Nastava se održava po službenom nacionalnom kurikulumu, uz klasične školske predmete, ali svaki učenik ima slobodu odlučiti želi li biti na nastavi. Umjesto nje, može odabrati odlazak u drugu prostoriju i, primjerice, svirati klavir. Svako dijete za sebe donosi odluku kada želi učiti, što želi, s kime i kako. Ima slobodu kretanja po školi, igranja, trčanja, mijenjanja mjesta učenja i rada. Zajedničke odluke vezane uz život škole donose se na temelju glasanja. Jedan učenik jedan glas, zato je zovu i demokratskom školom. Svi su ravnopravni, učitelji i djeca.
Nema tu standardnog rasporeda klupa, gdje sjedeći učenici gledaju jedan drugog u potiljak. U razredu je najviše 15 učenika, u učionici veliki stol oko kojega svi zajedno rade. Škola nema spremačice, nego je čiste učenici, po unaprijed određenom rasporedu zaduženja. U kuhinji je samo jedna kuharica. Pomažu joj učenici jer je kuhanje dio nastave. U prva četiri razreda ocjene ne postoje, svako dijete nastavnik prati formativno. Nema uobičajenih pedagoških kazni, neopravdanih sati, nema testova, nema domaćih zadaća, sat ne traje 45 minuta i, naravno, nema školskog zvona. To je slobodna škola, bez krutih pravila, odnosa moći, starih dogmi, straha od autoriteta, ocjena i kazni.
O takvoj je školi u Hrvatskoj prije deset godina maštala Dragana Bolješić Knežević, profesorica engleskog jezika, koja se 2004. sa suprugom i dvoje djece vratila iz Australije. Zaposlila se u prigradskoj školi nedaleko od Karlovca, paralelno je radila u karlovačkoj Ugostiteljskoj školi i na oba radna mjesta doživjela šok. Kao nastavnica i majka bila je iznenađena količinom podataka koju učenici moraju usvojiti na dnevnoj bazi, time koliko su djeca iscrpljena, često frustrirana i nezainteresirana za gradivo. Višesatno sjedenje u klupi, uz pauze od pet minuta. Maštala je o svojoj, slobodnoj školi, po uzoru na poznati Summerhill u Engleskoj. Njezini znanci i prijatelji, koji su ostali u Hrvatskoj, kažu kako je Dragana vrlo racionalna osoba: bila je svjesna da će ova ideja teško zaživjeti u Hrvatskoj i zato je svoj plan podijelila u petoljetke.
Začetnica ideje
Ideju nije realizirala. Drugi je put napustila Hrvatsku i vratila se u Australiju. Kao začetnica ideje otvaranja slobodnih demokratskih škola u Hrvatskoj uspjela je u jednome: u ulozi predsjednica udruge Slobodna škola ishodila je prije pet godina rješenje Ministarstva obrazovanja po kojemu je osnivanje Slobodne demokratske škole u skladu sa zakonom. Time je, deset godina od pokretanja svoje udruge, otvorila put drugima.
Irijanda Birin, profesorica njemačkog i talijanskog, nakon preseljenja iz Švicarske u Samobor 1984. godine, doživjela je sličan šok kao i Dragana. Godinama ju je privlačila ideja osnivanja slobodne demokratske škole. Dugo je i pomno planirala. Osnovala je prije osam godina udrugu Nova škola i od ove jeseni ostvaruje san. Privatna osnovna škola Nova škola - slobodna demokratska škola - bit će smješten u slijepoj ulici Samoborskih vrtova, u 900 kvadrata s lijepom, zelenom okućnicom. Može početi s radom nakon što od Ministarstva obrazovanja pribavi rješenje o odobrenju za početak rada. Irijanda očekuje posjet njihova povjerenstva ovih dana. U priči nije sama, najbliže suradnice su nastavnice Iva Antonović Glavač i Martina Čretni.
- Kao profesori i roditelji, vjerujemo u ovu priču i zadovoljni smo interesom drugih roditelja. Školu ćemo javno predstaviti 10. svibnja u Bunkeru u Samoboru. Krećemo s prva dva razreda, ukupno 30-ak učenika. Prostor škole je nov, u prekrasnoj prirodi, opremljen didaktičkim materijalima, ali i novom tehnologijom. Osim iPad-a, pametnog televizora i VR naočala, imamo mnoštvo raznih materijala koje su izradili i razvijali naši učitelji, a koji u djetetu pobuđuju zanimanje za novim znanjima, potiču na aktivan rad i učenje o apstraktnim pojmovima na konkretnome - kaže Irijanda i opisuje strukturu radnog dana u Novoj školi.
