KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Partija dala, partija uzela: kako smo uz Agrokor shvatili da ne živimo u kapitalizmu

loviste garjevica popovaca 060501
agrokor - ivica todoric - medjunarodni savez za lovstvo divljaci proglasio ga je najboljim lovistem za divljaci na svijetu
foto goran mehkek
-desk-
Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Todorić u lovištu Garjevica

Ima dana kad se upitate što mi ovdje zaista znamo o kapitalizmu? Slušajući vijesti obuzme vas iznenada jedna čudna slutnja pa posegnete za Općim leksikonom, pod slovom K, ili se čak popnete na tavan da u paučini, prašini i golubljem izmetu, u polumraku, pod kosom gredom, iz kakvog starog škripavog hrastovog ormara ili kartonske kutije, između otrcanih Vjesnika u srijedu, Stripoteka, Alan Fordova i dječjih klasika u Biblioteci Lastavica, iščeprkate srednjoškolski udžbenik marksizma. Šta dakle svaki đak mora znati o tome, čega se još sjećate iz vremena kad se vjerovalo da je takozvana avangarda radničke klase zauvijek pobijedila nepravedni ekonomski model osnovan na eksploataciji čovjeka po čovjeku?

Kapitalizam, objasnili su nam, ima dvije svetinje, privatno vlasništvo i slobodnu razmjenu roba i usluga. Država se ne miješa u ekonomske odnose, već se tržište većinom samoregulira po zakonu ponude i potražnje. Cijene se dižu i spuštaju, a ljudi svakodnevno bogate i propadaju, objašnjavali su nam jednom davno, prije trideset i više godina nastavnici teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja, dodajući kako je to okrutan, neprijateljski svijet, a mi smo užasnuto kolačili oči, premda smo intimno katkad možda mislili da ne bi bilo loše da i u nas tržište živne i trgovine se napune čudesima koje smo gledali u američkim filmovima.

Intimno smo žudjeli za kapitalizmom umorni od mlitave dogovorne ekonomije, od društvene imovine što je bila svačija i ničija i direktora koje je Partija namjestila da njome nezainteresirano upravljaju. Za godinu i dvije shvatili smo da u ovoj žudnji uopće nismo bili usamljeni, kad su se nastavnici teorije i prakse samoupravnog socijalizma u velikom broju upisali u Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Hiljadu devetsto devedesete nastupilo je jedno drugo vrijeme, ekonomijom su zavladali novi, kapitalistički zakoni. Slobodno tržište je pobijedilo, klicali su hadezeovci oduševljeno, a narod im je odgovarao podignutim palcima: jes, vi lajk it! Uskoro smo upoznali i prve krupne kapitaliste, dotadašnjeg gostioničara Miroslava Kutlu i Ivicu Todorića, cvjećara. Dokumentarist Dario Juričan je u dva naslova, “Gazda” i “Gazda: početak”, obojicu precizno filmski predstavio i opisao okolnosti koje su ih iznjedrile. I “Gazda” i “Gazda: početak” sumorno su nalik jedan drugome, ali korjenito drugačiji od svih biografskih filmova o uspješnim poduzetnicima kao što su Henry Ford, Bill Gates ili Mark Zuckerberg.

Žanrovska kapitalistička priča kad se događa u Americi u središtu uvijek ima junaka koji se hrabro dao u poduzetničku avanturu, koji je vizionarski, mnogo prije svih drugih prepoznao što tržište treba i rizično investirao svoju ušteđevinu, podigao hipoteku na obiteljsku kuću i posudio u punice da bi skromno počeo u ujakovoj garaži. U Juričanovim filmovima, međutim, nećete naći ništa od toga. U žanrovskim kapitalističkim pričama kad se događaju u Hrvatskoj nema avanture ni vizije, nitko ništa ne riskira s ušteđevinom, hipotekom i puničinim parama u ujakovoj garaži. U nas cvjećar ili gostioničar postaje krupni kapitalist prostom činjenicom da je netko poput Franje Tuđmana, zbog nekog krajnje maglovitog i misterioznog razloga, povjerovao da bi gostioničar ili cvjećar mogao biti krupni kapitalist.

Franji Tuđmanu ustvari je bilo dosta da su Todorić i Kutle Hrvati, da su pouzdano naši, katolici, šalju djecu na vjeronauk, vladaju jednostavnim računskim operacijama i složenijim čvorovima za kravatu, da bi im dao da vode trgovačke lance, poljoprivredna dobra, hotelska poduzeća, novinske kuće, mljekare, pivovare i bezbrojna druga trgovačka društva s tisućama i tisućama zaposlenih. Partija je po svome starom običaju dvojicu svojih uglednijih članova proglasila poslovnim genijima ne tražeći od njih nikakve osobite kvalifikacije ili garancije, a kad su oni, očekivano, propali, uzela je poduzeća natrag i našla neke druge, politički ispravne i poslušne budale da brinu o njima. Nastavnici marksizma postupili su logično kad su se u kapitalizmu masovno upisivali u HDZ jer sve je zapravo ostalo jednako kao kad je u socijalizmu vladao Savez komunista.

Premda je izrijekom napravljena nekakva privatizacija, trgovački lanci, poljoprivredna dobra, hotelska poduzeća, novinske kuće, mljekare i pivovare na kraju su opet došli u državne ruke. Privatno vlasništvo je to u jednom trenutku jednostavno prestalo biti. Vlast će, istina, odlučno uvjeravati javnost kako Agrokor nije oduzet Ivici Todoriću, no svi znamo da jest. Todorić tu stvar više nema i ne upravlja njome kako bi pravi vlasnik upravljao. Tu je sada Ante Ramljak, na specijalnom zadatku Vlade RH, a ni on ne vodi Agrokor odgovorno i razumno kako se vode privatna poduzeća.

Nikome nije stvarno stalo da Agrokor opstane i napreduje, nitko ne brine o njemu kako bi odgovoran vlasnik i menadžer, nekakav Henry Ford, Mark Zuckerberg ili neki treći ozbiljan kapitalist brinuo. Kad vidite kako se Agrokor lakomisleno obavezuje kojekakvim sumnjivim fondovima i tajanstvenim se savjetnicima isplaćuju honorari viši od dvije stotine tisuća kuna tjedno, shvaćate da se Agrokorom upravlja jednako nemarno i lupeški, pa i vjerojatno nemarnije i lupeškije nego što su nekad partijski činovnici upravljali socijalističkim poduzećima što su bila i svačija i ničija.

I tu vas onda obuzme jedna čudna slutnja pa posegnete za Općim leksikonom, pod slovom K, ili čak na tavanu potražite stari srednjoškolski udžbenik marksizma da obnovite materiju. Čudan vam je ovaj ekonomski model, definitivno nije ono za što se predstavlja. Dvadeset osam godina godina vas uvjeravaju da smo u kapitalizmu, a niti je kapitalizam niti je kapitalizma vidjelo.

ELIPSO

Izdvajamo