S obzirom na to da je danas 200 godina od rođenja najpoznatijeg pobornika agresivne redistribucije bogatstva u korist siromašnijih, Karla Marxa, imam sasvim opravdan povod da se i ja popiknem na pitanje nejednakosti koja je postala stalna i sveprisutna tema kako znanstvenika tako i mainstream medija otkako je Thomas Piketty napisao veliki “Kapital u 21. stoljeću”.
Za početak moram naglasiti kako bismo možda trebali voditi računa kako je svaka deprivacija, neravnopravnost, nejednakost… potencijalno multidimenzionalna. Nejednakost se, recimo, može podjednako odnositi i na jednostanične organizme, ali i na homo sapiense, i to na vrlo različite načine. Nejednakost sigurno nije samo materijalna, ekonomska ili financijska.
Čitajući inače dosta umjerenu kolumnu Rossa Douthata u The New York Timesu prvi put sam naišao na briljantnog i vrlo duhovitog libertarijanskog intelektualnog provokatora, inače pomalo čudaka koji vjeruje u kriogenezu, Robina Hansona. Taj genijalni ‘weirdo’ u svojoj je maloj raspravi o nejednakosti podosta uznemirio duhove komentirajući nedavni slučaj terorističkog nasilja u Torontu kad je muškarac ‘osuđen’ na nedobrovoljni celibat krenuo u osvetnički napad na žene jer su mu zanijekale ‘pravo’ na zadovoljenje. Hanson je, naime, postavio pitanje koje glasi otprilike ovako: Ako smo toliko zabrinuti samo oko distribucije imovine i novca, zašto pretpostavljamo da je pitanje pravedne redistribucije seksa samo po sebi ridikulozno?
Neću se previše zadržavati na Hansonovom povezivanju terorističkog čina s pitanjima pravedne redistribucije seksa, ali moram primijetiti da je pitanje reprodukcije čovjeka kao jedinke pa tako i čovječanstva barem podjednako povezano s pitanjem seksa, kao temeljnim činom reprodukcije, kao što je i s brojem čudnovato oslikanih papira koje spremamo u ono nešto, najčešće kožnato, što nazivamo novčanikom.
Možete li sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da tijek svjetske povijesti ne bi možda krenuo sasvim drugim putem da je kojim slučajem neko dovoljno veliko pleme (država, društvo...) prepoznalo redistribuciju seksa u zadnjih 200 godina kao temeljno pitanje (ne)jednakosti? Vjerojatno ne.
S druge strane, pojedinac opsjednut seksom ne bi imao velikog utjecaja u mijenjanju povijesti. Čak i da je je slavni bradonja, koji je, koliko nam je poznato, dosta cijenio seks, nekim slučajem stavio seksualno zadovoljavanje u epicentar svoje teorije, ne bi dobro prošao. Marxovi su suvremenici (srećom po čovječanstvo) pretežito imali dosta ozbiljnijih egzistencijalnih problema od onih u krevetu. Marx se u svoje vrijeme nije, dakle, mogao proslaviti na pitanju seksa ili seksualne revolucije, baš kao što ne vjerujem da će se danas jako proslaviti Amia Srinivasan, iako su njezine teze o seksu barem podjednako zanimljive kao one Hansenove, a dolaze iz potpuno drugačijeg ideološkog kuta.
Srinivasan oksfordska je profesorica filozofije koja postavlja već u naslovu svoje knjige ključno pitanje “Does Anyone Have the Right To Sex” te sasvim ozbiljno raspravlja o različitim ‘uzrocima nejednakosti’ kad je u pitanju deprivacija seksa; manjine, druge rase, transrodnost, invalidnost… žrtve su, smatra ona, te seksualne nejednakosti. Pri tome je Srinivasan zaključila kako “nitko nema pravo na seks i svatko ima pravo želiti što želi”, ali i potom ustvrdila da je “političko pitanje (!) tko je željen a tko nije”. No, ni takav pristup niti po Srinivasan ionako ne može formalizirati bilo čije ‘pravo na seks’, osim ako ne razmišljamo u dimenzijama legalizirane prostitucije, pornića u virtualnoj stvarnosti i seks-robota. Ili ako razmišljamo kao čudni Hanson.
