekciju iako nema, naravno, ni toga. Pa se s kolicima uputiti u opasnu misiju, sve držeći se dalje od drugih s istom namjerom.
A vrijeme odlaska u kupnju poseban je problem. Kad se zaputiti na tako opasno putovanje koje vas može doći glave? Ujutro što ranije, poslijepodne ili pak pred zatvaranje? Idem čim se samoposluga otvori. Uzimam velika kolica ne zato jer mi treba toliko stvari, nego zato jer uz pomoć njih lakše držim “socijalnu distancu”. Prvo dezinficiram ručku, razumljivo. OK, unutra sam i u velikoj samoposluzi vidim troje starijih, a za mnom još ulazi jedan balavac. Situacija je dosta dobra. U frižideru s pakiranim mesom uzimam piletinu i govedinu za juhu. Jelovnik ti je ovih dana nešto jednoličan, veli mi onaj moj.
Jednoličan? Kad nisam dobila živčani slom. Kupujem ono čega ima, izvoli ti u dućan pa biraj! Ali znam da ga nema smisla slati iako mu napišem popis, pola donese krivo ili ne donese uopće jer kao ne može naći. Ne želi priznati da se ne može sagnuti. No dobro, kod mesa nema zadržavanja ni razgledavanja, idem na povrće. Poriluk, hm. I to onako gol, nije umotan u plastiku. Ma bolje ne, mislim se, tko zna tko ga je sve opipao. Ali onda se predomislim jer goli poriluk i goli kupus jedino su svježe od povrća.
Morat ću ga oprati u toploj vodi i deterdžentu za suđe, po novome. Jer sam ranije poslušala savjet da treba prati otopinom octa i vode pa su drugi rekli da kaj god. A važni znanstvenik kaže da on ostavi robu iz dućana da stoji nekoliko dana da korona ugine sama. Ali onda mi ugine i povrće, a i mlijeko se pokvari. Opet, frižider pogoduje čuvanju virusa, to tvrdi jedna znanstvenica, znanstvenici vladaju našim životima ma koliko im izjave bile kontradiktorne.
Ali idem hrabro dalje, grabim rikolu u plastici (moram li i nju oprati u toploj vodi?) i paradajziće u plastičnoj kutiji, iz Maroka su, ima li tamo zaraze? Sigurno ima, ali su ionako koji mjesec čamili u hladnjači. Idem na voće. Jer vidim, polako stižu drugi kupci iako drže razmak, tj. i oni ispred sebe guraju ogromna kolica u prvu liniju obrane.
I baš kad pomislim da se ljudi lijepo drže reda, kad tamo neki balavac prebire jabuke, jednu po jednu, kao da traži onu od zlata. Ne moram reći da nema rukavice. Pa čovječe, zaustim kad me on pogleda sa superiornim smiješkom, kao: što buljiš, meni korona ništa ne može! Pa i ne može, mislim pokunjeno, iako bi mu najradije sapunom oprala ne samo ruke, nego i zbrisala taj glupi osmjeh. Najviše mrzim kupovati gole jabuke izložene biranju i koroni pa kupujem one pakirane. I naranče su gole, joj, sve će to trebati prati...
Što me podsjetilo da moram kupiti nove spužvice za suđe jer je, kažu stručnjaci, opasno koristiti ih više od tjedan dana, bilo bi najbolje svaki dan jednu?! I deterdžent za suđe, sad ga trošim više nego ikada pa onda onaj moj svako malo pita: jesi li oprala ruke. Da oprala, praktički ih ne vadim iz sapunjave vode, stalno nešto peruckam i čistim, ma odatle me sigurno korona neće zaskočiti. Na popisu (ništa bez popisa) je još toga, recimo keksi.
Evo neke cure koja se stvorila tik pored mene, briga nju za razmak! Njoj ionako ne prijeti zaraza. I ona premeće po rukama razne čokoladice pa uzima jednu. Jednu! A prepipala ih je deset pred mojim očima. I ne vidi da ja stojim sa strane i čekam da dođem na red jer su keksi odmah pored. Ne, ne, njoj se ne žuri!
Očito gubim živce. Dobro, još do frižidera po putar pa do zamrznutog povrća. Ima graška i špinata, poslužit će. Krajičkom oka vidim da danas ima čak i toalet-papira, ali imam zalihu. Još paket šibica, ne mogu zapalit štednjak na plin onim upaljačem, artritični prsti me ne slušaju.
Na blagajni sam sama, postavili su plastičnu pregradu, super. Plaćam karticom jer kažu da novac također može biti izvor zaraze, u Kini ga dezinficiraju, a ja ću dezinficirati karticu. Skoro sam na kraju opasne misije nabave i osjećam se pomalo kao zavjerenica na tajnom zadatku.
Još treba otključati ulaz (dezinficirati ključeve!), otvoriti lift i pritisnuti gumb pa ostaviti cipele pred vratima na onoj kloriranoj krpi, izuti cipele, raskužiti plastične rukavice i kvaku, pažljivo objesiti mantil, presvući se, raspremiti stvari i staviti ih u sudoper s toplom vodom i deterdžentom... Evo, zaboravila sam skinuti masku za koju sam čula da se može prepeglati pa ponovo koristiti. Uh, jesam li još nešto zaboravila?