Struktura rada
Od 7.30 do 8.30 sati djeca se okupljaju u školi. Imaju vremena u miru pojesti doručak i popiti čaj. Od 8.30 do 9 sati slijedi nešto što su nazvali “Jutarnjim krugom”, riječ je o pripremi i planiranju radnoga dana. U devet sati počinje “Prezentacija”, drugi naziv za nastavu, vrijeme kada u Novoj školi učitelji predstavljaju djeci novo gradivo. Od 10.15 sati je polusatni odmor u prirodi i užina. Potom, do 12.45 sati, slijedi “Mala mapa”.
- Malu mapu izrađuje učitelj-mentor za svako dijete posebno. U mapu učitelj upisuje sve zadatke koje pojedino dijete treba ispuniti kako bi zadovoljilo ishode tematskog ciklusa. Način, materijal, vrijeme i mjesto gdje će izvršavati zadatke dijete će samostalno određivati. Poštujemo djetetovu osobnost, interese, sposobnosti i vještine i na temelju njih izrađujemo Malu mapu - objašnjava Irijanda.
Cilj je, objašnjava, stvoriti atmosferu bez stresa i napetosti. Učitelji, uglavnom dodatno educirani i upoznati s filozofijom slobodne škole, prilagođavaju se potrebama današnje djece. Oni su mentori koji individualno pristupaju svakom djetetu.
- Vjerujem da je svako dijete sposobno slijediti svoj osobni razvoj, proces i način učenja. Sloboda nije anarhija. Kada djetetu dajete mogućnost da samo donese odluku, vi ga činiti sigurnijim u sebe i imate ga sto posto - kaže Irijanda.
Dati djetetu slobodu znači razvijati vještine odlučivanja u svakodnevnom radu i upotrebljavati ih. To se može postići ako mu dajemo mogućnost izbora materijala s kojim će raditi, pristupa zadatku, mjesta gdje će raditi, stupanja u socijalne kontakte, ali i samostalnog rada i mira. Djetetu treba dati dovoljno vremena i prilika za učenje. Tako dijete ima utjecaj na proces učenja, što povećava njegovu motivaciju i uspjeh.
Ne iznenađuje ju pitanje: kako očekivati da će dijete nešto naučiti ako ima mogućnost ne prisustvovati prezentaciji? Ako je na prezentaciji najavljena tema koju je dijete već svladalo, ono ne mora prisustvovati toj prezentaciji. Svoje zadatke vezane za tu temu svakako će napraviti jer su mu zadane u Maloj mapi. Međutim, dijete koje ne prisustvuje toj prezentaciji odabrat će neku drugu prezentaciju koja je taj dan na rasporedu. Učenik drugog razreda može, primjerice, prisustvovati prezentaciji o Egiptu s učenicima 5. razredu jer ga to zanima. Hoće li tako dovoljno naučiti?
Dovoljno čega treba naučiti
- Što to zapravo znači dovoljno naučiti? Dovoljno čega? Dovoljno za što? Učenje je životni proces koji nikada ne prestaje. Svatko od nas uči cijeli život, svaki dan, stječe iskustva i time obogaćuje svoj život. Zar mislite da nakon završenog školovanja znamo sve o životu? Naš je cilj djecu naučiti da ostanu otvorena prema svemu što ih okružuje, da ostanu znatiželjna, da kritički razmišljaju, planiraju i rade samostalno i u grupi, da budu aktivna i motivirana, razvijaju osjećaj empatije, da nauče rješavati razne konfliktne ili neugodne situacije argumentiranim razgovorom - navodi Irijanda.
Godišnja školarina u Novoj školi od 32.000 kuna uključuje učenje dva strana jezika od prvog razreda, ponudu palete izvannastavnih aktivnost, boravak u školi do 16 sati i ručak. Djeca u toj školi neće nositi torbe, knjige ostaju u školi. Suprotno pojedinim slobodnim školama u svijetu, od kojih su uz najstariji Summerhill legendarnog A. S. Neilla, čija škola uskoro bilježi sto godina postojanja, najpoznatiji američki Sudbury Valley i izraelska Hadera, u prvoj hrvatskoj slobodnoj školi ocjene će biti obavezne od petog do osmog razreda. Riječ je o obavezi koju moraju ispoštovati zbog upisne politike u srednje škole.
U Zagrebu je prije pet mjeseci osnovana još jedna udruga - Škola po mjeri učenika. I njihova je ideja, kaže predsjednik udruge Marko Hrvatin, osnovati slobodnu demokratsku školu. Zadnje tri godine proučava modele u svijetu, no njegova se priča ipak razlikuje od samoborske. Osnivači i financijeri slobodne škole u Zagrebu bili bi roditelji, a način rada u školi po Markovoj priči zamišljen je još slobodnije, sličnije Summerhillu.