Bilo kako bilo, po cijenu da i sam ispadnem čudan, ostavit ću si pravo da se poput ‘weirdoa’ Hansona upitam zašto seksualna nejednakost za Srinivisan jest političko pitanje, ali ne i ljudsko pravo, dok je većina ljevičara sklona tvrditi da bi redistribucija (tuđeg) bogatstva trebala biti pravo. Zašto za novac ne vrijedi ono što Srinivisan kaže za seks? Parafrazirajmo: “Nitko nema pravo na novac, ali svatko ima pravo želiti što želi”. To kao nije dovoljno fer? Redistribuirati seks nije OK, a oduzeti tuđi novac jest?
Zaključno moram naglasiti da se inače u potpunosti slažem s opservacijama Yvesa Smitha postanim na Naked Capitalismu o stvarnim generatorima rastuće nejednakosti. Posvetit ću tome cijeli pasus:
Udio profita u ukupnoj vrijednosti outputa u stalnom je porastu od 80-ih. Najbogatija kućanstva pri tome sudjeluju u podjeli profita na različite načine - kroz kamate, dividende, kapitalnu dobit, bonuse, opcije, rente različitih oblika… Za razliku, u istom razdoblju značajno je u odnosu na rastuću produktivnost usporen rast realnih plaća. I eto: formula je jednostavna - nejednakost se povećava. To je činjenica. Nadam se samo da taj vrlo složeni problem nećemo rješavati marksistički (revolucionarnim metodama) nego prosvjetiteljski.
Odgovor neće i ne može biti jednostavan niti jedinstven. Prvo moramo shvatiti što se događa. Moramo, recimo, biti svjesni sektorske diferenciranosti problematike. Ako rast produktivnosti u proizvodnji više ne generira robusni rast zaposlenosti kao što je bio slučaj prije 30-ak godina te ako znamo da je i pored pada produktivnosti zaposlenost značajno rasla u sektorima obrazovanja i raznim poslovnim uslugama, teško da neku radikalnu prevratničku Engelsovu, Varoufakisovu ili Kardeljevu metodu možemo primijeniti u suvremenom svijetu.
Ako pak osvijestimo, nadalje, činjenicu kako i uz rast produktivnosti dolazi do pada realnih nadnica u proizvodnji jer rast produktivnosti ne dolazi iz inovacijsko-tehnoloških unapređenja nego se bazira na rezanju cijene rada, mogli bismo se zaletiti i pozvati na revoluciju, ali bismo pri tome isto tako trebali razumjeti da je takvo dizanje konkurentnosti na zapadu, koje je značajnim dijelom temeljeno na usporavanju rasta cijene rada, velikim dijelom odgovor na konkurenciju koja stiže iz zemalja s nižom cijenom rada.
A upravo to što sve veći broj zemalja, koje ‘kolonijalisti’ vole nazivati tržištima u nastajanju, sve žešće sudjeluje u međunarodnoj utakmici dovodi do, gle čuda, podizanja standarda u tim zemljama te čini cijelu planetu boljim mjestom za život. Želimo li zaista cijeli taj trend nazvati ‘rastom nejednakosti’ i provesti revoluciju protiv globalnog napretka?
Podsjetit ću na dvije stvari koje su se dogodile u 2017.: Prva: Svaki dan broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu tj. s manje od 2 dolara dnevno smanjio se za 217 tisuća.
Druga: Svaki dan 325 tisuća ljudi dobilo je pristup električnoj energiji. Ne treba niti zaboraviti da je ne tako davnih 60-ih većina stanovnika Zemlje bila nepismena, dok je danas taj udio manji od 15 posto, a nije na odmet spomenuti kako je od 90-ih spašeno 100-tinjak milijuna dječjih života zahvaljujući vakcinaciji, boljem liječenju čestih bolesti i promociji dojenja.
Nabrajanje je, kad je u pitanju napredak svijeta u zadnjih 50 godina, jako, jako dugačko. Nejednakost je, dodajmo stoga, samo važno pitanje i o njemu moramo voditi računa sa sjećanjem na pedesete kad su i velike zapadne zemlje još prolazile kroz borbu sa segregacijom, dok je pola ostatka svijeta živjelo u nekom obliku diktature u kojima je dvije trećine roditelja doživjelo smrt vlastitog djeteta prije pete godine života.
Želimo li zaista rušiti zapadne civilizacijske stečevine populističko-revolucionarnim rješenjima pod krinkom borbe protiv nepravedne nejednakosti te tako slomiti sustav koji planetu Zemlji dokazano donosi napredak i blagostanje, ili ćemo ipak biti malo oprezniji, mudriji? Povijest je viđala oba smjera. Povijest se ponavlja.