Još nije istraženo koje sve medicinske posljedice koronavirus ostavlja na organizmima oboljelih i oporavljenih, ali bit će da se političari, posebno ovi kod nas, masovno nadaju da će opaka infekcija najveće tragove ostavljati na - pamćenju.
Odatle vjerojatno i želja da se požuri s izborima i da se oni, ako je ikako moguće, održe još dok su ljudi ošamućeni koronom, najbolje negdje početkom srpnja. U sličnom su ozračju uostalom bili provedeni i izbori u HDZ-u.
Idejni tvorci ljetnog termina izbora, a to vjerojatno ipak nisu liječnici, utemeljeno se nadaju da će epidemiološka situacija, pomiješana s neizvjesnošću pred potresima, pozitivno utjecati na zaborav. Naime da će građani, zato što su sad kao prioritete postavili puko preživljavanje i fizičku sigurnost, smetnuti s uma kako je to zapravo sve ove četiri godine u stvarnosti djelovala vladajuća koalicija Andreja Plenkovića.
U ta koronom potisnuta sjećanja spada i činjenica da se radi o HDZ-ovoj vladi s rekordnim brojem izbačenih ministara, i to ministara koji nisu otpadali iz banalnih razloga nego zato što ih se nalazilo u nedopuštenim radnjama, nepovezivima s javnim interesom. Riječ je o koaliciji koja je najveći dio mandata bila blokirana i praktično nepokretna zbog unutarstranačkih sukoba u HDZ-u. Riječ je o savezu koji je počivao te i dalje počiva na, za većinu građana nekorisnom dogovoru s Milanom Bandićem i jednim od preostalih krila raspadnutog HNS-a.
Riječ je o izvršnoj političkoj strukturi koja ustvari nije ni taknula u najveće izazove: održivost zdravstvenog aparata i mirovinskog sustava, efikasnost državnog aparata, organizaciju teritorijalnog ustroja države, kvalitetu obrazovanja niti u kaos klijentelizma i političke korupcije na svim razinama. Na koncu, radi se o vlasti čiji istaknuti protagonist, momentalno na funkciji glavnog državnog inspektora, i danas usred ekonomskog kolapsa zatvara restorane samo zato što hranu za vani poslužuju na stolu, a ne na podu.
Radi se dakle o garnituri koju nemamo po čemu osobitom pamtiti osim, zasad, po solidnom rukovođenju virusnom epidemijom koja ih je neplanirano zatekla u izbornoj godini.
Namjerno kažemo “zasad”, jer ako je srpanj zaista ciljani mjesec parlamentarnih izbora, tada sve, pa tako i nastavak epidemiološkog tretiranja koronakrize, moramo na žalost gledati kroz prizmu predstojeće političke utakmice.
Zato vrijedi s oprezom pratiti je li novi raspored epidemioloških popuštanja i dalje pretežno u vezi sa stručnim procjenama glede širenja zaraze ili su se mjere počele ozbiljno režirati najviše prema zamišljenom političkom ozračju kakvo se nastoji konstruirati do mogućih izbora u srpnju (otkud sad ubacivanje zabrane rada nedjeljom kroz epidemiološke mjere i otkud najednom crkve kao najmanje rizična mjesta za zarazu?).
Osim na opći zaborav Plenković za brze ljetne izbore ima još barem dva ozbiljna saveznika. Jedan mu je predsjednik države Zoran Milanović, a drugi šef najveće opozicijske stranke Davor Bernardić. I jedan i drugi, na različite načine koji se svejedno podudaraju u nečinjenju, rade u korist opstanka ovakvog ili sličnog političkog saveza kakav je danas na vlasti.
Milanović se ni sad, kao ni tijekom kampanje, ne postavlja posebno kritično u odnosu na Plenkovića, njegovu koaliciju ili Vladu. On se pretežno lijeno oglašava u pogledu svevremenskih stvari koje i inače iritiraju, zaokupljaju pažnju protuhadezovske javnosti. Rijetko i nerado o klijentelizmu ili neefikasnom državnom aparatu, često i olako o ustašama i partizanima.
Na taj način Milanović, zapravo za račun HDZ-a, odašilje u javnost taman optimalnu količinu “oporbenjaštva”, ni zrnca previše. Značajan dio glasača već je time nahranjen jer, eto, u predsjedniku države koji govori tako i toliko imaju ravnotežu koja ih donekle zadovoljava.
“Ja sam ta vaša verbalna opozicija i nemate potrebe za drugom oporbom do mene.”
Rekli su nam za prvu, drugu i treću epidemiološku fazu u travnju i svibnju, ali prešutjeli su nam da je zapravo nulta faza “normalizacije” - hitan povratak ustaša i partizana u javni diskurs.
To je za Plenkovića već napravio Milanović.
Što se Bernardića tiče, svatko od nas može doslovno vizualizirati predsjednika SDP-a kako u pidžami pred televizorom s kokicama gleda press konferencije Civilne zaštite, ispunjen radošću što se on time ne mora baviti, što ne mora donositi odluke niti biti u žarištu teških kriza koje iziskuju umni i fizički napor te odricanja. Normalno je željeti sebi što manje problema u životu, no problem je pretendirati na sam vrh državnog vodstva, a djelovati tako nezainteresirano, sporedno, pospano i autistično.
Bernardićeva politička aura i dalje je toliko neutralna i hladna da je zbilja u sferi fantazije zamišljati kako se ona najednom puni sadržajem i toplinom, a kamoli da se to dogodi do skorog ljetnog termina parlamentarnih izbora. Nevjerojatno je kako SDP nije iskoristio trenutak niti profitirao nad svim tim očitim, velikim, nepodnošljivim slabostima Plenkovićeva HDZ-a i njegove koalicijske vlade. Naprotiv, SDP pod Bernardićem dočekuje izbore kao neka srednje velika kompanija, neambiciozna oko poslovnih rezultata i ne osobito zainteresirana da proširi krug investitora.
Zato se moguća srpanjska zasjeda s izborima čini logičnom i politički perspektivnom za Plenkovića. On bi takve trik-izbore zbog svega ovoga čak mogao i dobiti. To međutim ne bi bila potvrda dobre i osmišljene državne politike koja treba još četiri godine da se potvrdi i pokaže rezultate.
I dalje se, na žalost, radi o političkoj viziji koja ne seže puno dalje od trećeg paketa epidemioloških mjera.