KOMENTAR

PIŠE ANTE TOMIĆ Kad netko nastupi sa sloganom 'Sad il' nikada', dosta je glupo da nakon poraza govori: ah, dobro, nema veze, bit će bolje drugi put

Zagreb, 221219. Hotel Dubrovnik.
Pracenje izbornih rezultata za predsjednika Republike Hrvatske u stozeru predsjednickog kandidata Miroslava Skore.
Na fotografiji: Mirosalv i Matija Skoro.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Miroslav i Matija Škoro

Hidrometeorološki zavod je najavio kišu i nije pogriješio, u nedjelju je diljem zemlje gusto padala, a politički analitičari su ozbiljno pokazivali olovno nebo i objašnjavali kako će upravo ta okolnost presuditi predsjedničke izbore. Pored svih programa, plakata, spotova, skupova i debata, pored milijuna potrošenih u kampanje, prilike u državi idućih pet godina dobrim će dijelom odlučiti samo pomicanje hladne fronte sa sjeverozapada Europe. Na kraju će, tvrdili su, jedino biti važno kome nije žao pokisnuti. Uspjet će onaj čiji će glasači biti spremni doći na biralište promrzli i mokri, šljapkajući u razmočenim cipelama, koji će se izložiti opasnosti od prehlade i upale pluća, tresti se nekoliko dana pod temperaturom i na koncu možda i umrijeti sretni da je njihov kandidat u drugom krugu.

Kako se čini, Miroslav Škoro nije imao mnogo takvih. Njegovi glasači bili su lijeni i proveli nedjelju zamotani pod dekom, pospano slušajući kako kiša udara u staklo i zvoni u olucima. Ako su koji put i osjetili žalac krivnje da propuštaju jedan važni politički trenutak, ako bi im došlo svijesti da su ovi izbori sudbonosni, taj trenutak nije dugo trajao. Šapnuli bi, više nekako za sebe, "Škoro, oprosti" i okrenuli se na drugi bok.

Glasači Kolinde Grabar-Kitarović, na drugoj strani, bili su mnogo discipliniraniji, a i spremniji na otežane uvjete glasanja. Jer, sjetite se samo desetaka, možda i stotina tisuća laganih plavih kabanica koje je HDZ podijelio na brojnim izborima unatrag dvadesetak godina. Mnogima nije bilo jasno zašto se to dijeli, rugali su se da hadezeovci izgledaju poput igrača Dinama na pripremama u Međugorju, ali u odsudnom trenutku, kad se sastavilo nebo sa zemljom, plave kabanice su spasile predsjednicu od propasti.

Premda ima i drugih tumačenja što je spasilo Kolindu Grabar-Kitarović. Velimir Bujanec se, na primjer, u jednoj WhatsApp grupi jučer okomio na vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu da su njegovom zaslugom Srbi, dijelom domaći, a dijelom uvezeni iz Srbije, glasali za predsjednicu. Došli su, priča, organizirano, autobusom, i bez ikakvog skanjivanja, otvoreno i drsko tražili da zaokruže broj ispred imena Kolinde Grabar-Kitarović. Kad tako nešto dođe iz intelektualnog središta hrvatske desnice, kad to napiše sam Lex Luthor naše političke scene, zločinački veleum koji je, navodno, izmislio Miroslava Škoru, jedva bi se moglo i pojmiti što u tome krugu govore oni gluplji.

Valjalo bi svakako zabilježiti zgodu za mlađe naraštaje, pročitati je u svim školama u Lijepoj našoj i završiti sljedećom poantom: "Vidite, djeco, ponudi li vam netko nekad da pođete s njim u WC i ušmrčete dvije lajne s umivaonika, sjetite se samo Velimira Bujaneca i njegove luđačke vizije da su Srbi došli autobusom u Vukovar i pitali gde se, bre, glasa za Kolindu Grabar Kitarović".

Škoro se ipak ne predaje. Jer, kažu, ako i nije ušao u drugi krug, ipak je osvojio iznenađujuće mnogo glasova. Njegovi suradnici najavljuju još bolji rezultat na idućim izborima. Nevolja je, međutim, da je njihov kandidat bio dosta rezolutan. Za njega je izbor bio pobjeda ili smrt. Tvrdio je kako je ovo, i za njega i za Hrvatsku, jedina šansa, govorio kako ima samo jedan metak u cijevi. Kad netko nastupi sa sloganom "sad il' nikada", dosta je glupo, složit ćemo se, da nakon poraza govori, ah, dobro, nema veze, bit će bolje drugi put.

Premda, čini se, nitko u to baš ne vjeruje, ni Škoro ni njegovi, kako se zovu, suverenisti. Hrabrili su se međusobno, pljeskali i klicali, pjevali s tamburašima, ali sve nekako nasilu, nevoljko i s pola snage. Slabo se i popilo, a deseci pladnjeva s kulenom, šunkom, sirom, maslinama, kiselim krastavčićima, pohanim lignjama, paštetom od tunjevine, bakalarom, ćevapima i kobasicama ostali su gotovo netaknuti. Valja se nadati da se barem Jacques Houdek sažalio nad neželjenom trpezom. "Oprosti, ova hrana, hoće li to netko...?" upitao je možda tihim, sramežljivim glasom Houdek Škoru, a izborni mu gubitnik samo bezvoljno odmahnuo rukom, kao da bi rekao: ma, brate nosi.

Izdvajamo