Težak je to poremećaj i dugo se liječi. Preuranjena ejakulacija, latinski: eiaculatio praecox, nemogućnost je muškarca da ustraje u odnosu dovoljno dugo da oboje partnera postignu zadovoljstvo. Jadnika ponese strast, razum mu se pomuti i ne može se obuzdavati te zbrza čin prije nego što se druga strana dobro i snašla. Pogađate, ovo je priča o našem rukometu. Posljednjih nekoliko prvenstava, pa i ovo europsko koje još traje, jednako je frustrirajuće okončano za nas. Nervozni od visokih navijačkih očekivanja i nadraženi euforijom u gledalištu, naši bi se momci, takozvani Kauboji, raspomamili od želje, drhtali od uzbuđenja, vrištali od užitka. I onda bi, što se reče, uprskali. Svršili prije vremena. Natjecanje je za Hrvatsku bilo gotovo mnogo prije finala.
Pogledajte samo kako je rukometni izbornik Lino Červar u srijedu navečer objasnio naš, tko zna koji po redu, poraz protiv Francuza: “Ušli smo preemotivno u utakmicu. Nažalost, emocije su prevladale nad razumom... Svakako da dio krivnje ide i meni kao izborniku jer nisam umirio momčad. Pokazalo se da protiv Francuza borba i želja nisu bile dovoljne. Jednostavno smo izgorjeli u prvom poluvremenu. Prerano smo završavali napad”. Baš sve ovo simptomi su opisanog poremećaja. Červar, vjerojatno ne znajući, navodi definiciju preuranjene ejakulacije kao iz medicinskog leksikona. Pretjerano osjećajni, uspaljeni, mladi, neiskusni, nečuveno precjenjujući svoju vještinu, Hrvati su još jednom voljenima uskratili vrhunac naslade i naposljetku izgubljeno gledali preda se ponavljajući: “Ne znamo šta nam je bilo. Nikad nam se prije ovo nije dogodilo”.
A dogodilo se i događa se, svaki put iznova jer nam je upisano u genetski kod. Anomalija je mentaliteta da nemamo mjere, da se neumjesno raspomamimo. Svaki put u ovakvim prilikama rodoljubno se uzoholimo kako smo najbolji i najveći, kako smo u svakom smislu velesila kojoj nijedna zemlja nije ni do koljena. “Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta”, urlali su promuklo navijači posljednjih tjedana, a da nikoga nije bilo da ih upozori kako sada, u ovoj konkretnoj prilici, nema čak ni teorijske šanse da se to dogodi. Već zbog proste činjenice da se igra Europsko prvenstvo, a nitko nikad u povijesti nije na Europskom prvenstvu postao svjetski prvak. “Znate li razliku između Europe i svijeta? Učite zemljopis, debili!” doviknuo bih preko ceste pijancima u majicama na crvene i bijele kvadratiće.
Pola njih zapravo ne zna tko smo, što smo, ni gdje smo mi. Nemaju blage veze o mjestima, razmjerima i odnosima. Slave pobjedu protiv Norveške, a da ih upitaš da na karti svijeta pokažu Norvešku, oni bi je, zamišljeno grizući donju usnu, vjerojatno tražili negdje na južnom Pacifiku. A Hrvatska, kako oni doživljavaju veličinu i slavu svoje domovine, im je ogromna, zastrašujuća, nepregledna. Dimenzija, po prilici, Azije. Naše zemljopisne zablude krasno se zrcale u jednom neobičnom skandalu koji je izbio prije nekoliko dana kad je izbornik Slovenije Veselin Vujović, rukometna legenda i jedan vrlo dobronamjeran, blag i ugodan gospodin, nazvao Sveti Martin na Muri vukojebinom. Na njegovu se bezazlenu izjavu u javnosti raspalio strahovit bijes, i u novinama i na ulici nadigla se graja kao da je Sveti Martin na Muri, šta ja znam, New York, političko, poslovno, financijsko i kulturno središte s desecima muzeja i kazališta, sa stadionima i sportskim dvoranama za desetke hiljada gledatelja, sa širokim avenijama i vrtoglavo visokim zgradama, s Kipom slobode i Empire State Buildingom, modna metropola u kojoj Melanija Trump i Victoria Beckham dolaze u šoping.
Ljudi, da se ne lažemo, naravno da je Sveti Martin na Muri vukojebina. Zbog mjesta kao što je Sveti Martin na Muri je i izmišljen taj šaljivi izraz. Dapače, da Vukojebina zaista postoji, da je to pravo mjesto, njezini bi se stanovnici možda i neugodno lecnuli da ih uspoređujete sa Svetim Martinom na Muri. “Ne, ne, gospodine dragi, to ni slučajno nije isto. Di smo mi, a di je Sveti Martin na Muri”, upozorili bi vas uvrijeđeno dični Vukojebinci. Od mnogih komičnih reakcija na Vujovićevu izjavu, komičnija je od svih vjerojatno bila Općinska vlast Svetog Martina na Muri, koja je otpisala Veselinu Vujoviću, ističući da se njihovo mjesto ne može nazvati vukojebinom jer je proglašeno za, citiram, “zaštićeni krajolik”. Ima li zaista jasnijeg dokaza da je jedno mjesto vukojebina od činjenice da je zelena oaza, netaknuta divljina? Pa to je, pobogu, već i u imenu vukojebine. Gdje bi inače vukovi i vučice spolno općili, gdje bi se oni neobuzdano predali bestijalnom razvratu nego u nekakvom “zaštićenom krajoliku”?
Pišem sve ovo, upozorit ću da se i na mene ne bi okomili, s punom moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornošću nekoga tko je i sam odrastao u “zaštićenom krajoliku” Donjeg Prološca, u netaknutoj divljini Imotske krajine, u vukojebini Dalmatinske zagore. I nikad se nisam uvrijedio ako bi tkogod podrugljivo govorio o malenosti i beznačajnosti moga zavičaja. Ta tko bi me i mogao uvrijediti? Pa sve je ovdje, čak i Split, Zagreb, Rijeka i Osijek, zabit. Mi smo na rubu Europe, daleka i nepristupačna provincija u kojoj se ništa važno ne događa. Cijela je ova naša Hrvatska jedna lijepa, dražesna, sunčana i ugodna, ali ipak vukojebina. To je jednostavno zemljopisna činjenica i zbog toga se ne vrijedi uzrujavati. Naprotiv, za vlastito dobro moramo usvojiti da nismo bogzna što, nikakva velesila ni u rukometu, ni u čemu drugome. Očekivanja moramo prilagoditi svojim objektivnim nemogućnostima i nedostacima. Zrelo prihvatiti svoja ograničenja, biti skromni, oprezni, strpljivi, ne zalijetati se i ne padati u vatru. I onda bismo se vjerojatno naučili svladavati i ne bismo više prebrzo svršavali u četvrtfinalima, nego bismo sretno dolazili do samoga kraja.