Marko Hrvatin
- Cilj demokratske škole je razvijati samostalne i samosvjesne ljude koji razumiju da imaju slobodu donositi odluke, a ne biti poslušnici. Pritom moraju preuzeti odgovornost. Djeca, dakle, imaju pravo odlučivati o svemu što se njih tiče. To, naravno, ne znači da mogu skakati s petoga kata da bi provjerili kako funkcionira gravitacija. Odgovornost za njihovu sigurnost je na upravi škole - objašnjava.
Dok objašnjava filozofiju slobodne škole, otvaraju se nedoumice: može li dijete u dobi od sedam godina donositi ispravne odluke? Ima li njegova sloboda granice? Može li otac prihvatiti odluku svog djeteta da, primjerice, ne pere zube? Tko je u tom slučaju odgovoran za nastali karijes? Može li dijete savladati službeni program i proći razred ako ne prisustvuje niti jednom satu kemije ili matematike? Kako će se snaći u srednjoj školi?
- Ne očekujem da će broj djece koja ne žele prisustvovati nastavi biti velik. To će se, vjerujem, događati povremeno i u pojedinačnim slučajevima. Ako si djetetu dao slobodu da ne dolazi na kemiju, roditelj mora shvatiti da ne može očekivati visoku ocjenu. Nema šanse da dijete, primjerice, ne naučiti pisati i čitati. To im je prekoristan alat, oni to ne žele propustiti, kao ni ostala znanja i vještine koje ih zanimaju. Takve strahove često čujem od roditelja. Postoje znanstveni dokazi da to nije tako, uostalom to nam pokazuju primjeri završenih učenika Summerhilla. Nema šanse da dijete ne razumije da se voda isparava na sto stupnjeva, ali možda neće znati periodni sustav. Je li svakome od nas to znanje nužno u životu - pita. Marko, naime, jednostavno ne vjeruje u ustaljenu dogmu po kojoj djecu ako ne prisiliš ništa neće naučiti.
Sloboda djeteta u školi kakvu on zamišlja ne prestaje ni u trenutku kada nastavnik procijeni da ne može dati pozitivnu zaključnu ocjenu jer se učenik nije pojavio ni na jednom satu nastave. Tada učitelj za njega kreira završni ispit temeljen na srži kurikuluma i procjeni korisnosti. Najvažnija je stvar pritom da se provjeri ono što dijete zna, a ne što ne zna. A da bi djeca razvijala bitne životne vještine, Marko i njegovi suradnici zamislili su da u školi provode vrijeme edukatori različitih struka - od fotografa, kipara, automehaničara, plesača, stolara, koji bi svoj posao povremeno selili u školu.
Da, priznaje, ova je škola bijeg od klasične hrvatske škole. Sustav javnih škola zadržao je, smatra Marko, strukturu vojničko-industrijskog sustava, uvedenog kako bi djeca postala dobri vojnici, poštivala autoritete i slijedila upute.
- Današnji život nema puno veze s onime što djecu uče u javnim školama. Od ljudi se danas očekuje da budu fleksibilni, samoincijativni, samostalni, sigurni, mijenjaju profesije, a u školi odmaknutoj od stvarnoga života od djece se rade poslušnici - smatra.
Toljaga i neznalica
Pokretanje škole u Zagrebu ovisi o financijama, odnosno broju zainteresiranih roditelja. Predviđena godišnja školarina je 18.000 kuna, a računica im pokazuje da im je za mjesečni pogon škole nužno minimalno 50.000 kuna.
Uz Marka i njegovu suprugu Veru Hrvatin, u udruzi su najaktivniji Irena Regan te bračni par Edin i Lilach Osmić. Edin Osmić, alias Edo Maajka, ističe da u ovoj priči slijedi svoju suprugu, Izraelku, koja je u njemu probudila zanimanje za slobodne škole.
- Kao mali, bio sam toljaga i neznalica. Ja sam izbjegličko dijete odraslo u socijalizmu, kada smo svi bili u kolektivu. Tek kasnije sam shvatio da su ljudi različiti, imaju različit tempo razvoja i potreba. Danas ne vjerujem u grupe, vjerujem u pojedince. Kada sam se u Tel Avivu upoznao s Hadera sustavom, shvatio sam da su slobodne škole budućnost obrazovanja. To je odličan sustav, potreban i ovdje. Želim školu koja se razvija po djeci sposobnoj poštovati sebe i druge, djeci koja se ne boje biti drukčija i imati snagu probijati led u životu - kaže Edo.